aalyPrijedorčanka Nikolina Balaban, šefica Službe za patologiju Opšte bolnice u Prijedoru, već duže vrijeme hrabro progovara o prijedorskim ratnim dešavanjima.
Nakon kolumne gospođe Balaban koju je nedavno objavio BHMagazin, koja je bila najčitaniji članak mjeseca, taj nedeljnik je uradio i intervju sa ovom hrabrom i iskrenom Prijedorčankom i, kako se javno deklarisala, Bosankom čiji stavovi odudaraju od vladajućeg narativa u Dodikovom Rajhu
Prijedor nekada i sada ?
Poslije svake zime imam osjećaj da je to posljednja koju sam bila u stanju da pregrmim. Mrzim zimu … jer sam onda užasno patetična i cmizdrava, jer je u Prijedoru sve hladno i sivo, jer sunca ima na kašičicu, jer mi se ujutru ne ustaje iz kreveta, jer dan traje suviše kratko … Bila sam u Veneciji i gledala u Casa sul Molo, kažu i dalje najljepši zalazak Sunca. Neki im bude, onda je izlazak Sunca najljepši u Prijedoru. Sad je teško prihvatiti se ozbiljnog razmišljanja, a ono je surova stvarnost. Posljedica: čekam ponedjeljak. Negdje sam jednom pročitala, mašta je data čovjeku da kompenzuje ono što nije, a smisao za humor da se pomiri s onim što jeste. Ne želim ispranu svakodnevnicu umotanu u krep papir koje donose još jedan u nizu tupih pogleda u ogledalo s onim balonom iz stripova iznad glave where-the-fuck-am-i?
Šta je bio Prijedor prije rata ili ispravka agresije na Bosnu i Hercegovinu?
Grad u SR Bosni i Hercegovini, u SFRJ. Bio je lijep, bio je čaršija u kojoj je za svakog bilo mjesta.
Šta je bio Prijedor u ratu 1992. godine?
Mjesto, gde su ubijene i stravično mučene hiljade ljudi, žena, djece i staraca (naših sugrađana koji nisu bili Srbi), po logorima. Bio je i grad odakle su golobradi momci (Srbi) poslani u rat, a vraćali se u limenim kovčezima. Bio je grad primitivaca i neljudi sa ljudskim sudbinama svih vjera (na onaj ili na ovaj način) u svojim rukama, rukama kojima upravlja gram mozga. Hiljade ljudi svih vjera je protjerano ili otišlo ili pobjeglo iz ovog grada u godinama rata i neposredno poslije 1995.
Šta je Prijedor danas?
Grad sa otkrivenom najvećom masovnom grobnicom u Evropi poslije Drugog svjetskom rata, sa Tomašicom. Grad sa očajničkim traženjem članova porodice (23 godine ?!?) i čekanjem DNK analiza, jer i to znači. To je to grad u kojem ponovo žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Slovaci, Slovenci, Ukrajinci, Romi…E, sad kako…Teško. Jako teško. Briga mene za Krim, briga me za Kosovo i Srbiju, briga me za Kataloniju, za Škotsku (iako mi je omiljeni glumac Šon Koneri), briga me za sve separatističke procese u Rusiji, briga me i za Rusiju i Srbiju. Bitni su mi moji sugrađani, kolege, poznanici i prijatelji, bitan mi je Prijedor.
Poznati ste javnosti po britkom jeziku i stavovima koji odudaraju od većinskog mišljenja stanovnika RS-a . Kada to kažem, mislim prvenstveno na stavove vezane za ratne zločine u Prijedoru. Kako se to sve reflektuje na Vaš privatan život ? Zasigurno imate mnogo problema zbog Vaših izjava?
Da, ali to nije britak jezik ili stav. Bila sam toga svjesna onog trenutka kada sam prvi put prije 3 – 4 godine izjasnila kao Bosanka, te da mi se država zove Bosna i Hercegovina, negirajući bilo kakvu pripadnost tvorevini RS. Bosanac se ne postaje, Bosanac se rađa.
Tomašica kao personifikacija svega što se dešavalo u Prijedoru u periodu od 1992. do 1995 godine je tu. I nije danas, ona je bila i juče, a biće i sutra, bar za mene. Tomašica je činjenica, istina, usud Prijedora, dokaz počinjenog genocida. Paradoksalno mi je da recimo govorim o strahotama koje su se desile 100 km od mene, a sa druge strane ne smijem govoriti o onom što se dešava pored mene. Neću da idem logikom RTRS – a i RTV Prijedor koja mi kao udarnu vijest u centralnom dnevniku saopštava da je u tamo nekom rudniku u Kini zatrpano i izginulo 27 rudara, a ne donosi vijest o masovnoj grobnici na 10 km od grada Prijedora. I mislim da onim što govorim ustvari branim onaj čestiti dio srpskog življa koji šuti, bez obzira na napade. I zato ću baš za njih citirati Blaženopočivšeg Njegovu Svetost Patrijarha Pavla: “Nama je bolje da nestanemo kao ljudi, nego da opstanemo, biološki da preživimo kao zločinci i neljudi.”
