Nogometna grobnica

Čitav njihov život odvijao se na potezu od nogometnog terena do rudnika. Ondje su im pronađene i kosti

Kad pričam o njemu, dosadan sam ljudima.

Čudan je to osjećaj, ali poznaju ga ili će ga upoznati svi, prije ili kasnije. Kad izgubiš nekoga bliskog, nekoga tko ti nedostaje stalno, koga nitko i ništa ne može nadomjestiti. I neće ti to nitko to reći naglas – zamaskirati će svoju frustraciju pričom o vremenu koje liječi sve i životu koji se mora živjeti – ali ljudima zaista postaneš dosadan. I to je sasvim normalno. Uvijek iste priče, uvijek ista sjećanja, ono što tebe veseli i rastužuje, a drugima je naporno i žele živjeti dalje. Znaš da je tako. I jednostavno prestaneš pričati i svoju tugu ostaviš sebi.

Međutim, postoje priče koje se ne smiju prestati pričati i koje se ne smiju zaboraviti.

Selima u okolici Prijedora, niti 150 kilometara jugoistočno od Zagreba, savršeno pristaje atribut pitoresknih. Lijeva obala rijeke Sane ostavlja savršeni dojam naive; zeleni brežuljci načičkani crvenim krovovima i zadimljenim dimnjacima, ponekom crkvicom ili, u ovom slučaju, malenim džamijama, rijetkim ali radišnim i nasmiješenim ljudima. Nisam otuda, ali pročitao sam da netko to zove Mataruškim Brdom, netko lijevom obalom, a netko prosto i jednostavno – Brdom. Šest je to malih sela koja se naslanjaju jedno na drugo i koje povezuje izraubani vijugavi put koji se provlači između brežuljaka. Tipično je to balkansko selo – ljudi nikada nisu imali previše, svoj su kruh zarađivali teškim i poštenim radom.

U ovom kraju oduvijek su još obožavali i nogomet. I ne na način na koji smo ga voljeli mi u velikim – barem u nogometnom smislu – gradovima; u rudarskoj Ljubiji i Prijedoru ponos je bio lokalni FK Rudar, klub koji je većinu svog postojanja proveo u niželigaškim rangovima.

Tijekom 1970-ih je došao na prag plasmana u Prvu saveznu ligu, ali dvaput je gubio u kvalifikacijama. Godine 1989. dospio je do polufinala Kupa, izbacivši prvo skopski Vardar, pa Dinamo iz Vinkovaca, a onda ostvario prvorazrednu senzaciju, pobjedom u dvije utakmice nad Vojvodinom, tada liderom na prvoligaškoj ljestvici. U polufinalu je na svom terenu četiri minute prije kraja nadoknadio zaostatak od 1-0 iz Mostara i Velež sa Semirom Tuceom i Predragom Jurićem odveo do penala. Vukašin Petranović obranio je tri, za Mostarce je odlučujući kazneni udarac pogodio Zdenko Jedvaj – otac Tina Jedvaja – a ta je utakmica za Rudar ostala najveći uspjeh i najtužniji sportski trenutak u povijesti.

Ipak, ovdje je gledanje nogometa oduvijek bila samo sporedna zabava. U Krajini se nogomet igrao.

Bez velikih snova, bez maštarija; samo čisto uživanje u igri i nadmetanju sa komšijama. Svaki je zaselak imao svoju momčad i svoje lokalne zvijezde; desetine klubova natjecalo se u tadašnjim općinskim ligama i igralo velike derbije za koje nije znao nitko izvan njihovog sela. I nije ih bilo briga, imali su svoj mali nogometni svijet i uživali u njemu.

Brdo je na nekoliko minuta vožnje od samog centra Prijedora. Svako od šest sela, pišu oni koji bolje znaju, imalo je svoj nogometni klub – Patrija iz Rizvanovića, Rakovčani 79 iz Rakovčana, Polet iz Hambarina, Mladost iz Čarakova, Pobjeda iz Zecova i Sloboda iz Bišćana.

Sloboda je osnovana sredinom 1970-ih, kada je nogomet u ovom kraju bio na svom vrhuncu. Bišćani su naselje koje je u to vrijeme, prema popisu iz 1971., imalo 1.319 žitelja: među njima je bilo troje „Ostalih“ te po jedan Srbin i Hrvat, preostali su bili muslimani. Ubrzo nakon odluke o osnivanju kluba, legenda tako kaže, lokalni su mladići odlučili na jednoj od livada izgraditi i nogometni teren na kojem bi bili domaćini. Međutim, dakako da nije bilo novca i načina da bi se do njega došlo, pa je preostala jedina moguća opcija – radne akcije.

