svabo
26. maj 2004. Sabah, 6 sati
‘Buraz… hajde… jesi klanj’o?’ – viknu gledajuci u poluotvoren prozor na prvom spratu.
‘E,… jesam…evo idem, istjeraj ti auto’ – bradata glava se samo pojavi iza zavjesa i opet nesta.
‘Wat zegt ie? (Sta kaze?)’ – upita ga zenski glas na holandskom.
‘Hij komt eraan…(Sad ce, dolazi)’
Upalio je motor i polako krenuo u rikverc. Odmah otvori i prozor i pogleda nazad da ne zakaci ivicu cvijetnjaka, a i da nastavi udisati svjez bosanski vazduh. Previse je rijetko tu da propusti ista kozaracko.
‘Hajde, hajde,… Mozes, dalje, … ne ide nista’ Babo ga je upucivao kao da vozi sleper. Navika, da pripomogne, da i on nesto uradi, radio je cijeli zivot i nije navikao besposlicariti.
Izisao je autom na cestu a zatim ga parkirao na trotoaru ispred pekare. Holandska novinarka, Catherine, se lezerno ubacila na zadnje sjediste pregledajuci mikrofon i ostalu opremu. Babo je vani nastavio pusiti prvu jutarnju cigaru komentarisuci uz osmijeh: ‘Rek’o sam ja tebi da mi do 7 necemo krenuti’.
Mujo mu, sjedeci za volanom, samo uzvrati osmijeh pa pogleda u retrovizor uz carsiju.
Sivilo se jos pomalo i haman k’o plavilo od neke blage izmaglice, a kroz to nazirali su se zraci jutarnjeg sunca sto na par mjesta nadjose svoj put izmedju kuca i divljih kestenova i prostrijelise pustu ulicu.
Na danasnji dan, sjeti se… bas na danasnji dan 1992. carsija je od jutra bila prepuna.
Punija nego cetvrtkom kad se svi s okolnih brda i sela sliju u Kozarac na pijacu, a stare nane zadihane zastanu s teskim torbama punim svjezih jaja, sira i kajmaka, pa se upitaju za zdravlje. Punija nego subotom toplih ljetnih veceri kad se sva omladina iz carsije i okolnih sela sredi za korzo pa marsira carsijom uzduz i poprijeko i pravi jos jedan djir do 11 navece…dok Zoka i Zrile ne zatvore vrata diska.
Svuda, po cesti od Krkica do vrha carsije, po trotoarima i zemlji do kuca i izmedju vec zelenih kestenova krocili su ljudi. Za razliku od cetvrtka i subote, svi su ovaj put isli u jednom smjeru, nizbrdo. Sve nize i nize, prema fontani iz koje vise nije prstila voda, prema pilani koja odavno vise nije rezala, prema cesti na kojoj vise nije bilo auta…
Jedni su zurili, drugi se polako gegali, prtili stvari i malu djecu. Malo ko je pricao, ali bas na svakom licu bila je ucrtana briga, muka i neizvjesnost. Na amidzinoj kuci, gdje sad, ove mirne i opet ‘normalne’2004. nocivaju, vidio je tad u prolazu, granata je izvalila balkon i dio dnevne sobe.
A sjetio se, gledajuci u oca kako gasi cigaretu na ulici, i gelera koje je hodeci niz carsiju ponekad nesvjesno sutao, hodajuci u toj masi, odmah uz trotoar. Zazvrckali bi kao cigre po asfaltu, mali neravnomjerni i neravnodusni, haman ljuti, komadi zeljeza. Neravnodusni jer kao da im je nesto krivo sto nisu zavrsili u necijoj glavi, stomaku ili bar ramenu. Ljuti jer promasise, bar malu rucicu su mogli probiti… da puste krv, da ne ‘propadaju’, toliko dugo su u magacinima u Srbiji zudno cekali to ispaljenje i taj let u nepoznato. Fulase vitku bijelu dzamiju i vatrogasni toranj i pogodise eto samo u kucu, a u njoj ne bi mesa, ni macke. Odletjese na ulicu zvrljeci vazduhom kao bumbari trazeci nevinu krv.
