Kozarac.ba

Pripreme za “slavlje”: GARAŽA

-Huse!?- trze me grubi glas cetnika koji u ruci drzi listu sa imenima ljudi koji ce popuniti prazna mjesta u Garazi.

-Ja sam!- rekoh, te se tromo i sa zebnjom oko srca pridigoh.

-Pravac Garaza!- podviknu on i nastavi da proziva jos neke iz “Mujine” sobe.

Tesko koracajuci cujem da se vec citaju i imena ljudi sa kojima sam zadnjih petnaestak dana dijelio komad betona u toj spavaonici.

Iza mene tako pristizu: Began, Dr.Eso, Dedo….

Njega upravo cujem da negoduje ispod glasa da ih treba biti sramota kako jednog tako starog i nevinog covjeka bacaju u Garazu. Ali to njima ne znaci nista. Bio ti pa i sijedi did ili dijete, svejedno je.

A mi se evo od sad nalazimo na listi zigosanih, najgori od svih.

Opste uzevsi, ovdje vlada uvrijezeno misljenje da se u Garazu uglavnom smijestaju najveci muslimanski extremi, fundamentalisti i zelene beretke te ostali borci uhvaceni sa puskom u ruci.

O patnjama ljudi iz Garaze pricaju se strasne price. Ja sam ih gledao proslih dana kako kao zadnja grupa idu trcecim korakom da dobiju jednu osminu kruha i par kasika splacine-pokvarene hrane.

Sve grupe, od po 30 ljudi postrojenih za jelo, tukli su skoro svakodnevno pri ulasku i izlasku iz “restorana” gdje smo imali 3 minute za sve: da utrcis pod batinama, zgrabis tu osminu kruha i strpas je u dzep, zgrabis tanjur sa vrelim splacinama i sjedajuci za stol pojedes dvije kaske te konstatujes da je hrana pokvarena, na komandu skaces i istresas sadrzaj tanjura u smece, formiramo kolonu i ponovo trceci, izbezumljeni, zurimo ka izlazu, ka novim batinama….Tako je bilo sa nama ali ljude iz Garaze tukli su od samog izlaza, cak trceci za njima, pa sve do ulaza u “restoran” i isto po povratku. Osudjeni na smrt a da to ni znali nisu.

Posebna agresija izrazava se, kao sada, kad u Garazu stize svjeze meso. Tad psi ostre zube, pjena im udara na usta od silne mrznje i zelje da ponovo i ponovo puste muslimansku krv koja evo vec mjesecima natapa ovu jadnu zemlju Bosnu. Krv koju nece sprati ni sve kise koje skoro svakodnevno u poslijepodnevnim satima pljuste ovog tuznog ljeta ´92., kao da i nebo place nad nama.

Ali sam Bog, kako izgleda, jos nejma milosti!

Predjoh ti desetak metara ili tacnije nekako se dovukoh do tih ljudi koji sjede na asfaltu, pred Garazom, ljudi praznog pogleda i drhtucih tijela, svi u dronjcima i svi zaokupljeni svojim mislima, svojom sudbinom. A ona je bila crna i nezivjesna kao tamna noc sto nam tek prestoji.

-Ulazi u Garazu! Ko ostane vani bice zaklan!- dere se jedna cupava spodoba prijetecim glasom.

Na tu komandu i prijetnju psi poskakase, iskezise zube i bacise se bijesno na najblize logorase koji zapomagase. Do malo prije gomila iznemoglih tijela, za koju ne bi vjerovao da uopste moze i hodati, sad se hitro djipi na noge i sjuri ka vratima Garaze. Nasta i guranje, dozivanje. Vjerovatno brat brata trazi! Niko nije imao zelju da ostane vani i provjeri prijetnju. Ali Garaza je vec puna a nas jos ima, necemo moci stati.

-Naprijed, guraj!-vice neko i mi svi kao jedan povecasmo pritisak ne bi li konacno stigli do vrata. Neko iznutra pokusava da organizuje ljude tako da se povuku u unutrasnjost Garaze, kako bi svi mogli uci. Ima nas negdje oko dvije stotine i pitanje je mozemo li svi stati u prostor od nekih 2o m2? Guramo se tako i nabijamo jedni uz druge uz glasnu vrisku i smijeh cetnika od cega te podilazi jeza. Mokri vec od straha i vrucine ipak svi stajemo. Hvala Bogu, niko nije zaklan i vrata se sa treskom zatvorise.

Ostasmo u polutami Garaze. Okrecem glavu lijevo i desno da vidim gdje sam, da vidim poznata lica, ali nejmam sta vidjeti. Na vanjskom zidu Garaze nalazi se par visokih prozora kroz koje dopire to malo svijetlosti. Na svu srecu prvi prozor do vrata je razbijen i iz njega jos strse siljati komadi stakla ali kroz tu rupu ulazi malo vazduha koji nam i te kako puno znaci.

