Kozarac.ba

Sinanagic (Murata) Salko-Zuti

Satko pise:

Pisao sam jednom, nesto malo, o Salki. Onom Sinanagicu iz Starog Grada, nazvanom po ‘didu’ Salihu, kojeg sam znao samo iz prica.

Taj dugonogi kozaracki momak izrazito zute kose i crnih, prodornih ociju ostace mi mozda prvi primjer onog mladenackog bunta ‘bez razloga’, stalnog djecackog hira i nedokucive, naizgled nepotrebne zelje za protestom i pobunom protiv svega sto je ustaljeno, staro, uskladjeno, vec napravljeno i takvo samo zato jer je oduvijek takvo.

Salko, zivi primjer neugasive, za sve uocljive zelje za razbijanjem zidova, preskakanjem davno iskopanih sanaca i prelaskom nevidljivih granica, zeljom koja je onda cesto izgledala sama sebi cilj.

Bio je nekoliko godina stariji od mene, tako da nisam imao priliku s njim provesti onoliko vremena koliko bi bilo dovoljno za jedan dobar tekst o ovom nezaboravnom momku. S druge strane, ostavio je svoj pecat svud po kozarackoj carsiji, pa tako i u mom ishabanom sjecanju. A kako jednom rece Mirko Kovac, citirajuci jednog od najboljeg pripovjedaca nasih vremena: “Zivot nije ono sto smo prozivjeli, vec ono cega se sjecamo, kao i nacin na koji se sjecamo da bismo ga pripovijedali”. Zato se ja danas i dalje rado, ponekad s tugom, sjecam… pa eto danas i njega.

Salko Kvik, ‘Žuti’ kako su ga zvali, imao je neki cudni, hrapavi, promukli glas i pomalo vragolast osmijeh. Da je malo vise vodio racuna o svom izgledu, vjerujem da bi fizicki spadao pod definciju ‘finih’ momaka. Po ponasanju, ne vjerujem da je u tu grupu (sta god to znacilo) ikako mogao uci, no siguran sam da se to bas njega najmanje ticalo.

Druzio se sa par kozarackih ‘geliptera’, od kojih se nekako najbolje sjecam Hendrija, Combeta i Jaze. Pisao sam jednom o njima i fenomenalnoj parodiji na igru detekcije iz zagrebacke kviskoteke. Usudjujem se reci da je Salkin legendarni ‘performans’ Djule Pjanicke ili Mrki Muradifa kojeg je ‘osno’ autobus, preteca sarajevske obale i Audicije. Ako nista zato sto je kozaracka verzija nastala par godina ranije.

Jos jedan, samo njegov biser, bile su njegove precice. Salkine precice nisu bile najkraci, vec najsigurniji put iz Kozarca u srednju skolu u Prijedoru i nazad.

Posto se cesto tukao, brzo je valjda stekao i neprijatelje u i oko srednje masinske skole u Prijedoru u koju je polovinom osamdesetih isao. A posto, normalno, ni on nije mogao protiv citave horde malih, osvetoljubivih krvnika (koji ce par godina kasnije cakije i boksere zamijeniti puskom i kamom), a Salko u skolu nije svaki dan mogao voditi svoje pajdase, jedina opcija bio je izvidjacko-goransko-partizansko-diverzantski komando-pohod kroz prijedorska predgradja, baste i parkove do srednjoskolskog centra.

K'o da ga jos gledam kako, uz onaj vragolanski osmijeh, na izlizanoj seciji kod ‘tetke’ u citaonici povise kina prepricava sve prepreke koje je i ovaj put spretno zaobisao. U toj istoj citaonici proveo bi sate i sate, puseci i grijuci se uz staru, od vatre iskrivljenu pec na drva. Jer zime kozaracke bile su hladne i nepredvidive, a u to vrijeme za omladinu nije bilo puno mjesta za okupljanje, pogotovo ako nemas prebijenog cveka u dzepu.

Jos k'o da ih gledam i cujem kako tumbaju uz drvene stepenice, 2. maja neke godine, kako promrzli, mokri do gole koze, jedan po jedan ulaze u citaonicu, galameci s vrata i opisujuci bucno kako je na Kozari vec danima prolom oblaka.

