Kozarac.ba

RAMAZANSKA SAGA

Nekad davno, u ona već zaboravljena vremena, dogodila se jedna noć. Bio je mjesec Ramazan i bio je rat u Bosni. Tople travničke džamije su bile dupke pune, ljudi u safovima stiskali su laktove uz tijela da ih više stane – šesta je teravija, skraćena, ratna.

Travnik. Stari vezirski grad, prošaran turbetima, šadrvanima, sahat-kulama, prepun džamija: Šarena, Alibegova, Jeni… sve lijepe, divota dunajlučka, iz davnih, iz turskih vremena, i u ramazanske dane uvijek pune, čiste, prostrane, tople, travničke džamije.

U toj istoj noći, te ratne godine, u jednom selu, jugoistočno od gradića Viteza, u hladnim sobicama skupili se ljudi, u svakoj po desetak njih, četni vodovi, da vide šta će i kako će večeras. Zveckaju meci, svakom po dvadeset komada – dovoljno za jedan duži rafal, nema se više, komandant Čuskić je rekao da se može i bombama odraditi: dovoljno je prići blizu, pa ako treba i bajonetima!

U stari dio Viteza večeras se mora ući! U njemu se, u okuženju, nalazi 1600 žena, djece i muškaraca – onih isti koji su, gluho, na malim ekranima, pratili tragediju svoga naroda: u Bosanskoj krajini, u istočnoj Bosni, u… devedeset druge. Kako je to tada izgledalo daleko i nemoguće u Vitezu?!

Još jedna teravija je obavljena: ljudi lagano izlaze iz džamija; prepoznaju lica i u mislima prebiru ko večeras nije došao; mračnim sokacima žurno koračaju kućama, tamo ih čeka ono što je preostalo od iftara, nisu stigli sve dojesti – da ne propuste teravih-namaz . Valja rano leći, valja rano ustati.

Prošla je ponoć, prilike u bijelom bauljaju snijegom, borci, Krajišnici, idu u akciju: U svakom rancu po jedan mali, odrvenjeli kruh, jedan ”IKAR” i jedna ”riblja” – bogatstvo! Od kako je počelo ovo sa Hrvatima postali su kao sove, danju spavaju i mudruju, a noći provode u borbi za opstanak. Zakrabuljeni u bijelim maskirnim odjelima, skoro pa da su nevidljivi (blago vremenu u kom su tama i studeni snijeg prijatelji čovjeku!).

I dok se bijela povorka tiho provlači klizavim putem kraj posljednjih, muklih, seoskih kuća, selo mirno spi, ni psi ne laju. Mještani kao da ne znaju za pokret vojske, za večerašnju akciju; ispratili su Krajišnike, koje su primili po kućama, i sad leže u svojim toplim posteljama, uljuljkani snom, sanjaju mir: djecu kako rastu, otkose trave, na livadama krave…

Vole oni Krajišnike, rado im odvoje ponešto hrane, iako se nema, sevap je, jes’ da ih ima svakakvih, ali dobri su borci.

Da, dobri su borci, možda i najbolji u Armiji BiH – to oni znaju, da nije tako ne bi im Vikićevi specijalci večeras bili u rezervi, u potoku, daleko od metaka, a za njih se mnogo toga čulo. ”Vitez noćas mora pasti!” – šapatom dobacuje neko, uz cerekanje, dok kao aveti klize između neprijateljevih rovova. Idu im iza leđa. Čistina je! zlokobna, prijeteća: lijevo, u zemunici pored štale, uz spaljenu kuću, neko kašlje – ustaša! Ni deset metara, mimo njega, u koloni, prolazi 40 ljudi; desno je livada, do pola prekopana tranšeom završenim sa rovom, srećom, večeras je prazan.

Pognuti, šunjaju se do ivice šume, studen im pojačava glad, dijele se u tri grupe: lijevo, desno i pravo. Oni pravo stižu do prvih kuća sela, tuda je najkraće za deblokadu. Grupa desno se razvila u strijelce i sad koračaju livadom ka mračnom jezovitom šumarku, tu je njihova linija. Lijevo krilo ide na zemunicu pored koje su prošli, da obezbjedi odstupnicu, da omogući prolaz pojačanju.

Kroz zamračene prozore utuljeno sijere svijetla svijeća (one prave, parafinske, odavno su nadonještene svinjskom mašću – zlo natjeralo), to mještani ustaju na sehur, da zaposte. I devedesettreća je bila gladna, ali ova devedesetčetvrta…uh!? Ipak, kad je čovjek kod svoje kuće, nađe se uvijek neki mrsniji zalogaj, da lakše dan u postu prođe. I dok se noć rastače u dan, gutaju se posljednji zalogaji, srče kafa, ječmenuša, pa sve zalijeva vodom, ili šerbetom, a onda: nijet za post, pa sabah-namaz, pa ponovo u krevet, jer zima je, nema se šta tako rano raditi, i tako širom Bosne, gdje god se ne crni izgoreni duvar i ne puca puška ispod prozora.