Međutim, mene osuđuju zašto sam se usudila pisati o Tomašici, što osjećam obavezu da odem i da se poklonim ubijenim i mučenim u Keratermu, Omarskoj, da se bar pojavim i podržim Dan Bijelih Traka 31.05. tražeći na taj način oproštaj za 102 ubijena djeteta u Prijedoru, a oni koji su činili zločine traže da o tome ne smijem ni govoriti. Apsurdnost takvog stava ponižava inteligenciju svakog normalnog čoveka.
I ne mislim da tim povrjeđujem ili ugrožavam bilo čije osjećaje, prava ili opstanak. Za one koji ne shvataju (još uvijek), niko ne brani ni Srbe, ni Bošnjake, ni Hrvate, ni ostale, ovde se brane mučeni i ubijeni nevini ljudi. Niko ne napada ni Srbe, ni Bošnjake, ni Hrvate, ni ostale… Ovdje se osuđuje stravičan zločin i zločinci, genocid nad ČOVJEKOM samo zbog “pogrešnog imena i prezimena”. Prijedor je prijeteća Etna upravo zbog te uporne šutnje i negiranja.
Mi danas htjeli ili ne, podižemo vlastiti spomenik u Prijedoru. Na njemu će pisati: “Ta generacija su bili heroji koji su naš grad učinili boljim ili bili su beznačajni i beskorisni.”
Da, prisutni su, telefonski pozivi, prijetnje, uznemiravanje, psovke u inbox, oštri pogledni, na ulici, na poslu itd. Ne branim se, brani se onaj ko je kriv, ne smatram se krivom. Međutim, veći problem ja imam sa sredinom, nego oni sa mnom. Svi znaju ko sam, svi manje više čitaju ili slušaju ili prepričavaju šta pišem ili radim, a kad me sretnu i tu koriste tehniku “memorija zaboravljanja” prave se kao da nemaju pojma, pretjerana ljubaznost i “nisam odavde”. E, to je moj problem sredine koja je i dalje “zavjetovana na šutnju”. I samo se pitam do koje mjere nam je svima urađena kolektivna lobotomija…
Niti jedan zločinac ne smije biti srpski ili bošnjački ili hrvatski, već to mora biti osoba koja ima svoje ime i prezime kao što ga i svaka žrtva ima. Zločinci se kriju iza etničkih grupa i to najviše njima odgovara, jer tako ostaju skriveni u gomili i nekažnjeni, a mi im to i dozvoljavamo. A ovo je ujedno odgovor na moje probošnjačko, prosrpsko, prohrvatsko, proevropsko, prorusko, proizdajničko, prostranoplaćeničko i proštatijaznamviše “nastupanje”!
Ja sam od onih… kako, uostalom, reče – otpjeva legendarni Balašević, u svojoj Sevdalinki: …nekad smo se bratimili, po pogledu, sluteći da isto sanjamo i Bogu je prosto bilo; krstimo l’ se il’ klanjamo. Kao takva mogu reći, pomisliti, prvo, ko su te, zvijeri, koje tako nešto mogu uraditi, da, tu su među nama, a drugo ko smo mi koji i dalje ćutimo, te pristajemo na “glodanje jabuke razdora”…
Dokle će desetine ili stotine (uh, valjda ih nema više) Srba da puštaju šaku govana da od nas prave divljake i budale? Dokle će bagra biti glasna i jasna, a mi mutav i “zločinački” narod? Meni se često sa svih strana pripisuje da “izjednačavam” veličinu zločina počinjenih na teritoriji cijele BiH, prije svega RS, odnosno Prijedora ili da “izjednačavam žrtve” što nije istina… Ja samo tražim dostojanstvo i istinu, prema živima i mrtvima. Nema refenanja žrtava, nije Liga šampiona, da gol u gostima vrijedi malo više kad je nakon 2 utakmice nerješeno. Jedna nevina glava s jedne i jedna s druge strane ne cine 0, nego -2. 70 000 mrtvih Bošnjaka i 30.000 Srba (ovi brojevi samo kao primjer) nije 40.000, nego 100.000 žrtava. I to što se ogradiš od zločina počinjenog u ime vlastitog naroda ne znači da time umanjuješ ili povećavaš ono sto se desilo s druge strane. To je promjena odnosa prema žrtvama.
