Kozarac.ba

Esad Bačić ”“ Bokser

 Neka izađu „novi“! Čula se glasna naredba ispred vrata sobe broj 3.
To je ono što su nam rekli da nas čeka. Prvi dan je najvažniji da se preživi, govorili su mi iskusni logoraši, braća Jakupović, iz Kozarca, momci, “stanovnici” trojke, već od početka maja. „Novi“ – to su svi oni koji zadnji dođu u logor. Tog smo dana mi bili ti novi.

Dan je 19. juli, nedjelja. Jutros je bio pretres u Ljubiji. Sve izbjeglice koje su do tog dana našli sebi smještaje u ovom rudarskom mjestu morali su napustiti svoje domaćine. Oni koju se ne prijave a budu kasnije nađeni u Ljubiji, čeka streljane. Naredba je bila jasna. Mi smo se oprostili od predivne familije Draganović, kod kojih smo bili izbjegli skoro dva mjeseca. Nakon okupljanja kod osnovne škole u Donjoj Ljubiji, sprovedeni smo dalje do Rudarevog stadiona.

Na ulazu u stadion, jedan od oficira u vojnoj uniformi, pokazao je prstom meni i mom amidži Hasanu, da idemo na jednu stranu, dok su moji roditelji i porodica od mog amidže odvojeni na drugu stranu. Nismo bili upitani ni za ime ni za prezime, postupak je bio jednostavan: odvojiti u stranu jedno 50-tak mlađih ljudi. Među odvojenim, prepoznao sam neke osobe. Među njima, vidio sam i Esu Bačića. Samo se pogledom pozdravili, pogledom u kome se mogla vidjeti samo neizvjesnost. Eso je bio poznat mnogima. Sa svojom veličinom i držanjem, izdvajao se od ostalih. Bio je bokser amater, milsim da je poluteška kategorija. Nakon kratkog vremena, počelo je ukrcavanje u autobuse. Kad su prva tri bila napunjena, došao je red i na našu grupu.

Do tada, svi u uniformama su mi bili jednaki. Osim Milana Čurguza – „Krivog“ nikog drugog nisam znao. Medjutim, prije samog ulaska u autobus, prepozna sam jedno lice. Iako je sada bilo obraslo u gustu dugu bradu, uspio sam ga prepoznati. A i on mene. Bio je to Ostoja Nešić, iz Nešića, kod Omarske. Nisam nikad bio tamo ali je zato Ostoja bio kod mene na Hambarinama. „Šta ti radiš ovdje?“ upita me iznenađeno. Fina je to pozdravna rečenica, kad se dva poznanika nađu na nekom stranom mjestu ali u ovakvoj prilici… „Nije pitanje šta ja radim ovdje, nego šta ti radiš ovdje?“ Pogled spustih na njegovu šarenu vojničku košulju i crveni amblem sa bijelim orlovima. Nije mi odgovorio.

„Ostoja, ti ćeš znati kuda će nas odvesti, znam da imaš telefonski broj roditelja moje žene, molim te, javi im da znaju gdje sam završio.“ Kimnuo je glavom. Poslije, kad sam ušao u autobus, vidio sam Ostoju da se odvojio, sjeo na neki kamen i zapalio jednu. Koje su misli tada u njegovoj glavi bile, teško je reći. Uglavnom, nikad nije nazvao.

Posljednja vožnja autobusom „Autoservisa“. Prvi put nakon 23. maja imam priliku vidjeti hambarinske kuće uz sami put Ljubija – Prijedor. Od Ljeskara do Tukova, sve kuće opljačkane i spaljene. Dom omladine i škola u Hambarinama, u gareži i izrešetani od gelera i metaka.

Kolona autobusa i vojnih vozila, zaustavlja se ispred zgrade milicije u Prijedoru. U autobus ulazi omanji čovjek u uniformi i izvodi određene osobe. Oni prelaze u ostale autobuse i nas jedno dvadesetak ostaje. Kolona nastavlja dalje i opet se nedugo nakon toga zaustavlja. Ovaj put ispred Keraterma. Uz pratnju uplašenih pogleda naših familija, nas uvode u logor a njih voze dalje. Nakon nekoliko pregleda, „malkice“ maltretiranja i ispitivanja i upisivanja u knjigu „gostiju“ od strane samog komandanta logora Sikirice, nas pet je smješteno u sobu broj 3. – Neka izađu „novi“! – odzvanja u ušima dok izlazimo. Stajemo uz zid, desno od ulaznih vrata trojke,postrojeni, zbunjeni, isprepadani.

Ispred nas neka mala prikaza od vojnika, u ruci drži kožni povodac za psa. Kasnije sam saznao da je to Predrag Banović, Čupo. Odmjerava nas pogledom. „Dobro nam došao, bokser!“ riječi su bile upućene Esi. Ovaj je samo uzvratio jednim kratkim pogledom i ponovo oborio pogled ispred sebe. „A ti, šta buljiš u mene?“ zagalamio je Čupo na čovjeka koji je stajao do Ese. „On je mentalno bolestan!“ – progovorio je treći čovjek i dodao: “On je moj brat“. Bila su to dva brata hrvata iz okoline Ljubije, koji su, eto, završili sa nama tu. Imena im se ne sjećam više. Čupo izgleda nije imao puno vremena za nas i nakon kratkog razgovora sa mnom i sa Fikićem E. iz Polja, otišao uz komentar da ćemo se još „vidjeti“ kasnije. Na našu sreću, niko nas nije prozvao kasnije tu noć.

Dan poslije, 20. jula, stigli su „novi“ sa Brda. Mi smo prebačeni u dvojku i taman kad sam pomislio da su nas zaboravili, u noći sa srijede na četvrtak, pozvali su Esu, „Gdje je onaj naš bokser?“ Kada sam ga poslije pitao kako je, uz blagi osmijeh, kratko je odgovorio: „Preživio sam susret sa kolegama iz Bosnamontaže“.

U petak, 24.7. dan prije masakra u trojci, negdje oko podne, ponovo su prozvali Esu: „Hajde boksere, ne boj se, ovaj put ideš na rad“. On i još nekolicina drugih odvedeni su tog popodneva i nisu se vratili. Tih dana je bilo uobičajeno da se logoraši vode na rad i da se niko ne vraća. Glasine govore da se rad sastoji od kupljena tijela ubijenih na Brdu tih dana. Mirno i sa velikim dostojanstvom Esad Bačić i njegovi drugovi, napustili su sobu broj dva, logor Keraterm, logor Prijedor, napustili su ovaj i otišli na bolji svijet.

Jučer, 15.07.2014, pročitah spisak Šehida kojima će se klanjati dženaza 20.07. 2014.

Medju njima pod rednim brojem 224, Bačić (Osman) Esad, rođen 05.02.1958., oznaka i broj slučaja: TOM04PRD360T 20. 07. 2014., mjesto ukopa Prijedor- šehidsko mezarje, Hambarine.

Neka znaju oni koju stanu pored nišana Esada Bačića, da su njega njegove radne kolege odabrale, da svoj život okonča u masovnoj grobnici Tomašica, zajedno sa tijelima ubijenih, kojih je najvjerovatnije tog dana, kupio sa ostalim logorašima iz Keraterma.

Neka je vječni rahmet svima njima.

El-fatiha.

(Hajrudin Zubović; MojPrijedor.com)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.