Mi stojimo ali mjesta ni za stajanje nejma dovoljno. Prosto smo zaljepljeni jedni za druge. Ja stojim na jednoj nozi i nejmam gdje staviti drugu koja je ukljestena od drugih tijela. S vremana na vrijeme je vucem i vrlo, vrlo tesko uspijevam da je zamijenim s drugom nogom, jer noc necu moci prestojati na jednoj te istoj nozi.

Vec je strasno vruce a i sparno od nasih tijela i zadaha. Svi se znojimo i niko nista ne govori. Borimo se samo za vazduh i sve se glave usmjeravaju u pravcu razbijenog prozora. Izgledamo jadno i beznadezno. Kao da je neko postavio 200 vostanih figura, okrenutim glavama u jednom pravcu, razjapljenih celjusti i ociju uprtih u prazno.

Ostati pri svijesti, to je bitno, razmisljam. Ako padnes u nesvijest past ces pod noge ljudima, masa te nece moci drzati uspravno i niko od svoje muke nece ni registrovati da si pao.

Sati se lagano vuku i evo i noc je pala. Zedni smo! Iscrpljenih i isprebijanih tijela stoji grupa logorasa u toj vec nestvarnoj tisini nadajuci se da ce docekati zoru. S njom docekati i drugi dan, smjenu straze i konacno otvaranje vrata uhvaceno sporim signalom iz mozga koje je i dokaz da jos zivis! Ali dokle?

Treba prestojati najmanje 12 sati prikljesteni jedni od drugih tako silno da jedva disemo. Vec sam mokar.
Osjecam da je majica na meni zaljepljena i to isto osjecam na ovim ljudima koji su uz mene. Iz cupavih glava i niz zarasle brade curi nam znoj. A kako tek smrdimo, Boze moj!

Ma mi cemo se svi pogusiti, razmisljam skoro naglas. U glavi mi pocinje zujati. Nesto u meni vristi ili ja to vristim na glas a mozda pocinjem i da ludim. Sad se pocinjem bojati i svojih misli, ako vec nisam onda cu svakako poludjeti. Nesto mi kapnu za vrat: Sta je sad ovo, pomislih dizuci glavu prema plafonu. Svjetlost sa vanjskih svjetiljki prodirala je kroz prozor i na plafonu ugledah kapi vode, stvorene kondenzacijom od znojenja i topline nasih tijela. Kapi su padale sve cesce i sve vise. Krupne, kao kapi ljetne kise dok mi umiremo od zedji.

Stojimo i dalje, umorni a i pospani. Usta su nam otvorena kao da izdisemo a nekima glave padaju na prsa od sna pa se opet naglo trzaju i izbuljenih ociju vracaju u surovu stvarnost. Cini mi se da bi moglo biti da je ponoc prosla. Tad neko ko je bio blize prozoru poce da zove strazu:
-Vodnice!? Vodnice, daj nam vode!

Ako si zelio da se udobrovoljis obicnom cetniku onda si ga morao unaprijediti i otud dolazi taj cin vodnika koji smo im dali. Obzirom da sam prvu noc u Garazi nisam znao da se voda i smije traziti ali ovo je neko sigurno sa iskustvom, neko kome je garaza vec vise dana dom.

Poslije nekoliko dozivanja konacno se javi jedan srazar:

-Sta je Tuuuurrciii, hocete vode!?

-Hocemooo!-odgovori sad vise glasova.

-Vodu morate prvo zasluziti, Turci! Hajmo, malo nam prvo pjevajte pa cete onda dobiti vodu.- rece on i poce vristati dok mu se jos njih nekoliko pridruzise.

I krenu pjesma, ali ne nasa. Ne bosanska. Logorasi su znali sta moraju pjevati. Pjevalo se o maloj “velikoj” Srbiji, o cetnickim generalima, o ratovima i sta sve ne…. Ali ja necu da pjevam, pa nek crknem od zedji. Proklet bio dan a i ja sa njim kad sam dozvolio da me uhvate, vjerujuci u ljudskost

Pjevalo se dugo a vode nejma, nikako da dodje.

Osluskujem kad ce se otvoriti vrata i kad ce neko od njih unijeti vodu ali vrata ostaju nijema. Ipak, iznenada je dosla i dobro me iznenadila a vjerujem i jos mnoge od nas. Jedan kanister od 5 litara uletio je kroz razbijeni prozor i pogodio jednog logorasa u glavu. Ovaj prevrnu ocima i ja ugledah samo bjeonjace. Onaj do njega zgrabi kanister, koji nije ni imao gdje propasti, s namjerom da pije.

