Kozarac.ba

KOZARAC-Jutarnji trač…

 

Zaista, kada covjek pocne trcati za dunajlukom, ganjajuci svoju sjenu, nikada je ne moze stici a sve je dalje i dalje od svjetla i upute, i nikako da se okrene ne bi li ta sjena krenula sama za njim… Nikako da spozna svoju svrhu zivljenja, stalno u zurbi,  sve dok mu ilovaca ne napuni usta…

Ima tih primjera na pretek, ali nije mi namjera sada o tome govoriti, niti previse mudrovati, zelja mi je nekako zapoceti ovaj prvi ovogodisnji “Jutarnji trac”, jer dugo, bas dugo nisam pisao na ovoj stranici, tako da ni sam ne znam odakle da krenem i sta bi to bilo zanimljivo, da nas pokrene i okupi na ovome virtualu…

Obicno u kafanskim diskusijama, pogotovo u ovim dugim zimskim nocima, dodjemo do pitanja sta je to zivot? Sta to mi u stvari zelimo u zivotu, kako ga u realnosti zivimo i koliko se to borimo za njega?

Na kraju, svi se slozimo sa tekstom pjesme o starom Jusufu, u kojoj kaze ,;Sta je zivot, par koraka, od avlije do sokaka, kratak kaljav put…”, i svi priznamo da vrijeme neumoljivo gazi, i da zivot ide svojim tokom, sa nama ili bez nas, i da je najlakse promjeniti svijet, okrecuci se sebi, i mjenjajuci prvo sebe i svoj odnos prema samom sebi, pa onda polako i oko sebe…

Kada insan pogleda unazad, u ovih zadnjih 15-16 godina povratka, od ponovnog radjanja Kozarca i njegovog dizanja iz pepela do danas, mnogo toga se prezivjelo, mnogi su nas nazalost i napustili. Kozarac se preko noci mjenjao, gradio, iz faze  u fazu…

I ovaj virtualni Kozarac postoji vec skoro deset godina, i sasvim je sigurno da je ova stranica u svom dosadasnjem radu ucinila dosta toga, ne samo u samom okupljanju i povezivanju  kozarcana, sto je bio pocetni cilj, i njihovom informisanju, vec i u konkretnim akcijama i aktivnostima koji su davali i mjerljive rezultate u samom Kozarcu.

Prije devet godina, pisao sam da sam po treci put postao babo, a danas ih je cetvero i po njima najbolje mozemo vidjeti kako vrijeme prolazi i donosi promjene.

I na ovome virtualu ima dosta istorije, iako virtualan, dosta se ovdje dogadjalo, od pokretanja mnogih inicijativa i organizovanja raznih dogadjaja i aktivnosti, pruzanja pomoci materijalno ugrozenima i teze bolesnima,

Ima tu u arhivi, dosta dobrih fotografija i onih starih, prijeratnih i onih poslijeratnih, koje svjedoce i o proslom zivotu Kozarca i o samom pocetku njegove novije istorije. Ima tu i dosta dobrih tekstova, otrgnutih od zaborava ili izvadjenih iz neobjavljenih romana, bilo je tu i raznih diskusija, od zestokih svadja do liste donatora…

Bilo je naravno i dosta lijepih uspomena, odradjenih projekata i zadovoljstva na postignutom, to je ono sto me i veceras motivise da tipkam, da se nadam i vjerujem, da budem i dalje optimista.

Svjestan sam promjena, i da su one jedino sigurno u zivotu, da se stanja mjenjaju, da dobro zamjeni lose, a nekad i lose jos losijim, da zivot pravi oziljke, na koje smo nekada ponosni, a neke ne mozemo do smrti halaliti i da se dosta toga promjenilo i na ovoj stranici, od njenog osnivanja, do evo veceras, kada trebamo otvoreno reci, sta mislimo, sta planiramo, sta bi zeljeli na Kozarac.ba i na kraju zajedno odlucili o buducnosti ove stranice.

Nadam se da necete ovo dozivjeti kao jos jedno novo kukanje i trazenje pomoci da se stranica odrzi, barem server, zbog sve te istorije o kojoj sam malo pisao i cijele te desetogodisnje arhive, ne mislim ni da ce ovo pisanje napraviti trenutne promjene, ali se nadam da ce se pokrenuti konstruktivna diskusija na koji nacin da se organizuje ova stranica i njeni clanovi za naredni period i na koji nacin to prenijeti u realnost i drustveni zivot u Kozarcu?

