svabo
Oni koji su se jutros probudili zdravi, slobodni (da mogu namaz obaviti) i koji imaju od nafake komad pogace (koliko je dovoljno danas, sinu Ademovom, da drzi kicmu uspravno) kao da imaju sve blagodati dunajluka. I cesto puta, dragi moji, mi ne vidimo blagodati koje imamo i postajemo nezahvalni, nezasiti.
Postanemo robovi svojih strasti, a sve strasti dolaze iz stomaka, i cim se dobro najedemo i napijemo, spremni smo, neuzubillahi, hrvati se i sa Bogom. Uvijek je to na kraju neka sofra sa jelom i picem…
Ljetos, jedno ramazansko jutro na sehuru, zaplakao sam gledajuci na sofru ispred sebe. Na stolu je bilo 15-ak vrsta voca, maline, jagode, bostan, mandarine, narandze, grozdje, jabuke i kruske se ne racunaju, sljive, banane koje gnjiju, hurme… I ja kao biram, sta cu, kisele mi maline, pa uzmem krisku, bostana, pa jagodu, i na iPhone listam slike Sirije…
Subhanallah, kako insan da bude nezahvalan na svim ovim blagodatima koje nas obasipaju.
Nisam ja neki bogatas, i pola voca sam dobio od komsija, prijatelja, familije i to je samo voce na sehuru.
Sokova raznih, cijedjenih, meda, nutelle, itd. Kurbanskog mesa za godinu dana, brasna i ulja da ne spominjem…
Kad je insan zdrav i voda je slatka, slobodni smo i bezbjedni, ma koliko se virtualno cinilo da samo sto nije puklo, imamo nafake dovoljno za godinu dana a ne za jedan dan, pa zar nam jos nesto treba? Sta?
Najgore je kada covjek ne zna sta bi jeo danas, a moze jesti sta pozeli, i nazalost nama je danas tako, i vrijeme je da se zamislimo sami nad sobom. Olako prihvatamo zivot, ocekujemo da je neko drugi duzan nesto za nas, da neko treba nekome nesto dati, da je neko drugi kriv za nas, i da ce nas drugi spasiti…
Na kraju ce reci, lako je tebi, mada ni sam nekada ne znam kako opstajem na povrsini, ali ja nikada nisam sumnjao u svog Gospodara ni u svoju nafaku, a pronalazila me je i u logoru…
Ima jedna prica o covjeku, cija zena nije bila neka ljepotica, i raja ga je znala zezati zbog toga. Tako su ga na jednom sjelu upitali:”Kako mozes biti i zivjeti sa njom?” A on im je, uz blagi smijesak, odgovorio:”Eh, da je vi samo mozete vidjeti mojim ocima…”
Tako je i meni ova carsija predivna, ma kako se nekome cinila tuzna, pusta, prazna, meni nije i zato branim ovaj zivot ovdje i borim se da popravimo nase stanje.
Zbog toga se trudimo, radimo, pisemo…
A evo nas vec na polovini ovoga 1. od 12. mjeseci, vrijeme ide, ma kako se cinilo da se nista ne desava, dani se nizu, krizaju na kalendaru FK Bratstva…
Ima vec dosta toga o cemu bih mogao pisati, ali vec i ovako smo se razvukli na vise strana, i pokusavamo paralelno, u hodu raditi na vise frontova. Zbog toga i ne stizemo sve objaviti, kao na primjer listu Kluba100 koja se svakodnevno povecava, ali vjerujem da, posebno oni koji nas vise prate, razumijete da nam treba vremena.
Ako gledamo kalendarski, tek smo krenuli i vec se osjecaju rezultati i optimizam, sad je da se odrzimo ovim tempom do 1. marta. To je prvi stop i jedna vrsta analize, gdje smo i da nismo skrenuli od pocetnih ciljeva, a vjerujem da ce i Prvi mart, donijeti i jedan novi pocetak i novi vjetar u krila…
Ko god bi danas volio ratovati, treba ga dovesti na Kozaru da prenoci 😉 (Od 12 do 6h) sumnjam da bi mu ikad vise pao rat na pamet… (Jos ima pravo imati kutiju cigara, sibicu i iPhone 7+ )
Mislim da nema potrebe za vise slika u ovome jutarnjem 🙂
Selam Kozarac…
Add comment