Nikom normalnom u Kozarcu nije palo na pamet da te godine slavi 1. maj na Staroj Pilani, povise Kozarca, sto je inace obicaj mnogim Kozarcanima. Kisa je te godine lila vec danima, zima se oduzila, a vjetar dan ranije pokrsio grane mladih vocki, pa namocena zemlja danima nije bila ni za setnju, kamoli za piknik, kampiranje ili fudbal na travi. No, Salku i kompu, naravno, ove vremenske neprilike nisu pokolebale (pijanka za 1. maj je planirana mjesecima, a gajbe piva odavno nabavljene u Suljinom podrumu) i kampirali su hrabro i te godine pored Starenice, podno fudbalskog igralista na Pilani sve dok nisu ugledali dno i zadnje pivske flase, a mali sator pun zakrpa konacno pokleknuo pod tezinom tecnosti kise koja ih je danima potapala. Drhtavih, modrih usana pricali su s nekim ponosom da su jedini odrzali liniju na Pilani i tek 2. maja popodne, kao posljednji (bolje receno jedini) Mohikanci, napustili bojisnicu na Kozari.

Nas par, mladjih, ‘pametnijih’ s divljenjem slusali smo njihov grohot i pustolovine ne shvatajuci jos sta moze biti tako zanimljivo u kampiranju po nevremenu i hladnoci…

Citaonica, u kojoj je radila ‘tetka’ bila je jedno od mjesta gdje se tih godina okupljalo i staro i mlado. Tetka je pravila najjeftiniju bosansku kafu, a ni pivo koje se kod nje obavezno pilo iz flase, nije bilo skupo.

Nekad davno, kad u carsiji nije bilo kafica, pa ni asfalta, tu se sastajao ‘Kozarac’, tako mi je kasnije opricao babo. U citaonici su se za onog starog vakta (naglas) citale novine, otud joj i ime. Tacno ispod nje bilo je predvorje kozaracke kino-sale, s onim ‘rimskim’ stubovima i balkonom, mozda najljepse stare zgrade u carsiji. Kino-sala sluzila je ne samo za prikazivanje starih, trecerazrednih, jeftinih i davno vidjenih filmova, vec i za pozorisne predstave, koncerte (jos pamtim sjajni minic i duge noge Dragane Mirkovic dok se vrti po bini, negdje 1985.) i ceste nastupe kozarackog kulturno-umjetnickog drustva.

U predvorju kina, ispod citaonice, Feho, a kasnije Rizo postavice nekoliko stolova za bilijar, kockarskih automata i video-igrica. Kako sam tu cesto zaradjivao dzeparac, prodavajuci zetone, nagledah se svasta i naslusah prica, pogotovo opet – Salkinih.

Besposlicario bi i visio tako danima na Formuli i takmicio se sa Elvisom (Metom) za neprikosnoveno prvo mjesto u carsiji. Njegovo ostro oko pronalazilo je najpovoljniji ugao da u svakoj krivini zavrti volan na najoptimalniji nacin gubeci sto manje stotinki na kocenju. U nekim drugim disciplinama, ovo ili slicno umijece ljudi inace zovu umjetnost, no Salko i njegov soj inace, valjda, na kraju ostaju na margini zbivanja, tako da bi i pojam umjetnik malo ko vezao za njegove kvalitete.

Kako su se vremena mijenjala, moderno doba donosilo i vidljive promjene u jugoslavenskom drustvu, tako je i Kozarac pupio i od bosanske kasabe opet postajao grad, ono sto je od davne 1360. jos prije dolaska Turaka u stvari i bio. Istina samo gradic,, tek ‘najveci mali grad na svijetu’, kako ga danas sami Kozarcani zovu.

Jedna od tih carsijskih novina sredinom osamdesetih bili su i ‘moderni’, pa i avangardni filmovi, ukljucujuci i pornice koji su odjednom zapljusnuli Adilovo kino prijeteci da uzdrmaju truhle zidove, a nedugo zatim i kozaracke videoteke. Adil, dobrocudni alkoholicar s nadimkom Hipnos (po istoimenom liku iz Alan Forda), cesto bi na posao dolazio pijan ili bar ‘pod gasom’, pa film okretao naopacke, sto je vise bilo pravilo nego izuzetak. Dugo nije ni mario za svoj repertoar, tako da su se neki filmovi vrtili bas svake godine, cesto i po nekoliko puta. Poneki bi i bukvalno izgorjeli tokom prikazivanja. Proces topljenja filmske trake njemu je naravno uglavnom promicao, ali ne i publici, koja bi ga drekom budila iz memljivog sna u stolici: “ADIILLLLEEEEE!!!!”