Ovdje ocekujem, prije sviju, komentare admina i ostalih tridesetjednog zelenog clana, za koje se nadam da ce nastaviti i dalje da nas podrzavaju, a koji su opet i razlog da pokusamo ponovo na ovome virtualu okupiti istomisljenike i ponovo vratiti atmosveru zajednistva te tako raditi na jacanju gradjanskog aktivizma i nasoj boljoj organizovanosti u svim sverama zivota.

 

 

Kao sto rekoh, ne ocekujem veliku promjenu, niti veliki odziv clanova, jer nije ovo prvi put da pokusavamo sa ovim, znam, kao sto sam vec rekao, neko nece do smrti halaliti i to je i zalosno, sto cekamo dzenaze da se halalimo, umjesto da se odmah pogledamo i halalimo, jer zivot pravi oziljke i nekad nehotice ili cak i namjerno udarimo laktom jedni druge, napravimo greske, koje vremenom uvidimo, i ne bi ih danas cinili.

Nikako da ih prevazidjemo, da se uzdignemo oprostom i da pazimo da nas zmija ne ujede dva puta iz iste rupe.

Pisem ovo veceras, jer me je dosta clanova pitalo sta je sa stranicom i sto ne radim na njoj i ne pisem traceve, i sinoc sam dobio mail sa slicnim pitanjem, i sto ni sam ne znam dati odgovor na njih i pokusavam zajedno sa Vama, koji ovo citate, odnosno, koji ste dio ove stranice, da dodjem do odgovora.

Neki dan na Facebooku, nas Enes Dzihic, objavio je sliku kozaracke postanske markice, cija promocija je odrzana u martu 2007. godine, o cemu smo tada pisali u Jutarnjem tracu , nazalost neku vecu kampanju prestavljanja nismo radili, sto je meni kao autoru sigurno najzalije, ali s druge strane, bio sam jako sretan i ponosan sto mi je pruzena takva prilika i povjerenje i to mi je bilo dovoljno.

Kroz komentare na FB se moglo vidjeti da su ljudi zaboravili za ovaj projekat, a da neki nisu ni znali i cudili su se da je proslo vec toliko godina od kad je bila promocija.

Jos jedan primjer, kako vrijeme prolazi, a mi se kao brinemo kako cemo prezivjeti…

Pisem ovo veceras i nadam se, a ne znam ni kome pisem, niti  ko ce citati, ko ce se pronaci, ko nasmijati. Da li rodjaku preko bare ili drugu u Svicarskoj, svojim Kozarcanima? Komsijama? Bratu Muminu?

Pisem, i nadam se, iako sam svjestan realnosti, znam da ima i dosta razocarenja, i sam sam jednim dijelom razocaran i to je zadnje o cemu bih veceras pisao…

Postoji nekoliko dobrih tradicija koje su, mozemo reci, krenule sa ovog virtuala i koje imaju kontinuitet, nekad sa vise, nekad sa manje uspjeha, ali opstaju i smatram da ih trebamo ocuvati i u buducnosti kao i obogatiti sa drugim sadrzajima.

Jedna od njih je sigurno Groznica subotnje veceri i koja bi se konacno trebala organizovati u sali Vatrogasnog doma, cija izgradnja bi trebala da se desi u skorijoj buducnosti. Osim izgradnje doma, sto je prioritet u radu Upravnog odbora, ima dosta toga o cemu bi mogli informisati a sto je bitno za funkcionisanje ovoga drustva, koje svojim aktivnostima opravdavaju podrsku nasih sugradjana, i koje svakako svi trebamo podrzavati…

Pisem o Groznici, jer je svakako dobar primjer, kako i kroz zabavu mozemo biti drustveno korisni i kako mozemo jacati nasu lokalnu zajednicu. Dobar primjer aktivnosti, ne samo u Kozarcu, vec i u Americi, tacnije u Cikagu, gdje se takodjer organizuje Groznica, noc posvecena nasim vatrogascima.

U augustu prosle godine, u Cikagu je Udruzenje Kozarcana Cikago, nakon 10. Kozarackog piknika (sto je, takodjer, tradicija za primjer) organizovalo drugu Groznicu subotnje veceri, na kojoj su, uz dobru zabavu i druzenje, prikupili sredstva koja su proslijdeili u Kozarac kao pomoc nasem Vatrogasnom drustvu, koje, pored svih poteskoca, moze biti primjer drustva u cijeloj Bosni i Hercegovini, i zaista mi je zao sto nakon rata nema jos uvijek Saveza na nivou BiH i takmicenja, gdje bi, vjerujem, po tradiciji potvrdili  kvalitet i sposobnost nasih vatrogasaca.

