Srpska parada; Za one koji znaju Čitati

Bez obzira na bratske, specijalne, paralelne i ine veze Srbije i Republike Srpske, Nikolić treba imati u vidu da su odnosi unutar BiH i bez njegovog uplitanja dovoljno složeni

Đorđe Krčmar tek je jedan od hiljada građana bh. entiteta Republika Srpska, koji su smaknuti na društvenu marginu. Bez primanja, ograničenih radnih sposobnosti, bez porodice koja bi mu mogla pomoći… Pa mediji, oni koji još imaju hrabrosti progovoriti o stvarnosti RS-a, apeluju na “ljude dobre volje” da ovom mladiću osiguraju krov nad glavom i kakvu-takvu pomoć da preživi.

Đorđe je jedan od hiljada. Jedan od onih za koje se novac skuplja po tržnim centrima, na ulicama, putem humanitarnih telefonskih brojeva… Jedan od onih o kojima bi trebala brinuti vlast, sistem koji svi građani plaćaju. Trebala bi, ali ne brine. Jer ima preča posla i preče potrebe za koje valja dati novac. Poput referenduma o Danu RS-a. Političke farse čiji je jedini cilj bio pokazati svu osionost srpskog političkog establišmenta u BiH spram te iste države, njenih institucija, međunarodne zajednice oličene u Uredu visokog predstavnika. A šta bi bio referendum kada nakon njega “Srpska ne bi slavila”. “Pravo na Slavlje” – vrišti danima ta poruka s bilborda uzduž i poprijeko postavljenih u ovom entitetu. Vrišti s TV ekrana, uglas je ponavljaju političari. “Slavlje će biti najveće, najspektakularnije i do sada neviđeno u Srpskoj”, poručio je i predsjednik RS-a Milorad Dodik. Bez obzira na cijenu.

Spektakl najavljuju i hiljade, netom sašivenih, zastava RS-a. Nema grada, rasvjetnog stuba, bandere i inih više ili manje prigodnih mjesta gdje već danima ne vise, jer Srpska slavi. A kakvo bi slavlje Dana RS-a bilo bez parade. Kakve, to ćemo tek vidjeti. Za sada se zna da će u njoj učestvovati pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a. Dakle, policajci. Oni isti koji su koncem decembra protestovali na banjalučkim ulicama i kojima je umjesto novogodišnje čestitke na samom koncu 2016. godine uručena odluka Narodne skupštine o smanjenju plata. Policija koja hoda u izlizanim uniformama, pokrpanim košuljama, neadekvatnim šapkama. Propalim prije isteka roka, jer je neko “omaškom” izabrao nekvalitetan materijal za iste, pojasnio je onomad ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač. Za nadati se samo da 9. januara neće zapadati kakav snijeg ili kiša pa da u čizme u kojima budu paradirali neće morati gurati najlon-kese da im se noge ne smoče. Ili će pak učesnici parade, nauštrb vlastitih plata i plata ostalih kolega, dobiti nove, paradne uniforme. Jer, Srpska slavi.