Gledam njegove od patnje izbuljene oci, razjapljena usta u ceznji da osjeti tu blagodet koju voda pruza. Ali ne ide. Taman kad je otvor kanistera trebao da dodirne suhe usne i kad je lice logorasa pocelo da poprima blazi izraz tad mu munjevito jedna druga ruka istrgne kanister i voda potece ka drugim ustima. I ovaj pokusaj prodje bez uspjeha, jer desetine ruku sunuse ka kanisteru i on brzinom munje mjenja vlasnika dok se voda ne zaustavno prolijeva iz njega.

Bilo je nesto apstraktno i nevjerovatno u toj slici u polutami … kao da su se ruke odvojile od tijela, kao da neka druga sila upravlja njima, izgledalo je kao da same plesu. Igrale su neku svoju igru… Niko postenog gutljaja ne dobi.

Masa se onda uzbiba, zatalasa i pocesmo se gusiti. Nasta zapomaganje, vriska i galama i prodje puno vremena dok se ne umirismo i ponovo povratismo ravnotezu. Vani smijeh i vriska strazara koji su znali sta se ovdje kod nas desava. I na svu ovu nasu muku mene bi sramota. Pozeljeh da me nejma.
Nastavismo da sutimo, tucamo glavama i omrtvljenim tijelima pritiscemo jedni druge jos vise. Vani pocinje da rudi zora i nesto svjezeg vazduha pirnu kroz prozor. Samo da svane. Samo da svane, pomislih.

Vec je dobrano svanulo kad su konacno otvorili vrata a mi smo izbauljali i popadali po asfaltu ispred Garaze. Nazalost, nismo svi izisli. Jedan logoras je ostao, mrtav. Umro je tiho u mukama i umro je stojeci. Ono u sta ja nisam mogao da vjerujem, desilo se. Onesvjescen ili jos gore mrtav ostao je na nogama pikljesten drugima i tako do zore koju vise nije vidio. Sve su nam uzeli, pa i ono posljednje dostojanstvo da umres kao covjek nismo imali. Prokleti da ste za sva vremena!

Iako se voda nalazila samo desetak metara ispred “Mujine” sobe, mogli smo je dobiti samo uz dozvolu i pod budnim okom strazara da ne bi prebjegli u drugu grupu koja nam je bila na dohvat ruke. Iz ove pozicije “Mujina” soba nam se cinila kao apartman u poredjenju sa Garazom, a dijelio ih je samo zid.

Kad dobijemo vodu vracamo se i spavamo na asfaltu sve dok nas vrelo ljetno sunce ne probudi. I to je bila muka ali i jedini nacin da malo odspavas i uhvatis energije za sljedecu noc stojanja u Garazi.

Sad sam i ja bio taj koji je isao zadnji na jelo i koga su tukli od Garaze, preko “Mujinog” prostora pa sve do ulaza u upravnu zgradu. Scenarijo je bio isti svaki dan ali svaki dan nije bilo hrane za nas. Nekad je nestalo splacina pa smo dobijali samo kruh a znalo se desiti da se prva kolona od 30 ljudi vrati a da ni kruh nisu dobili. To nam je i te kako zagorcavalo vec i onako tesko stanje te smo tu gorcinu pokusavali ublaziti vodom koja nam je tog dana bila sve. Dozvolu za zahod nismo imali. Vodili su nas ujutro i pred noc ”˜na pisanje”™. Isli smo u koloni po 10 logorasa tidesetak metara od Garaze na jednu travnatu zaravan.

Zatim bismo stajali u vrsti okrenuti licem ka strazaru i pisali na njegovu komandu dok nas je on cereci se posmatrao. Cak ni nuzdu nismo smjeli vrsiti sami”¦ cak ni to bez ponizavanja.

Noci u Garazi su licile jedna na drugu ali kako su dani prolazili one su postajale sve nepodnosljivije. Posebno je bilo tesko starim ljudima i neshvatljivo je kako su neki to izdrzavali.

Jedno vece na molbu dr.Ese pristali smo da nekoliko staraca posjednemo uz zid i na taj nacin ih mozda spasimo i od sigurne smrti ali u svakom slucaju olaksamo muke stajanja i gnjecenja.

Nas nekolicina naslonilo se na zid rukama iznad njihovih glava i tako ih stitili u onim momentima kad se grupa uznemiri, kad se voda prolije… To je i za nas bio dodatni napor jer drzati ruke na zidu cijelu noc dok te masa ljudi pritisce nije bilo nimalo lako.

Ali islo je nekako, covjek se zamisli, napusti svoje tijelo pa odluta kao duh trazeci svoje bliznje. Tako se ja te prve veceri sjetih svog oca koji sad sjedi u jednom drugom srpskom logoru. Imali ko njemu da priskoci u pomoc?

Drzi se Stari moj, pomislih u sebi gledajuci istovremeno u jednog drugog starog covjeka kojeg stitim svojim tijelom. Gledajuci u Dedu Crnalica!

(nastavice se, Otrgnuto od zaborava)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.