Jos ljetos je Besic Emir-Cokan, donio ovaj novac iz Cikaga i urucio ga Mustafi Fazlicu, Predsjedniku UO i komandiru jedinice, koji je jedan od noseci stubova ovoga drustva i koji me i dan danas odusevljava sa entuzijazmom, znanjem i ljubavi koje ima i koje iskazuje u svom svakodnevnom radu i vodjenju drustva i dobrovoljne jedinice, a posebno u intervencijama.

Iako sam jos tad obecao Cokanu da cu objaviti ovo u tracu, evo tek sad objavljujem, i mozda je i to jedan od razloga sto i veceras pisem…

I ovo je bio jedan od razloga sto nisam pisao, jer me je pogodio vandalizam koji se nazalost desava u Kozarcu, pogotovo u ljetnom periodu, i o cemu se vec i pisalo a malo sta radilo na prevenciji, tako da je onda bolje sutiti, stisnuti i progutati gorku knedlu i gledati kako rijesiti problem.

Poslije me cude neki komentari, koje sam imao prilike citati na internetu, vezano za slabo organizovanje Dana Kozarca i slabo informiranje “raje” o datumima, sto je za mene, kao jednog od organizatora i poznavaoca situacije i nacina na koji se organizuju drugi dogadjaji, nije istina. Moze se razgovarati o kvaliteti ili posjecenosti nekog dogadjaja, ali to nije vezano za samo organizovanje, koje ima svoj neki nivo, i sa obzirom na sve uslove i okolnosti u kojima djelujemo i radimo, dobro je da uopste uspjevamo odrzati tu tradiciju.

Mogli bi razgovarati o tome kako podici kvalitet i obogatiti sadrzaj manifestacije, koja je takodjer krenula sa ovoga virtuala, i to bi mogao biti jedan od razloga postojanja i ovoga virtuala.

Nekako mi je najteze kad mi rad mjere sa pisanjem Jutarnjeg, i onda je najcesca recenica:”Nista ne radis”, iako pored vodjenja stranice, i pokusaja da je odrzim u zivotu, radim sa Optimistima, o cemu bi mogao vise pisati, i o cemu ste vjerujem i jednim dijelom upoznati. I ove godine planiramo nekoliko aktivnosti, kako tradicionalnih dogadjaja koje organizujemo, tako i novih kroz saradnju sa drugim udruzenjima.

Imamo planova koje bi ponudili, ali prije toga trebali bi da vidimo gdje smo i sta smo, pogotovo u drustvenom smislu.

Da ne govorimo o samom statusu Kozarca i njegove daljnje buducnosti u sklopu Grada Prijedora, da ne kazem da su Stanari dobili opstinu. Da ne spominjemo daljnju borbu za ocuvanje sjecanja i memorijalizaciju, da ne otvaramo otmah “teske” teme.

Iako dugo nisam pisao, i bio virtualno aktivan, ipak sam svakodnevno na netu i nekako po navici, pratim nase medije i  drustvene mreze, trazim koja bi informacija bila zanimljiva da je prebacim na kz.ba, mozda da vidimo komentare i misljenja na istu, ili da naucimo nesto novo, i nazalost, cesto se uhvatim, kako provodim vrijeme listajuci naslove o svakojakim glupostima i dezinformacijama, nekako nas vise ubi promaja od poplava, ili glasno razmisljamo ili citamo sta je rekla baba Radojka, koji je sinoc vic Kozo ispricao, sta je reko Meca a sta Maca, i tako dan za dan, zatupljeni nevaznim informacijama, razvuceni na globalne teme, prelazimo onaj kratki kaljav put, s pocetka price.

Danas imamo dosta sredstava i nacina za komunikaciju ali se nekako ta komunikacija izgubila, izgubili smo se u drustvenim mrezama i udaljili u realnosti…

Barem se meni tako cini, pa se zbog toga sa sjetom sjetim i tih dana kada smo se okupljali na ovome virtualu,

da ne kazem dana kada smo sjedili na zidicu,…

A pozitivnih stvari ima ako hocemo da ih vidimo,

 

 

 

 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.