Tromblonska mina, svoj kratki let završi blijeskom i detonacijom. Rafali… ručne bombe… dozivanja – na lijevom krilu je počeo napad, tamo su ”balije”, Maglajlije, njih deset, svi ostali su iz Sedamnaeste Slavne krajiške, dobrovoljci. Trinaestorica desno, uletješe u šumarak, sa drvećem suviše rijetkim da zaštiti a suviše gustim da se trči: bombe, tekbiri, rafali; uzavrela krv, stegnuta puška, grč na licu; hrabrost i drhtanje u brzoj, naizmjeničnoj rokadi. Samir uskočio u zemunicu – poginuo.

Almo krenuo da pomogne jaranu – i on poginuo. Grupa koja je išla pravo, vratila se. Onima sa lijevog krila poginuo komandir u prvim rafalima, pa se povukli, i 37 boraca je ostalo odsječeno od glavnine. Svi su sada u šumarku, gaze tranšeima do pasa u vodi, leže u mokrom snijegu, hladnoća i umor polako čine svoje. Treba izvući tijela poginulih, a sviće.

Sad će početi sa eksplozivnim napravama, treba brzo djelovati. Salko, puzeći kroz tranše, kreće ka zemunici, po tijela poginulih. Rafal ga odiže od zemlje, poginu. Ostadoše sva tri tijela neizvučena, po prvi put u Prvoj četi, Prvog bataljona Sedamnaeste.

Po kućama u selu, šapuću se dove i sureta, niko više ne spava, svi su zabrinuti, nervozni, prestrašeni. Dolje, u potocima ispod sela, večeras se gine i ubija. Ispod svakog krova, u bunovnim glavama, prebiru se teške misli: ako Krajišnici provale, onda će i naši muški morati ići da pomognu; ako ne provale, pokušaće ponovo neku drugu noć, opet besanu; a šta ako odu odavde na neku drugu liniju? Šta će biti sa nama? Poklaće nam djecu…?!

Odnekud pade snijeg i spusti se magla, i pomognu Krajišnicima da se izvuku preko ledine, preko minskog polja, brisanog prostora, a već se bilo razdanilo. Izvukli su ranjene, samo ne poginule, oni ostadoše.

Čim se dokopaše prvih kuća, dočekaše ih stanovnici, zabrinuta čela i široke ruke, dodaše im da jedu ono što je preteklo od sehura, onima koji ne poste, a ima ih takvih!? Ma dali bi im i više samo kad bi imali, eh, kakvi su to borci, ti Krajišnici.

EPILOG

Veliki dan je počeo bajram-namazom: sve travničke džamije su bile prenapučene; ljudi, u osmijeh razvučenih lica, izlazili su iz njih, pružali ruke jedni drugima, grlili se, čestitali; grmili su rafali, kao da ponovo pada Jajce. Danas je Bajram, veliki muslimanski praznik: svi pokazuju svoja najbolja odijela, neki ih čuvaju samo za ovaj dan; svuda raznobojni mirisi, širom otvorena vrata, puni stomaci; za danas su pripremljena najljepša jela, danas gazde dijele sirotinji, i šakom i kapom, danas niko nije gladan… i sunce danas nekako jače sja!

U istom gradu, na šehidskom mezarju, isto sunce obasjava tugom zasjenjena lica. Tišinu ispunjava dobovanje busenja o daske kabura i udaljeni žamor čaršije koja slavi. Sedamnaesta se okupila da obavi dženazu, jednom od svojih- rahmetli- Alminu, šehidu inšallah. Tri dana prije ukopani su Salko i Samir. Tijela sve trojice došla su u razmjenu, a tri dana nakon njihove pogibije potpisano je primirje sa HVO-om. Vitez nije pao, ali, uskoro će u njega da se ide kao nekad, kao da ništa nije bilo, kao da mezari u Travniku nisu stvarni.

I ovaj put je domaćih malo došlo da isprati Krajišnika, oni imaju lijepe džamije, tople, čiste, prostrane, i ne propuštaju ići u njih ni kada je rat, kada je na liniji odbrane potreban svaki čovjek.

Bilo je to davno, u ona već zaboravljena vremena, dolaze novi ramazani a za njima i bajrami, do Travnika dvije carevine daleko: je li snijeg ugažen oko mezara, dolazi li iko, pamti li?

(Otrgnuto od Zaborava; E. Ramulić Februar 1997. godine)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.