Koliko u svemu tome igraju ulogu odgoj i obrazovanje?
Veliko, ali ne i presudno. Primjera je na mnogo strana. Ali to je duboka priča koja se širi i sama ona bi bila jedna tema. Sve u svemu, plemena koja su kroz vjekove obitavala na ovim prostorima, razni vladari i osvajači koji su se, najčešće kroz bune i ratove smjenjivali, mogu biti ponosni na nas svoje potomke, jer se predstavljamo u najboljem svjetlu: obazrivi, kulturni, dostojanstveni, sa uvažavanjem međusobnih razlika i različitosti, miroljubivi, pošteni, iskreni, ne mrzimo…, umijemo i da biramo ko nas predstavlja bilo gdje i bilo kad. Jedna velika srećna porodica na koju bi se valjalo ugledati kad bih se šalila. A šalim se…
Prvo sam morala dokazivati da sam stvarna, zatim da to stavarno ja pišem, a ne neko drugi pod mojim imenom. U tome se slažemo, ne razumijem ni ja njih. Inače, Prijedor je poznat po magli, zaista mislim na klimatske uslove. Ili ima i ona “srlja kao guska u maglu”. Nešto u ovom gradu ne štima. Bošnjaci koje sam srela na pitanje kako se živi, kažu “Ma dobro” i obore glavu. Srbi na isto pitanje kroz zube kažu “Bio rat jbg” i okrenu priču na pitanje da li će Barsa večeras odnijeti pobjedu ili samo odigrati remi. Kod njih vlada neka čudna amnezija, samo vezana za taj period. Još ću biti tema i sociologa. Doktor koji piše. Magarac koji svira violinu, mrmot koji zavija čokoladu! Osećam se kao majmun koji je objasnio teoriju relativiteta! A zapravo samo govorim ono što svi znamo i mislimo. Ništa novo i epohalno. Ipak, nekim čudom, cilj nije postignut. Toliko o obrazovanju ili “obrazovanju”. Što bi se reklo – šut u jaja cijele čaršije. Svako slovo dalje je suvišno!!!
Mediji u BiH su postali propagandno oruđe političkih partija. Postoji li zaista sloboda medija i u kolikoj mjeri možemo vjerovati medijima?
Mediji su posebna priča, nisam zadovoljna, bez izuzetka, jer predstavljaju servis pojedinaca ili stranaka ili povlaštenih grupa ljudi, bilo da se radi o političkoj poziciji ili opoziciji. Na “Vi” su sa realnim okruženjem i sugestivno informišu u korist kruga elite kojem pripadaju. Narodna izreka kaže da “đavo nije uvijek tamo gdje ga očekujete” u našem slučaju đavo je i tamo gdje ga očekujete i tamo gdje ga ne očekujete. Bosna i Hercegovina je zemlja u koju se đavo odavno nastanio i gde se čini sve da tu i ostane, a mediji su saučesnici u tome svojom selektivnom amnezijom i selektivnim pristupima svemu što se dešava u realnom životu. U BiH, na svim kanalima, frekvencijama, u svim medijima, neprekidno pričamo o ljudskim pravima, evropskim vrijednostima i standardima kao da se samo čeka trenutak metamorfoze čitave države koja će se od ružnog balkanskog pačeta preko noći pretvoriti u danskog labuda.
Aktuelna politička situacija u BiH je poprilično zategnuta i u statusu quo. Pozicija obećava a opozicija je nemoćna i razjedinjena. Ima li rješenja za korak naprijed?
Teško i kada je u pitanju i odnos prema zločinima počinjenim i samoj definiciji rata i kad se govori o socijalnom statusu, materijalnom i ekonomska situacija (bar tu nismo različiti i drugačiji), jer je Republika Srpska i Bosna i Hercegovina sa te strane uništena, jednako su ugroženi i Bošnjaci i Srbi i Hrvati i ostali. Samo je pitanje koliko ko može da izdrži. Uništena od strane neprikosnovenog vladara (ja ću ovu “moju” stranu) “boljeg i stabilnijeg” entiteta BiH, Milorada Dodika, tkz. Laktašenka i oligarhije oko njega u likovima kao iz Alan Ford romana.