Slavlje, odnosno paradu, mogla bi donekle pokvariti tek ministrica odbrane BiH Marina Pendeš. Koja se oglušila o zahtjev Dodika da učešće na istoj dozvoli pripadnicima Trećeg pješadijskog RS puka Oružanih snaga BiH. I umjesto toga saopštila da to mogu učiniti samo pripadnici vojnog orkestra na ceremonijama polaganja vijenaca. Iako je u javnosti RS-a odluka državne ministrice dočekana s negodovanjem, a Dodik otišao toliko daleko da je kazao da će zbog toga “RS smatrati Oružane snage neprijateljski nastrojene prema RS-u”, jedino što može čuditi jeste da će i vojnom orkestru biti dozvoljeno učešće na proslavi 9. januara. Jer Ustavni sud BiH o Danu RS-a svoje je rekao, kao što je rekao i o referendumu. A od državne ministrice je očekivati da državne institucije i njihove odluke poštuje. Dakle, Dodik i ne bi trebao na nju biti ljut. Prije uvrijeđen jer mu je jedini istinski politički prijatelji i zastupnik RS-a u Predsjedništvu BiH, kako je volio isticati, Dragan Čović zabio nož u leđa. Pa svoju ministricu, članicu HDZ-a BiH, nije podučio da treba omogućiti da i pripadnici Trećeg pješadijskog RS puka OSBiH uzmu učešće na paradi.
No “Pravu na Slavlje” svojim prisustvom umnogome će stoga doprinijeti predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. “Naravno da ću otići da to obilježimo i proslavimo, Srbija i Srpska imaju specijalne veze. I ne priznajem takvu vrstu ucjena”, rekao je Nikolić komentarišući izjavu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića koji ga je pozvao da razmisli o dolasku u Banju Luku na obilježavanje Dana Republike Srpske, 9. januara. “Gospodin Nikolić bi trebao doći u februaru u Sarajevo. Kada je u pitanju dolazak u Banju Luku, javno bih ga zamolio da razmisli o toj stvari. Dobrodošao je uvijek, ali zarad boljih odnosa na koje se zaklinjemo svi, neka razmisli o činjenicama”, izjavio je Izetbegović.

No Nikolić razmisliti neće. Iako bi itekako trebao. Jer ako zaista stoji iza izjava o poštivanju integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, onda bi to trebalo da znači i da poštuje njene institucije. Što Ustavni sud jeste. I da bez obzira na bratske, specijalne, paralelne i ine veze Srbije i Republike Srpske ima u vidu da su odnosi unutar BiH i bez njegovog uplitanja dovoljno složeni, pa da nije neophodno da i on svojim postupcima dolijeva ulje na vatru. Tim prije jer niko nije zaboravio koliko je to uplitanje ovu nesretnu zemlju u ne tako davnoj prošlosti koštalo razaranja i žrtava.

Kako god bilo, 9. januar bit će i proći. Aktuelna vlast još malo će zabaviti javnost skrećući joj pažnju sa sumorne svakodnevnice. Da se kojim slučajem ne zapita ima li banjalučka toplana mazuta i za 10, 11. ili bilo koji naredni dan u januaru, februaru. I koliko će se trebati još grad zadužiti, preko leđa građana, da im osigura tople radijatore.

Nenad Stevandić, potpredsjednik Narodne skupštine i uz Dodika glavna nacionalna perjanica RS-a, za takve brige ne brine. Njemu je najvažnije da građani 9. januara na svoje prozore, kako reče, izvjese bar po jednu zastavu RS-a i tako pokažu da Srpska slavi. Samo je pitanje imaju li od čega zastave platiti. Osamdesetogodišnja Zora Doveden, koja prima 170 maraka penzije, neki dan javno je kazala da gladuje jer penzija nije dovoljna da pokrije režijske troškove i lijekove zasigurno nema. I sa zahvalnošću je dočekala paket hrane koji su u Banju Luku uoči Nove godine donijeli njemački humanitarci. Donijeli su oni zapravo 30 tona pomoći. Za nezaposlene, invalide, siromašne. Samo što se o tome u Republici Srpskoj ne govori. Čudni su ljudi ovdje, pa je to valjda zato. No nije to stvar ponosa, pa da o svom siromaštvu šute. Kukaju oni na sav glas o tome. I bez ustezanja traže pomoć. Samo što je adresa iznova i iznova pogrešna. Jer, ma kako taj realni svijet jeste i human i suosjećajan, nije na njemu obaveza da liječi bolesne i hrani i oblači siromašne. A ipak to čini. I dok god bude tako, vladat će i ova vlast. Jer niko joj se neće suprotstaviti, uvjeren da je “Pravo na Slavlje” važnije od njih samih.

(Gordana Katana; Oslobodjenje)