Znao ih je Mujo jos iz Hrvatske… I mrzio ih je jer su uljezi na tom lijepom, prasnjavom, ali milom kozarackom asfaltu i zato ih je kupio u hodu i bacao u stranu. Trazio kao krompirove zlatice i uklanjao s ceste pune nogu…da vise ne zvrce…
Kolona je bila sve veca i veca, kao rijeka sto prima rukavce i potoke ljudi iz drugih ulica i siri se i sabija ih tako, njih, slabasne kapi vode, u sve uzem koritu, u Ulici Marsala Tita u Kozarcu.
Kozarcani su izlazili iz svoje kasabe. Neki su i ne znajuci, vec imali rezervisanu kartu za Ameriku, Njemacku, Svicarsku i Novi Zeland, … najcesce kartu u jednom pravcu. Skoro svi, hiljade njih su svakim korakom niz carsiju bili sve blize zatvoru, logoru, silovanju, mucenju, gladi i smrti. Uzasu koji njihova svijest do tad nije mogla ni zamisliti.
A, neki,… grupa policajaca, par velikih Kozarcana ce za samo par sati okoncati mlade zivote, strijeljani ili zaklani…pred crkvom, pred stamparijom i u kuci pored limenke. Ni oni, a ni ubice ne znaju vise tacno zasto, ali tako ce eto biti…
‘Na danasnji dan. Prije samo 12 godina’ – mislio je gledajuci u novinarku, a vec tuzan, iako je ustao i doskora bio raspolozen.
A prije 6 godina, oktobra 1998. sa Svabom, Azrom i amidzom Osmanom je prvi put nakon rata opet usao u svoj Kozarac. Tad su oni jos zivjeli u Sani, dzenaza je bila. Sehidi iz masovnih grobnica poceli su puniti mezarje u Kamicanima. I nas Brdo je nadjen,… i Brdo je tad ukopan, Teufik Mujagic, Tofko, babin stricevic.
Strijeljan je na njivi kisovitog ljeta 1992., onako bez veze. Da nije zivot u pitanju, bilo bi bas bez veze… ovako je strasno zbog mlade i dobre bosanske duse, nestalog muza, sina i oca … i nerazumljive lakoce tog jadnog cina.
Ubica mora da je, nakon povlacenja obaraca, nonsalantno zapalio cigaru i nastavio vic koji je prije toga pricao. Kasnije ce, stojeci uz neki bunar u hladu grozdja pored puste kuce komsije Bosnjaka ubaciti nova 3 metka u okvir puske. Ugazice u pilece govno u praznoj avliji i psovati bijesno tursku majku cisteci djon cizme bijelim, suhim i na vjetru stvrdnutim peskirom strganim sa strika i onda bacenim u travu. Zatim bez imalo stida i obzira uci kucu u potrazi za zlatom i markama, gazeci po foto-albumima i razbacanoj odjeci.
Tofko je taj zadnji dan izisao iz logora Trnopolje da nadje nesto povrca i pokosi njivu… i dozvolu su mu bili dali. A 4. juna, par sedmica ranije je cak iz Omarske pusten u Trnopolje jer se brzo ispostavilo da se 1991. odazvao na poziv JNA i otisao na ratiste u Hrvatsku. Jedan od rijetkih Bosnjaka rezervista. Prefrigani, istrenirani fasisti logora Omarska ga pustise jer ni po njihovim kriterijima nije bio ‘sumnjiv’, iako balija.
Ma ni to vise nije bilo bitno. Ovi junaci su znali, namirisali su da je Bosnjak, procitali prezime na dozvoli za izlazak iz logora Trnopolje i nisu ga vise nista pitali prije nego sto su lagano sasuli rafal u mehko ljudsko meso. Ostao je tako lezati na njivi, bezivotnog pogleda.
Zena Asmira i dvoje pilica ostadose za njim. I stara mati, sto ga nikad, bas nikad nece preboljeti…I 15 godina kasnije stajace na pragu obnovljenje kuce (u medjuvremenu ce izgubiti i svog Muhameda) i placnim ocima isaretiti Muji na dva podignuta prsta i sapatom mu govoriti: ‘Dvojice nejma, sinko, dvojice… a ja jos hodam…Allahu dragi…’
Tad, 1998. Kozarac je bio grad duhova. Danas, 6 godina kasnije su opet tu. A gdje ce ko biti za jos samo 6 godina?
Te 1998. nisu se smjeli dugo ni zadrzati nakon dzenaze. Nadri-tvorevina ‘RS’ je tih godina jos osjetno smrdila na zlocin i krv. Onako su na brzinu, na rizik, otisli Mujinoj kuci.