Kriminal u politici i vlasti se najbolje pokriva nacionalnim , pa se ovaj gore spomenuti ne skida sa press konferencija tupeći nam o opasnostima po Republiku Srpsku od strane svih, ali baš svih, samo ne spomenu da na Marsu ima života, pa i oni imaju nečasan interes prema RS. Povjerovaću nekom od političara u Bosni i Hercegovini, samo ako doživim da neko od njih uhapsi samog sebe za bilo šta. Naravno da “siju” strah. Ali to ne iznenađuje, šokiraju oni koji i vjeruju u to. Dobro razrađena priča, sve je ovo da se ukine RS. Trnoružica. Bosna i Hercegovina može da se podijeli samo na dva pola. Na dobre ljude i na stoku koja nas vuče dole (iako smo mislili da smo dno odavno dotakli, ali to bi još jedno … u zdrav mozak). Gdje nam je minimum ponosa? Izgubio se negdje u gladi. Eto, dobro je bar nešto zajedničko u oba entiteta i tri ukleta konstitutivna naroda. Odgovora nema i dok bagra laje, dobri zastrašeni ljudi šute…
Šutite i dalje…do tada rješenja nema.
Kako Nikolina upražnjava svoje slobodno vrijeme?
Nikolina nema slobodno vrijeme…
Vaš komentar na uspjehe mlade košarkaške reprezentacije?
Meni, lično, tračak nade da ima Bosne i Hercegovine, sve dok se grle Džanan i Njegoš, Sani i Lazar, Emir i Aljoša, a sa njima Timur, Vedran, Adi, Nikola, Emir, Enes i Srđan, a Josip ih ih dovede do krova Evrope. Dok tamo zajedno diše i Sarajevo i Tuzla i Kotor i Banja Luka i Pale. Bravo djeco naša, a nas sve sram bilo!!!
Najdraža knjiga?
Da. Dvije. “Tvrđava”, M. Selimović i “Dr Živago”, B. Pastrenak. Eto, umijem i ja biti romantična.
Postoje li raj i pakao?
Sve dok je važno biti Srbin, Bošnjak, Hrvat, Sejdić – Finci i ostali, a još je važnije to reći u popisu stanovništva, jer inače nema smisla, a ako si slučajno lopov – musliman, pravoslavac, katolik itd. to nema veze jer statistiku zanima samo vjersko i nacionalno prebrojavanje. Važno je voljeti sve ljude osim onih koji sumnjaju u državu. U tom slučaju važno je da su oni ateisti, komunisti ili LGBT. Možda nije lijepo reći, ali neka tvoja ljubav prema njima bude suzdržana.
U životu je važno da država uđe u Evropsku uniju. U životu je važno da država ne uđe u neku drugu uniju – slučajno Jugoslaviju, a to što će sve zemlje bivše Jugoslavije ući u Evropsku uniju nije važno. Važno je voljeti sve svoje predsjednike i generale, a nije važno da petkom zbog njih budeš gladan. Kad slušate naše političare o strancima koji su raznim povodima posjetili našu zemlju, saznate da su im utisci vrlo pozitivni. Govore o predusretljivosti naroda, domaćinima široke ruke, svima se dopada što manje više uspješno govorimo engleski. Naravno, tu su komplimenti na ljepotu naših djevojaka i visinu momaka.
I svi ti “putnici” bi se u nekom trenutku vratili u Dembeliju na brdovitom Balkanu. Ali, ne može, ima nešto što nam sreću kvari, a to je što smo se zabarikadirali u sistem kriminala, korupcije, nepotizma, kredita, bijede, siromaštva, i ratnih zločina, odnosno zločinaca, sistem koji nam metastazira pred očima. J..u nam mater, a mi se vraćamo po još. I sve što kažeš, uradiš ili pokušaš napraviti, nekom smeta, ko je iza tebe, za koga radiš, u čije ime, ti si ovo, ti si ono… Ja, naime, znam da sam “kurvin sin”, a svim ostalim koji postavljaju takva pitanja je Marija bezgrešno začela njihove idole. Ono što misle nikad nisu rekli naglas.
I onda shvatim da se davim u novom talasu optimističnog pesimizma. To je kao kad plivaš u uzburkanom moru, počneš da gutaš slanu vodu, pa te uhvati grč i pomisliš: čovječe, gdje je obala? Sama sebi ličim na zatvorenika koji priča šta će raditi kad se domogne slobode. Kao da smo taoci. Zato svi na zid srama. I ja. Po tome znam da pakao postoji živimo ga, ali smo jako ubjeđeni da je to raj, jer nećemo da znamo za boje…
Kakva je budućnost ne samo države BiH, nego i njenih građana, prvenstveno mladih? Nacionalna previranja su uvijek aktuelna. Može li se kao uzrok istih navesti nezaposlenost? Posebno se to odnosi na omladinu, koja je bez ikakvih obaveza i po cijele dane šire mržnju i nacionalnu netrpeljivost na društvenim mrežama?
