Kozarac.ba

Adem

Adema sam upoznao na sastanku omladinske organizacije u Deri. Kao clan Mjesnog omladinskog komiteta bio sam zaduzen da pratim rad te organizacije i da im pomazem koliko znam i mogu. U to vrijeme Adem je bio najmladji i najsitniji clan, ali i jedan od najagilnijih.

Vec tad me iznenadilo koliko je iz tog sicusnog, krhkog tijela izbijalo snage, a bogami i razuma. Volio je diskutirati i ukljucivati se u rjesavanje problema. Bio je uporan u objasnjavanju svojih stavova i prijedloga i imao je strahovit osjecaj za pravednost.

Ponovo smo se, nakon dugo godina, sreli u Autotransportu, firmi koja je tada bila u ekspanziji. Ja sam radio u saobracaju, a Adem u autoservisu.. Iako je imao kvalifikacije automehanicara rasporedili su ga na jedno od tezih mjesta, mjesto na kojem su obicno radili nekvalificirani radnici, na zamjeni ulja i podmazivanju u servisu putnickih vozila. Njegove kolege mehanicari dali su mu nadimak Mazalica. Vecina kolega su sa podsmijehom gledali na posao koji je on obavljao, ali on je to radio savjesno i odgovorno, a kad mu se ukazala prilika napustio to te krenuo u vlastiti biznis.

U to doba, kapitalizam je polako poceo ulaziti u nase drustvo i rastakati socijalisticke odnose do kojih nikome bas nije bilo mnogo stalo. ”Splitska Trgovina “ je jedan od pionira toga preobrazaja. Po principu “fransiza” otvarali su trgovine sirom bivse drzave. Sklapali su ugovore direktno sa proizvodjacima, zakupljujuci svu ili ogromnu vecinu proizvodnje i tako, ugovarajuci niske cijene, postajali vrlo konkurentni. Privatni poduzetnik koji je zelio raditi s njima imao bi obavezno njihov znak i za to placao odredjenu naknadu. Na tom principu i danas posluje velika vecina americkih restorana, benzinskih pumpi i drugih malih biznisa.

Adem je medju prvim otvorio prodavnicu pod firmom ”Splitske Trgovine “ i posao je krenuo. Ustvari, vrlo pogresno je reci da je posao krenuo. Adem ga je razvio. Nema tog posla koji ce krenuti sam od sebe, a vrlo malo ih je koji se ne mogu razviti. U tu trgovinu Adem je unio sav svoj elan, svu svoju energiju i svoje znanje.Cak ni cinjenica da je trgovina bila locirana povisoko od centra carsije, na lokaciji nekadasnjeg Babinog Lovca, nije bitno uticala na njen prosperitet. Znao je Adem da su kupci spremni otici i do znatno udaljenijih lokacija ako ce tamo naci kvalitetnu robu i niske cijene, a on je to imao.

Putovao je najcesce nocu da bi ujutro osvanuo ili u Vinkovcima ili u Kikindi, odakle je dobivao crijep i ostale ciglarske proizvode, ili u Sloveniji odakle je dobijao stolariju ili u bilo kojem gradu ondasnje drzave, obicno sacekao sluzbenike, zavrsio posao i krenuo dalje. Znao je tako sastaviti po nekoliko dana, vozeci nocu, a sklapajuci poslove danju. I sve je to nekim cudom izdrzavao.

Cesto sam ga sretao u Brezi, gdje bi stao da nakratko predahne uz obavezan sok, izmijenio informacije i produzio dalje. Nije pokazivao znake umora ni iscrpljenosti, a na pitanje kako to sve izdrzi, narocito kako izdrzi bez sna, sto je meni uvijek bio problem, Adem bi vrlo ozbiljno odgovorio:

– Pa spavam dok vozim. Znas, ja ti malo zmirim na desno oko pa kada se ono odmori ja onda zazmirim na lijevo i tako odspavam. Istrenirao sam oci da svako odvojeno spava i sad je sve u redu.