Zapaljena kao i ostale, i dopola srusena, zjapila je ranjeno. Samo jos jedna ploca je ostala, a na ploci je raslo drvo. Pravo drvo.
Svabo je skinuo broj s kuce, Omladinska 41… rupa od gelera je malo razvalila cetvorku pa je plava boja tu vec postajala crna od hrdje. ‘Hvala buraz,… da bar to ponesem babi…’ Jedva je suznih ociju uspio proci kroz rastinje, cigle i komade betona do zadnjeg ulaza, ispod stepenica. Tamo je 25. maja zadnji put vidio ebu… prazno je sve. A haman da je ocekivao da ce je i naci… ‘vraticemo se mi, nemoj plakati’ bilo je zadnje sto je rekao na izlazu. ‘Lazes ti’ …
‘Lazes ti’ zvonio mu je u usima njen tihi odgovor dok je prebirao cd-e.
‘Waar denk je aan? (o cemu razmisljas) – prozbori Catherine.
‘Niks bijzonders… (nista posebno) – nije imao volje da joj sad objasnjava, iako je zato bas tu. Da zabiljezi pricu o Kozarcu, ondasnju i danasnju.
Nakanili su za Sarajevo, na sastanak u holandskoj ambasadi da traze donaciju za renovaciju igralista. Planirali su renovirati do augusta bar asfalt i organizovati opet, kao i prije rata, turnir u kosarci. Kozarcani su od 22. aprila vec poceli uplacivati novac. Oni u Holandiji, u Americi, (Sanel, Grand Rapids i Chicago su prvi reagovali)… ali za asfalt je trebalo bar 14.000 maraka, a gdje su novi kosevi, table, obruci, pa reflektori. Svabo je naumio i reflektore. ‘Kad mogu sva parkiralista po Njemackoj biti osvijetljena, moze i kozaracko kosarkasko…’
Svabo se konacno pojavi na vratima i karakteristicnim dugim koracima pridje autu. ‘Dajdza, hajd ti naprijed’ prozbori. ‘Ti si stariji,..cccc’
‘Jel de?’ odgovori Huse, pa polako sjede pored sina (ubrzo ce i on sjesti nazad, pa ce cijelim putem on i Svabo naizmjenicno pricati ratne dogodovstine).
‘Haj’te upadajte, idemo’ – Mujo upali motor i pogleda u sliku zene s djetetom pored mjenjaca, pa polako skrenu na cestu, gledajuci u retrovizor… carsija je jos bila prazna ‘Bismilahir rahmanir rahim…’ prouci u sebi…
Iz zvucnika krenu Merlin: ‘jer ja sam vojnik srece, mene metak nece, Mozes mi ubiti ljeto, al’ zivjece proljece..’
Vec nakon par metara Mujo pusti gas, gledajuci malo zacudjeno u covjeka koji je polako isao uz carsiju trotoarom s lijeve strane, bas tamo gdje ce za par godina izniknuti ‘Picadilly’
‘Buraz,… jel’ ono Smail?’
‘Jeste… de stani…’
Svabo je sjedio iza njega i brzo otvori prozor, pa viknu smjeskajuci se:
‘Hej,.. kud si ti poranio?’
‘Hej,… dje si… dje s’ ti?… Vidi i ovoga’ pogleda Smail i u Muju u cudjenju.
‘Kud ste vi kren’li u sabah?’
Smail je bas isti. Malo vise celav nego sto je bio prije rata, ali izraz lica, pokreti. Sve je to on. Kao da nije tolio vrijeme proslo… Jedan od ljudi koje vrijeme i zivot ne mijenja i koje ‘spika’ prepoznas nakon 10 godina medju hiljade drugih. Mujo nije vise znao ni je li ziv. Iz njegove kompe, kozaracki momci iz kasnih ’60-ih, s pocetka ’70-ih, nema legendarnog Salke Sinanagica, nema Combe, Mirsada Kusurana. Hendri je zavrsio na Novom Zelandu. Dalje od Kozarca je samo jos Juzni pol.
Uvijek ce mu ostati u pamcenju ‘igre detekcije’ po uzoru na zagrebacku kviskoteku. Kompa bi nabavila gajbu piva i otisla iza stare skole, pa igrali kviz.