Da je to bar na društvenim mrežama, nego i stvarno, svakodnevno. Ne mogu reći da i mene samu ne frustira bezizlaz u kome tapkam. Samu sebe hiljadu puta dnevno pitam koliko ima smisla živjeti ovakav život u ovakvoj zemlji? Onda sebi objašnjavam u čemu je problem. Našu zemlju vode političari koji nas mrze. Mi smo za njih meso od čije će prodaje sebi i svojima osigurati budućnost.
Odvratna zemlja? Što jednu zemlju čini gadnom? Ako je čine političari bilo koje konfesije i ostali kriminalci onda je Bosna i Hercegovina nakaza.
Ja još uvijek vjerujem da ovu zemlju čine ljudi i nadam se da će da pobijedi pravda i istina, jer ona umire posljednja. Ustvari, istina nikad ne umire…Da je čine svi oni ljudi koji su bili u Prijedoru 31.05. I oni koji nisu bili u Prijedoru, nego u mnogim drugim gradovima sa bijelim trakama oko ruku obilježavajući genocidni i monstrouzni čim počinjen u Prijedoru nad onim što je najsvetije, nedužnim djetetom…102 djeteta. U tom trenutku smo bili Bosna i Hercegovina.
Svi oko mene žele pobjeći. Službeno se u Bosni i Hercegovini “samoubije” 800 ljudi, broj raste iz godine u godinu, ako je vjerovati statističarima.
Koliko ljudi bježi sa ovih prostora glavom bez obzira ne znaju ni oni. Da sam deset godina mlađi, da sam deset godina mlađa…Mrmljaju moji prijatelji. I tu je prekid “filma” Prestajem biti “fina”. Da sam ja dvadeset godina mlađa ostala bih ovdje…
Pružite otpor! I robovlasnici su samo hrpa mesa i kostiju. Trenutno ste u prednosti jer su navikli da se ponašate poput g….. na cesti. Pružite otpor, kukavice j…..e! A mi izgleda najviše na svijetu volimo kad nas j..u. Do posljednjeg daha. Našeg.
Eto, to me drži na životu. Imam san, rekao je onaj Martin. Sanjam. I ne mirim se s tim da se moj san neće ostvariti. Do posljednjeg daha. Njihovog. Kad zabljesnu očnjaci…
Poruka građanima naše države?
Ja sam ljekar i ne mogu propustiti ni ovu priliku da ne spomenem, tragične sudbine mojih kolega dr Ese Sadikovića, dr Željka Sikore, dr Osmana Mahmuljina, dr Cerića i ne samo ljekara, nego sudbinama uopšte intelektualne elite grada Prijedora, sudija, tužioca, profesora, mojih profesora, advokata itd. Zanimljiv je taj fenomen “kolegoubilaštva” kad se uzmu obzir ljudi koji su vodili Krizni štab Prijedora, tada 1992. godine i bili dio tima koji je “ispitivao” u logorima. Ono što se navode kao razlozi hapšenja i odvođenja, a kasnije i zvjerskih ubistava je domen šizofrenije i zone jezivog sumraka civilizacije (primjer dr Željka Sikore). Nisam pisala o tome još. Ali oni su naša slika. A to znači da smo postali jako ružni.
Mislim da Bosna nije još spremna za pomirenje, ali je spremna za istinu, korak po korak. Ni Rim nije sagrađen za jedan dan…Bosna nije pogača, pa da svako može uzeti po jedan dio. U Bosni, su mala djeca upucana u glavu od strane tipova koji misle da je sasvim uredu da nišani svoju pušku na djecu.
Nije važno protiv kojih sila se borimo već svetinja koju branimo. A započeti treba sa onim što je je istina, a ne što je prihvatljivo.
I Prijedor je grad, koji se zaista bori da bude čaršija, znate ona…doduše još je faza embriona, ali…
Molim se da se koliko sutra probudim u svom gradu Prijedoru, okružena ljudima koji razumiju Đorđa Balaševića, Doris Dragović, Željka Joksimovića, Dinu Merlina i Halida Bešlića…
Završavam sa rečenicom Korto Maltezea koju ću navesti zadržavajući pravo na grešku u redosljedu riječi i promjeni u ženski rod: “Otišla sam kod gatare. Rekla mi je da nemam liniju života. Otišla sam, uzela nož i sama je urezala.”
Pa vi sad sami zaključite …Lijepo je imati svoju avliju. Bosnu i Hercegovinu.
bhmagazin.com
svabo
Add comment