Za vrlo kratko vrijeme Adem je napravio ogroman posao sa svojom Splitskom tgovinom. Izgradio je i prosirio svoja skladista. Kod njega se moglo naci sve i po pravilu po znatno nizim cijenama. Medjutim ono sto ga je krasilo je da, pored toga sto se dokazao u svakom pogledu, a sto podrazumijeva i znacajnu materijalnu sigurnost, Adem nimalo nije promijenio svoje ponasanje. Bio je i ostao skroman, vrijedan i nenametljiv. On i supruga radili su sinhronizirano i ko zna gdje bi im bio kraj da nije doslo do tog rata. Nije nerealno pretpostaviti da bi u Ademu Kozarac dobio novog Husu Kljucanina.

Adem je jedan od velikog broja uspjesnih poslovnih mladih ljudi koji su obiljezili Kozarac u osamdesetim i pocetkom devedesetih godina proslog vijeka. Bilo je to vrijeme kad je Ante Markovic otvorio ventil privatnom poduzetnistvu, sto je izazvalo nagli rast u citavoj ondasnjoj zemlji, a Kozarac je i tada prednjacio u svemu.

Spontano i bez ikakvog dogovora, ali kao da je sve isprogramirano buknula je poslovna aktivnost u gotovo svim oblastima poslovanja. I koliko ja pamtim nikad i ni u cemu Kozarcani nisu bili jedinstveniji i solidarniji kao u ovome.

Ti mladi, sposobni ljudi bili su kao jedna porodica u kojoj su razumijevanja i medjusobna pomaganja bila normalna stvar. Mene koji sam mislio da znam puno o poslovanju i ”businessu “ iznenadila je ta solidarnost i poslovna komunikativnost te mladosti. Jedno od mjesta gdje su se ti mladi, sposobni poslovni ljudi sastajali bila je Breza mog Nedzada. Iako sa poprilicnim iskustvom u privredi i znatno stariji od vecine tih momaka ja sam puno toga od njih naucio. Adem je jedna od karika tog izuzetno cvrstog lanca u kome je vrlo tesko reci koliki je ciji udio.

Na zalost vecina tih mladih ljudi nije prezivjela ratne strahote kojima je pogodjen Kozarac. Sta vise vecina njih bili su meta cetnickih pljackasa koji su im prvo uzeli pare i vrijednosti, a onda ih hladnokrvno likvidirali. Pljackajuci poslije njihove kuce, radnje i skladista cetnici su po Prijedoru pricali da su u Kozarcu nasli puno vise kvalitetnih i vrijednih stvari nego po Slavoniji.

Od onih koji nisu vise medju nama, uz Adema najvise su me impresionirali Hamdo Balic- Dikin, Jasko Hrnic, Sakib Mujkanovic, Enver i Ekrem Melkic… i jos mnogo drugih dragih imena.

Sve sto su ovi mladi ljudi postigli, a postigli su puno, bio je rezultat upornog, danonocnog rada. Za njih nista nije bilo nemoguce. Ko god je poznavao bilo koga od ovih ljudi zna koliki je to gubitak za cijeli Kozarac.

I pored tog nemjerljivog gubitka ostaje cinjenica da cetnici nisu ubili duh Kozarca, duh prosperiteta i ponosa jer taj duh je nemoguce ubiti.

Na protiv taj duh je jos ojacao i prosirio se tamo gdje ga nije bilo ni ocekivati. Istina sad se najvise manifestira u individualnim aktivnostima, sto je sasvim razumljivo, ali nadam se da nije daleko vrijeme kad je za ocekivati koordinaciju individualnih aktivnosti i njihovog usmjeravanje s ciljem podizanja kolektivnog kvaliteta zivljenja.

Tako cemo najbolje sacuvati uspomenu na ove ljude.

A svima njima i svim drugim sehidima Kozarca neka je veliki rahmet.

(Trgnuto od zaborava; Redzic)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.