Posvuda uokolo tek su brda i šume koje je trebalo pretvoriti u nogometni stadion, a za to im je ipak trebala teška mašinerija koju je imao lokalni rudnik. Površinski kop Tomašica oduvijek je bio mjesto na kojem su se lokalni mladići čeličili, stvarali radne navike i zarađivali prvi novac. Računica je bila jednostavna: rudniku je trebala radna snaga, a budućim nogometašima Slobode mašinerija. Stadion se gradio polako i apsolutno svi mladići iz sela zaljubljeni u nogomet, čak i oni najmlađi, mjesecima su odrađivali manje i veće radne akcije na Tomašici i oko nje, a zauzvrat dobivali priliku da ostvare svoje nogometne snove. FK Sloboda uskoro je zaigrala na svom stadionu i dobila svoje male velike zvijezde.

Desetak godina i mnogo lokalnih derbija kasnije, svijet je za Bišćane stao.

U rujnu 2013. – čitavih 18 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini – na području rudnika Tomašica otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica na Balkanu.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu, oko 4.000 Bošnjaka i Hrvata s područja Prijedora je ubijeno ili se smatra nestalima. Još su tisuće bile zatočene u zloglasnim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Do sada je locirano gotovo 100 masovnih grobnica. Tri godine traju iskopavanja na prostoru Tomašice i dosad su ekshumirani posmrtni ostaci 435 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Samo je 275 kompletnih tijela. Nitko se ne usudi procijeniti koliko točno žrtava krije ovaj rudnik. Većina stanovnika Prijedora i danas se besramno pretvara da ne zna što se dogodilo s njihovim komšijama i susjedima i što se događalo na Tomašici. Zato je malo optuženih i osuđenih za ovaj zločin.

Među ubijenima čiji su posmrtni ostaci pronađeni su i braća Enijaz i Ismet Mrkalj, braća Denis i Ermin Mrkalj, braća Ešref i Ismet Duratović. Svima njima zajedničko je to što su bili nogometaši Slobode iz Bišćana, koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u radnim akcijama na kopu Tomašica.

Od 1975. godine, kada je klub osnovan, do 1992. kroz Slobodu iz Bišćana je prošlo skoro 200 igrača, trenera i sportskih radnika. Danas, pored malenog seoskog igrališta koje su gradili vlastitim rukama, stoji mramorni spomenik s jedanaest nišana koji simboliziraju sve one koji su nekada nosili dres ovog kluba, a od ljeta 1992. nisu više s nama. Na spomeniku je danas 61 ime i prezime.

Na Tomašici, mjestu na kojem su sanjali i gradili svoj mali nogometni svijet, svirepo su ubijeni.

Nogomet se u Bišćanima danas igra tek rekreativno; nedovoljno je povratnika da bi klub normalno egzistirao. Većina nekadašnjih žitelja Brda danas je u inozemstvu, ali dio njih se ipak vratio, a s njima i nogomet. Ovaj put mještani sela s lijeve obale Sane napravili su zajednički klub OFK Brdo, koji se natječe u regionalnoj ligi Republike Srpske, četvrtom rangu natjecanja u BiH.

Procjenjuje se da je preko 200 nogometaša iz prijedorske regije ubijeno ili je poginulo u ratu u Bosni i Hercegovini. Skupina entuzijasta na čelu sa redateljem Avdom Huseinovićem radi na dokumentarcu Tomašica, grobnica fudbalera, koji govori o životu i stradanju nogometaša. Svoj doprinos realizaciji ovog filma možete dati na crowdfunding stranici.

(Autor: Sasa Ibrulj; Fotografije: Facebook stranica FK Sloboda Bišćani; MojPrijedor.com))

Add comment

BLISTAVI DOM – Vaša sigurnost i povjerenje su naš emanet!

Highlight option

Turn on the "highlight" option for any widget, to get an alternative styling like this. You can change the colors for highlighted widgets in the theme options. See more examples below.

Advertisement

Small ads

Flickr

  • armoire
  • Selma au fichu
  • dattes bananes sur fond vert blanc rouge
  • vrac d'olives
  • Peluche
  • Raquel
  • petit homme, la Méditerranée résiste
  • Khill
  • Aldo

Social Widget

Collaboratively harness market-driven processes whereas resource-leveling internal or "organic" sources.

ThemeForest

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.