Kozarac.ba

Mali geler ubio velikog čovjeka

Na starom vojničkom greblju, još iz vremena turske vladavine na ovim prostorima, iza hotela ”Orijent” u Travniku, okupilo se stotinjak boraca da obave dženazu poginulom saborcu.

Borbe još traju pa ih je zato tako malo, ali kad one malo utihnu, onda na dženazu dođe mnogo više boraca, pa se tabut kroz grad pronese sa ruke na ruku.

Do jučer, i on je oslobađao Bosnu, a sada evo, jarani ga proniješe kratkim putem od gasulhane do šehidskog mezarja.

Među njima je i Džonlagić Sakib ”“ Kiba, borac Prve čete, Prvog bataljona, 17. Viteške brigade

U Armiji R BiH je od augusta 92. godine.

Plavook i plećat, nosi on svoje saborce, jednog za drugim, i svaki put srce skoro da mu prepukne od boli.

U njegovoj Prvoj četi smjenjuju se, borbe na Vitezu pa dženaze: Salki, Samiru, Almi”¦ borbe na Vlašiću pa dženaze: Dževadu, Čeli, Samiru, Mirzetu”¦ nikad kraja pogibijama.

A Kibi žao svakog. Kolika je samo hladna svitanja sa njima dočekao, u šumi, na kiši, snijegu”¦ kolike akcije prošao, koliko sretnih trenutaka imao, i nikako da prihvati da njih više nema, među živima.

Pomalo nezgrapnih pokreta, zbog svoje visine od skoro dva metra, sa obaveznim šljemom na glavi, Kiba nije mogao izbjeći krckanje grančica i druge šumove, kad se ide u akciju i treba biti tih. Zbog toga je često bio predmet bockanja od strane dežurnih šereta u četi. Kiba im nije zamjerao, sve ih je mnogo volio i bio uvijek pri ruci kad im treba pažljiv sagovornik.

Početkom 94. godine prošao je kurs za komandire u Zenici, pa malo kasnije postao i komandir čete.

Njegova Prva četa je u to vrijeme, zbog učestalih pogibija i ranjavanja, zapala u tešku krizu. Džonlagić Sakib, kao veliki borac za pravdu i prava boraca, umorio se u borbi protiv surovih okolnosti ratovanja te ratne devedestčetvrte godine, kada se u svemu oskudijevalo, a zadaci bili ogromni, i povukao se sa dužnosti komandira čete u bataljonsku vezu.

11. augusta 94. godine, prilikom granatiranja naših položaja, na novooslobođenim Srnećim brdima na Vlašiću, jedna granata je presjekla telefonsku žicu. Veza je morala biti hitno uspostavljena, jer se očekivao napad. Kiba je krenuo, dok je hiljadu granata oralo zemlju, da pronađe mjesto prekida i spoji žicu. Našao ga je, ali kanonada granata zasipa tlo oko njega i jedan sićušan geler pogađa Kibu u glavu.

Mali geler ubio je velikog čovjeka, u njegovoj dvadeset i četvrtoj godini. Rahmetli Sakib nije završio svoj posljednji zadatak. Njegovi Kamičani nisu dočekali oslobodioca.

Na šehidskom mezarju, iza hotela ”Orijent” u Travniku, u zbijenim redovima, u tišini, okupani suncem, nepomično stoje mezari. Među njima i Sakibov.

Većina njih, prije rata, nikad nije ni bila u Travniku, a sudbina im je namijenila da tu vječno ostanu. I ništa ne remeti mir do poneka posjeta, saborca, rodbine, prolaznika, sa čijih usana vjetar odnosi šapat Fatihe, negdje u beskrajno prostranstvo, u slobodu.

(Otrgnuto od zaborava; E.Ramulic)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.