Osoba A, hocete se predstaviti kaze Hendri:
Smail prvi istupa naprijed i kaze ozbiljnim glasom: “Ja sam Djula Pjanicka, najvolim gleati u fildzan”
Osoba B, nastavlja Hendri:
Combe staje uz Smaila: “Jaaa sam Djula Pjanicka i najvolim gleati u fildjan” (razlika je u dz i dj u rijeci fildzan)
“Osoba C, vis te..”
Salko staje pored Combeta i tesko mu je zadrzati smijeh:
“Jaaaa sam Djula Pjanicka i najvolim gledati u fildzan”
A onda druga osoba za pogoditi, Mrkalj, skolski bibliotekar, raja kojeg je svako znao i svako volio: ‘Ja sam Mrki Muradif, mene osno autobus’… ‘Jaaaa sam Mrki Muradif, mene je osno autobus’…
A eto, nas Smail Besic, je ziv … hoda sam praznom carsijom.
‘Idemo za Sarajevo’
‘Uh.. pa sta’s tamo?’
‘Mah.. ganjamo nesto…’
‘Kud ces ti?
‘Odoh kuci.. imas deku?’
‘Kakvu deku.. sto ce ti deka?’
‘Da se pokrijem… da spavam, umoran sam k’o pas…’
‘Pa jel ti nemas deke’ upita Svabo zacudjen.
‘Ma ne’am sad nista, sad idem..’
‘Otkud ides?’
‘Iz Francuske… dos’o sam kuci’
‘Sad bas ides, sad se vracas?’ nastavi Mujo u nevjerici
‘Da, putujem vec 24 sata, imam dje spavati, a ne’am deke’
Mujo i babo se pogledase u nevjerici… ‘Wat gebeurt er (sta se desava)?’upita Holandjanka.
‘Hij komt zojuist terug, voorgoed, en hij heeft een deken nodig om te slapen (Upravo se vratio nazad, za stalno i treba mu deka da spava’ odgovori Mujo.
‘Hajd’pozvoni zeni, ulaz je s druge strane… budna je. Reci da sam te ja posl’o i da ti da deku, da se sad ne vracam, kasnimo vec…’
‘Fala buraz, sretan put!… nac’emo se kad se vratite’
Zatvorise prozore … ‘jes’ vidio ovo?’
Tog popodneva oko pola 1 usli su u Sarajevo uz zvuke Pusenja i muzike iz filma Walter brani Sarajevo.
U filmu ovdje njemacki oficir govori, pokazaujuci na prelijepi grad:
‘Sehen sie diese stadt?…
Das ist Walter!’
– Vidite li ovaj grad?…
To je Walter!.
Holandjanka se cudila prici o borbi glavnog grada Bosne i Hercegovine u onom ratu, prici o Srbinu Vladimiru Pericu o kojem je snimljen film, i prici o opsadi i Srbima Draganu Vikicu i Jovanu Divjaku koji su isti taj grad branili i odbranili u ovom ratu.
Ovoga puta ne od Nijemaca, vec od ‘svog’ naroda…. od izroda iz svog naroda.
A tokom cijelog puta, jos se vise cudila silnim Svabinim ratnim iskustvima i ponekim salama, ali ponajvise borbama kod Viteza kroz koji su bas prolazili.
Hrvati drze u okruzenju vojnike Armije BiH, Armija BiH drzi u obrucu te iste Hrvate, a sve ih djuture opkolili Srbi i bombarduju s okolnih brda…
Stali su malo u kanjonu Vrbasa…
‘Dit land is prachtig (ova zemlja je predivna)’ govorila bi okrecuci pogled po sumama i rijeci, dok su Svabo i ‘dajdza’ pusili pored puta diskutujuci o ratu i islamu.
‘Weet ik (znam)’ nasmijao joj se,…
‘hoces da te uslikam s tim kanjonom i vodom iza?’ ‘Doe maar (hajde)’
Nadjose oko 1 i ambasadu. Svabo i ‘dajdza’ ostadose vani. Unutra razgovor na holandskom, prica, objasnjenja, molbe, razlozi, pitanja…nada…
‘Osnujte organizaciju, mozda bude nesto. Treba vam pravno lice i dobar projekat, bice nesto.’
Igrom slucaja, sluzbenik je nekad bio Mujin kolega. To nikad nije zgoreg…
’Znaci organizacija…ovako nista’.
