Hoare: Princip je terorist, ali nije planirao genocid

Podizanje spomenika Gavrilu Principu u Istočnom Sarajevu je isto kao podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću ili Ratku Mladiću, kaže u intervjuu za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) Marko Atila Hoare, britanski historičar i stručnjak za Balkan.

Svi oni su, kako kaže, dio „panteona“ srpskog nacionalizma. Prema njegovim riječima, nema nikakve dileme, Princip je „terorist“, a ne borac za slobodu.

– Razlika između terorista i borca za slobodu možda jeste subjektivna. On je sebe sigurno tako doživljavao, ali ubistvo Franca Ferdinanda i Sofije je teroristički čin. Princip nije imao nikakav mandat ili popularnost, a bio je agent ekstremističke organizacije „Crna ruka“ iz susjedne Srbije. Ja bih ga opisao kao klasičnog teroristu – kaže Hoare.

NAP: Da li je njegov cilj bio velika Srbija, kao što je to slučaj sa današnjim srpskim nacionalistima?

Hoare: Njegov politički stav je bio prosrpski, ali je vjerovao u južnoslovensko teritorijalno ujedinjenje koje je uključivalo pravoslavce, katolike i muslimane. Nisu on i njegovi saborci imali politički program, ali su u suštini stajali na granici između jugoslavenstva i velikosrpstva. Neki članovi Mlade Bosne , kao Vasa Čubrilović, opisivali su se kao Srbo-Hrvati, što znači da su se identificirali sa Srbijom i Hrvatskom i htjeli da se BiH ujedini sa njima. Ali, Princip je bio agent Dragutina Dimitrijevića Apisa i „Crne ruke“ koja je imala za cilj veliku Srbiju, a jugoslovenstvo su imali samo kao paravan.  Mladi radikali kao Princip često nisu mogli raspoznati razliku između velike Srbije i ujedinjenja južnih Slavena.

NAP: Da li je onda podizanje spomenika Principu jednako kao, recimo podizanje spomenika Miloševiću, Karadžiću ili Mladiću?

– Da, srpski nacionalisti, kao i ostali nacionalisti, prilagođavaju historijske ličnosti kako bi konstruisali svoju verziju historije. Bez obzira na određene razlike između Principa i te trojice, svi su oni dio nacionalističkog panteona srpskih „heroja“ kao što su Krađorđevići, Njegoš, Živojin Mišić vojvoda Stepo, ili kralj Petar. Neki će srpski nacionalisti imati drukčiju selekciju, desničari će možda dodati Dražu Mihailovića ili Milana Nedića, a ljevičari Miloševića ili Rankovića.

NAP: U čemu je razlika između Principa i pomenutih ratnih zločinaca?

Hoare: Postoji određena razlika. Princip je terorist, ali nije planirao genocid. Čini se da je imao od djetinjstva neku mržnju prema Bošnjacima i sarajevskoj čaršiji, kao i Radovan Karadžić. Ali, Principova mržnja je iznad svega bila usmjerena ka strancima, austrougarskom okupatoru, a ne Bosancima. Greška bi bila poistovjetiti genocidni karakter ličnosti poput Miloševića, Karadžića i Mladića sa srpskim historijskim figurama kao što su Princip, Vuk Karadžić ili Ilija Garašanin.

NAP: Pripadnici Mlade Bosne, iako srpski nacionalisti, ipak nisu bježali od imena Bosna. Ali, današnja srpska politika to čini i pokušava se identificirati sa vještačkim imenom Srpska. Kako to komentirate?

– Bosanski Srbi, pa i nacionalisti su se tradicionalno identificirali sa Bosnom i Hercegovinom kao svojom domovinom, čak i ako su podržavali ujedinjenje sa Srbijom. U 19. i u početku 20. stoljeća, srpski nacionalisti kao Vaso Pelagić ili Nikola Stojanović su izražavali jaku patriotsku identifikaciju sa BiH. Nisu imali sa tim problem dok god su Bosnu i Hercegovinu smatrali „srpskom zemljom“. Tek u 20. stoljeću su srpski nacionalisti počeli odbijati da priznaju BiH kao svoju državu.

Razlog tome je što nisu mogli da uspostave punu kontrolu nad BiH i asimiliraju Bošnjake u srpsku nacionalnu politiku. Otpor Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), na čelu sa Mehmedom Spahom, pokušajima srpskih političara da između dva rata preuzmu kontrolu nad BiH naveo ih je da odustanu od podrške cijeloj BiH i prihvate ideju podjele. Ta podrška cjelovitosti BiH se privremeno vratila periodu komunizma i titoizma. Ali, izrastanje BiH u zajedničku državu Srba, Hrvata i Bošnjaka u kojoj su svi jednakih prava, a Bošnjaci priznati kao nacionalnost, Srbi izgubili dominaciju, izazvala je novu srpsku reakciju protiv BiH devedesetih godina prošlog stoljeća.

NAP: Kako komentirate obilježavanje godišnjice atentata u Sarajevu i kakve su poruke poslane?

Hoare: Nisam bio prisutan i ne mogu govoriti koliko je sve bilo uspješno. Ali, korištenje godišnjice tragedije da se naglasi važnost mira i pomirenja je dobro u osnovi, ali ako to znači prihvatanje post-Dejtonskog statusa quo, ovo može biti samo priprema terena za novu tragediju. Neće biti istinskog pomirenja u BiH dok god je BiH unakažena dejtonskim ustavnim uređenjem koje promovira sukobe Bošnjaka, Srba i Hrvata. BiH treba radikalnu promjenu i za to se građani moraju boriti.