Kozarac.ba

Fotografija

Malo stvari me nakon maja 1992. mogu obradovati kao osmijeh djeteta i fotografija drage osobe, uslikana prije maja 1992. Bilo da se radi o ljudima kojih vise nema, koji su postali ili tek treba da postanu brojka u dosijeima NESTALIH Mirsada Tokace, bilo da se radi o ljudima koje redovno, ili bar godisnje, uglavnom u Kozarcu, srecem.

Fotografije iz mladosti, zivota prije prelomne 1992. nestale su u dimu, zajedno s kucom u kojoj sam odrastao. Gledajuci iz logora Omarska dim iz pravca Kozarca, djetinjasto iskreno sam se pitao: ‘kako mogu paliti kuce? Mozda ce jednom i njima zatrebati…’

I tako je i bilo. Kao cesto u zivotu, sudbina se poigra sa svima nama, pa i sa onima koji se u kratkom momentu osjete veci i jaci nego sto jesu.

U najtezim trenucima, u ratnom vihoru se bude najdublje ljudske osobine. Neki postaju heroji, zapamceni desetinama godina, neki se gube u mulju istorije, pljackajuci i paleci tudju imovinu. Ubijajuci oko sebe, varajuci sami sebe da cine dobru stvar…

1993. Kozarac je izgledao sablasno. Crni otvori prozora, ociju svake kuce, poukrasavani su, kao nepravilna maskara preko bijelih fasada, tragovima vatre. Kazu da se, od silnog zbunja i rastinja iz podivljalih dvorista, u jednom momentu sirokom carsijom moglo jos samo proci pjesice. A od 1995. nakon Oluje u Hrvatskoj, u te popaljene kuce utrpali su se Krajiski Srbi. Najbolja prenocista postase prazne i hladne ucionice osnovne skole iz kojih su vec bili povadjeni parket i radijatori.

Kozarac je danas opet lijep, pun zivota, pogotovo ljeti. Kozaracku skolu pohadjaju djaci, kao i nekad, djaci svih nacija. Umjesto 4s, po zidovima su crtezi, fotografije, oglasi…

Sve se vraca na staro. Ono cega u carsiji nema su uzalud pogubljene glave. A i uzalud upropasteni zivoti onih koji i danas zude za boljom buducnoscu i tragaju za vlastitom prosloscu. Za dokazom negdasnje srece, mira… zivota kakav bas svaki treba da bude.

Cisti, opipljivi dokazi te proslosti, macevi koji se usijecaju u mutne, biljede sjene sjecanja su fotografije. One od prije maja 1992. One sto nisu izgorjele zajedno s kozarackim kucama.

Veceras, onako nenadano, iznebuha, ide mail… fotografija: “je li ovo tvoj tata?”

…i nakon 15 godina ugledah i svog babu kakvog ga ni ja vise ne pamtim. Sretan, nasmijan, veseo, okruzen djecom, kao sto ucitelju i prilici. Gledam ga redovno, sijedog, mrsuljavog, s borama, cigareta u jednoj, fildzan kahve u drugoj ruci…

Od sad je opet tu i onakav kakav je bio i onda…

Malo stvari me nakon maja 1992. mogu obradovati kao osmijeh djeteta i fotografija drage osobe…

Hvala ti, Emina

(Otrgnuto od zaborava; Satko)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.