Nakon ‘Dubokog grla’ i ‘Bordela’, pornici su postali stalni repertoar i konacno, pred sami kraj Adilove karijere ‘pushchacha losih filmova’ doveli i do rentabilnog poslovanja Kina “Potkozarje”. No nisu pornici ono sto me ovdje opet vraca prici o Salki, mada ih je i on, siguran sam, s paznjom gledao. Salko je, a kako i ne bi, ostao opcinjen filmom “Zid”. Ne samo fenomenalna muzika Pink Floyd-a, vec i sama tema filma budila je drhtavu eutoricnost u njegovom mladom srcu.

Cini mi se, u stvari, da je Zid za Salku bio konacni, ocigledni, neprikosnoveni dokaz, ne samo da nije sam u svom buntu protiv ustogljenog drustvenog kalupa, malogradjanstine i budjavih formi, vec i ono vaznije, da je bunt kao takav dozvoljen.

Zid ce Adil odvrtjeti nekoliko puta, a Salko naravno svaki put odgledati sve i sekund filma, pjevajuci danima kasnije “Mother”, bolje receno pricajuci je… Posto nije poznavao engleski, uz prevod filma naucio je tekst napamet, pa kasnije kao kakav pjesnik govorio ponosno: “Majko, mislis li da ce da mi razbiju jaja?” “Majko, da li da izgradim zid?” “Majko, da li da se kandidujem za predsjednika?” “Majko, da li da vjerujem vlastima? “ “Ne boj se bebo, ne placi” “Mama ce te cuvati” …. “UUUHHHHH Bebo!!”

“Hej, ucitelju, pusti djecu na miru” – viknuo bi tako iznenada uz grohot nakon sto zabije zadnji gol na stolnom fudbalu, trazeci uz osmijeh jos jedan zeton…

Ne znam gdje zavrsi Salko Zuti.

Nakon napada na Kozarac nije se predao. Nakon napada nikad ga vise nisam vidio. Cuo sam kasnije da je vidjen na nekoj kuci u Brdjanima, selu iznad Kozarca, pucajuci iz mitraljeza po cetnicima koji su ga opkoljavali. Ne vjerujem da je mitraljez bio njegov. Nije on imao para za to, ali imao je srce da ga uzme i zapuca i ne bi me cudilo da je bilo upravo tako… bolje receno siguran sam da jeste.

On i takvi kao on, kao Kroka, Nermin Svabo, Mirso Bejdin, Hasan Didin, Combe, prepoznali su mrznju i stali na grudobrane iste one zajednice koja ih je najcesce prezirala ili u najmanju ruku odbacivala. Tako je bilo onda i tako ce valjda biti u svakom vaktu.

Sjetih se sad i Sidranovog opisa prepoznavanja zla… necu reci da su Salko i njemu slicni bili ‘kozaracka mafija’, jer nisu, ali znam da su prepoznali zlo onda kada je to bilo najpotrebnije i ja danas samo mogu reci jedno ponizno: “Hvala. Nek’ vam je rahmet”

“Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – vec raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog proteklog rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra.

Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra. Zlo je vidljivo i eksplicitno, samo ga treba znati prepoznati. Činjenica je da zlo ne zasljepljuje samo svoje žrtve, nego i spoljne svjedoke, posmatrače. Opažanje opasnosti ne povećava se već se smanjuje samim njenim približavanjem. Mi smo, velika većina, govorili , kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi ! A, dogodilo se. Istina, dobro brojčano preovladuje nad zlom, ali ne zna da osjeti opasnost. Kriminalci, lopovi i šverceri su znali da nanjuše rat u nastupanju, zato što ta grupacija ljudi poznaje mehanizam zla i zločina, pa ga time lakše i brže osjete i prepoznaju.

Zato se ne treba čuditi što su u Sarajevu među prvima oni reagovali, pripremili se i među prvima pružili otpor agresoru. Toj grupaciji ljudi, zlo nije strano i oni su ga brže prepoznali i reagovali na njega. Krajem 1991. godine a s početkom 1992. godine svako od nas je morao znati da će u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće!

Vjerovanje je, izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima. Takođe, danas mi svi znamo da je BiH podjeljena, a vjerujemo da nije! Možda i ovdje vjerovanje nadjača saznanje. Sasvim moguće. Samo ko će to dočekati i kada?”

Abdulah Sidran

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.