Kozarac.ba

BiH u raljama PTSP-a, u miru manje optimizma nego u ratu

Stručnjaci procjenjuju da su ratna dešavanja u BiH uticala na mentalno zdravlje oko 1.8 milijuna stanovnika, što je polovina građanstva BiH, a da je 400.000 oboljelo.

Stručnjaci apeliraju, a institucije zanemaruju problem.

Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP, prvobitno poznatiji kao „vijetnamski sindrom“, nije samo problem bivših veterana, nego i prosječnog bosanskohercegovačkog građanina, upozoravaju stručnjaci.

Ovaj dugo ignoriran psihološki poremećaj, nastao kao posljedica izloženosti stresnim doživljajima, ocjenjuju psiholozi i sociolozi, imat će dugoročne i teške posljedice na bosanskohercegovačko društvo. Međutim, kako se čini, institucije nemaju razumijevanja za traume i predrasude koje trpi gotovo polovina građana.

“Smatrali bi me ludom, a možda i jesam”

“Rat sam provela u Mostaru sa dvoje male djece u strahu da mi granata ne pogodi stan, strepeći da mi ne pogine muž. Kako bi vi opisali moje stanje?”, kaže i pita gospođa iz Mostara, vadeći iz torbice „Xanax“ od 0,5 miligrama, njen spas od paničnog straha od zvuka sirene hitne pomoći ili praska automobilske ispušne cijevi. Ne želi se fotografirati, ne želi da joj bude objavljeno ime i kaže: “Ovo je mali grad, svi bi me smatrali ludom, a možda i jesam.”

Ona se ubraja u grupu koja broji gotovo pola stanovnika BiH koji i danas trpe posljedice rata. Istovremeno, u BiH ne postoji ni jedno udruženje civilnih osoba oboljelih od PTSP-a kao ni mjerodavne institucije koje se bave isključivo ovom problematikom.

Psiholog Marko Romić, specijalista traumatske psihologije Doma zdravlja Mostar, kaže da u njihov Centar nije došla civilna osoba s tim poremećajem, ali je potpuno siguran da ih je jako veliki broj.

U miru manje optimizma nego u ratu

Ovaj psiholog pojednostavljuje: “Kada smo bili u ratu željeli smo da prestane i imali optimizma u budućnost. Danas smo suočeni s tim da to nije ono što smo očekivali, manje je optimizma i ne vidimo izlaz”.

Jedna od pogrešaka, dodaje, bilo je i masovno umirovljenje vrlo mladih ljudi, bez mogućnosti njihovog zapošljavanja i stjecanja osjećaja društvene korisnosti. On kaže da, kada se govori o PTSP-u, pomisli se na vojnike te se ne smatra da se sindrom može razviti i kod civilnog stanovništva.

Ističe da je upravo obitelj ona koja je posredno traumatizirano.

“Vrlo česti su slučajevi da su u obiteljima gdje je oboljeli istovremeno i osobe koji pate od anksioznih poteškoća, ali naš sustav to ne klasificira”, kaže ovaj psiholog. Romić ne očekuje previše od državnih organa: “Ljudi koji su zaduženi i bave se kreiranjem politika i socijalne zaštite često nisu svjesni problema i često su nekompetentni. I kada bi uključili sve odgovorne stručnjake, nemamo potencijala pred ovolikim problemom”.

Obolijevaju i djeca rođena nakon rata

Na posljedice PTSP-a na cjelokupno bosanskohercegovačko društvo ali i na buduće generacije upozorava i doc.dr. Zemir Sinanović, profesor sa Univerziteta u Zenici i autor brojnih stručnih radova o ovoj i sličnoj problematici.

On rasprostranjenost sindroma PTSP naziva „društvenom bombom“, ocjenjuje da će se BiH uskoro suočiti i s novim oblikom ovog sindroma.

“Upravo obitelji u kojoj je neki član patio od ovog poremećaja kreiraju novi oblik – transgeneracijski PTSP. Obolijevaju nam djeca koja nisu bila u ratu jer usvajaju model ponašanja oboljelog člana obitelji i primjenjuju ga u društvu, a sutra u svojoj obitelji”, ocjenjuje Sinanović za DW.

Podsjeća da je u posljednjih 20 godina, samoubojstva izvršilo čak 5.000 veterana – 3.000 veterana Vojske Republike Srpske (VRS), 1.500 veterana Armije BiH i 500 veterana HVO-a.

Ratna razaranja još uvijek svježa

“Veterani su u većini iznimno časna populacija i naravno da su razočarani i diskriminirani i ne mogu shvatiti ‚revidiranu ljestvicu vrijednosti’ gdje je najvrjedniji onaj koji je na sumnjiv način stekao ili stiče bogatstvo. Taj osjećaj bezizlaznosti može ishoditi destrukcijom, što je vrlo opasno”, komentira prof. Sinanović.

Prisjeća se i tragičnog slučaja kada je veteran, ostavivši oproštajno pismo, izvršio samoubojstvo jer djetetu nije mogao dati novac za užinu u školi.

Ima li BiH recept za ozdravljenje bh. društva? “Samo multinacionalni, znanstveni tim, znanstveno promatranje cjelokupnog društva i jasne smjernice djelovanja mogli bi relaksirati stanje. Nitko drugi, samo znanost”, zaključuje prof. Sinanović.

S druge strane, prof.dr.sci. Esad Bajtal komentira:

“Svi smo mi na brojne načine potpuno bolesni, a sve je posljedica politika i etno demokracija koje se maligno šire našim prostorom. Naravno da broj oboljelih nije zanemariv i da će to stvarati veliki društveni problem, tim prije što je ovdje sve kolabiralo, uključujući i zdravstvo”, kaže ovaj sociolog za DW. Prof. Bajtal uzroke pronalazi u, kako kaže, ionako lošem i jadnom životu većine građana BiH, poniženih i iznevjerenih u vlastitim nadama.

“Dok god vladaju etnosi sa svojim interesima i slijepim pogledima na budućnost i politikantstvom bez politike, naše su šanse vrlo male. Sa ili bez ovih 400.000, koliko se pretpostavlja da ih je oboljelo od PTSP-a”, zaključuje prof. Bajtal.

denvno.ba

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.