‘Ja tebi Mujo i vjerujem, ali mi ne mozemo dati donaciju privatnim licima, takva su pravila’
‘Dobro Jan,… bicemo organizacija!
Dank en tot ziens (Hvala i dovidjenja)’
Pri povratku, dugo su diskutovali. Sta da osnuju, gdje, kako da izvuku novac do augusta, da bude opet turnir i da bude asfalt.
Optimisti 2004… Bicemo OPTIMISTI 2004!
I tako je pocelo….
2004. prvi posljeratni turnir je odrzan, istina na starom asfaltu punom rupa, ali je bio. Nije svaki pocetak dzaba tezak. Legendarna Generacija ’68 je odnijela zlatnu medalju i pehar. Samo dva dana kasnije, 3. augusta 2004. prijedorski Kozaraputevi su asfaltirali igraliste za skoro 15.000 KM; skoro polovinu iznosa donirali su Kozarcani, kako oni vani, tako i povratnici.
Od donacije holandske ambasade renovirane su svlacione osnovne skole Kozarac. Dosli su i kosevi, table, novi obruci… i reflektori. Adnan, Svabo, Zinajda, Suljo, Ado, Necko, Tonci, Mase, Sabit, rahmetli Amir i rahmetli Ismar… svako je odradio nesto.
Svake godine pod svjetlom reflektora, nakon turnira, sljedecih godina Cerkez ce okupljenim Kozarcanima, nekim jos u sorcu od turnira, ostalim iz publike, pjevati iz sveg glasa do sabaha.
Cilibrica, ce na sred terena mahati zastavom Bosne i Hercegovine. Na kozarackoj stranici Kozarac.ba ce ostati slike, i clanovi, hiljade novih clanova.
Zahvaljujuci kozarackom optimizmu inatu i volji, 15 godina nakon rata Kozarac opet zivi i raste.
Zivi zahvaljujuci Svabinom Jutarnjem i slikama Kozare i Bosne koji kao suncane zrake redovno probijaju monotoniju i sivilo Amsterdama, Sydneya, Kieva, Frankfurta, Saarbruckena, Arnhema, Haaga, Edmontona, Berna, Beca, Zagreba, Osla, Brisela, Londona,…
Zahvaljujuci kozarackom forumu. Aaly i Daalu, kozarackoj ‘Mladosti’, Veci i Minci i BORA i KORA, Masi, Peny-u i Jetimima, plemenitom i velikom Feridu i dosjetljivom Iznogudu, neumornoj Zelenkapici, sutljivoj Emini B. i pronicljivoj nn. Ostrom malomdivu i Izvoru.
Zahvaljujuci nezaboravnim tekstovima Redzica, Nide, Nedima,… teskim pricama Tanye i Emina, zahvaljujuci Ledeniku, Halilcicu, Beny-u, Merlinu i Nezi, vatrogasnom drustvu, simbolu carsije iz 1892., Senadi, spideru, Safetu i Muti, Emsudi i Nuski, Amerikancima Sanelu, Sadi, Sabitu i Zinajdi, Englezima Lee i Sebini i Kemalu,…
Sildi 1, 2 i 3, Baji i Salki,… zahvaljujuci svim onima koji su tu da ih prate tako budu Kozarac, … ako nista bar citajuci ove redove. Zahvaljujuci Smailu!
Kozarac danas ne zivi samo u Bosni, vec i na virtualu, a time i u Svicarskoj, Americi, Novom Zelandu i Australiji, u Engleskoj, Holandiji, u Kanadi i u Ukrajini… ali nas Kozarac opet zivi!
26. maj
Dan kad su 1992. Kozarcani protjerani sa svojih ognjista. Dan kada su 2004. na izlazu iz Sarajeva zaceti Optimisti… i dan kada se te iste godine kuci vratio Smail.
Ovih dana ga u sabah mozete sresti u carsiji u nekom od lokala, cita Avaz i pije kahvu … ni sam ne zna kad se tacno vratio. Ali se vratio …
(Otrgnuto od zaborava; Satko)
“Vi jeste pokušali ubiti cijeli jedan narod, ali upamtite niste ubili naše pamćenje.
Ono je od današnjeg dana jače od svakog zla koje ste nam učinili i pratiće vas dok postoji trag o vašem postojanju.
Naše pamćenje vašeg zločina je naše pravo i naš zavjet”.
(Almedina DAUTBAŠIČ, Srebrenica 31. marta 2003. g.)
Add comment