Kozarac.ba

Tilman Zuelch:Dayton prihvata podjelu i etničko čišćenje

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Počasni je građanin Sarajeva. Uvijek glasno imenuje kršitelje ljudskih prava. I tu ne bira, već kao mirotvorac ukazuje na ljudsku žrtvu, onog ko je čini, ali i onog ko je, prema njegovom mišljenju, podržava.

Šestog aprila Gradsko vijeće dodijelilo mu je tu simboličnu nagradu, koja označava pobjedu nad fašizmom. Za Tilmana Zuelcha (1939), osnivača i predsjednika Društva za ugrožene narode, šesti april ima posebnu simboliku – tada je počeo rat u gradu za koji je on imao poseban sentiment.

Rođen u Deutsch-Libau u Sudetima, današnja Češka, još kao dječak našao se s porodicom u prognanstvu. To je kasnije odredilo njegovu karijeru – velikog borca za ljudska prava koji, kroz stradanje Nijemaca u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, priča o genocidima u svijetu, ali i ovom u Bosni i Hercegovini.

Povodom genocida u Bosni organizirao je brojne demonstracije, a povodom pada Srebrenice, zaštićene zone Ujedinjenih naroda, Zuelch je podižući simbolično mezarje sa 1.000 muslimanskih nišana u blizini rodne kuće tadašnjeg kancelara Helmuta Kohla, velikim transparentom na kojem je pisalo: "Zar još možete spavati, gospodine Kohle, dok Vaša kuća u Evropi gori i dok se ponovno diže i spušta rampa koncentracionih logora u Bosni", podsjetio kancelara na njegovu suodgovornost za neuspjeh UN-a u Bosni.

  • U biografiji akcentiran je Vaš interes za Balkan. Otkuda interes za dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije? Predvidjeli ste njen raspad prije nego što se dogodio…

Odredilo me prognanstvo moje porodice. Rođen sam u starom dijelu bivše monarhije Austrije. U pokrajinama Moravska i Bohemija trećina stanovništva govorila je njemački. Otac mi je bio na privremenom radu u Sudetima (Sudeti su činili trećinu Češke, a tamo se govorio njemački). Upravo kroz cijelu tu priču upoznao sam mnogo Staroaustrijanaca. Znači, ljude iz svih tih dijelova, kao što je Štajerska ili Koruška, ali i Jevreje koji su govorili njemački.

Ljudi sa tih prostora deportirani su – od gotovo 95 posto stanovništva na tom prostoru, sad je ostalo blizu tri posto da žive na tim područjima. Bila je to tragedija. S druge strane, moj kontakt s Bosnom i Hercegovinom datira još iz 1958. godine, kada sam tu prvi put došao. Dvije godine kasnije prošao sam kroz Bosnu i Hercegovinu i cijeli Balkan. U prvom redu, Bosna je za mene bila jedna romantična priča – Stari Grad u Sarajevu. Došli smo autostopom i bili na ulicama u kratkim hlačicama i sa gitarama u rukama.

Bio sam i u Mostaru. Onda sam imao sreću ili nesreću da to poznanstvo s Mostarom nastavim veoma intenzivno i u toku rata. Kada sam prvi put posjetio Sarajevo, bilo je prelijepo. Pravi san. Zato me je, kada je počelo granatiranje Sarajeva, to i osobno mnogo pogodilo. Jer sam imao u glavi tu neku sliku – taj san o Sarajevu.

  • Ipak, Vaš interes za Balkan bio je intenzivan i prije rata u Bosni.

Već od 1976/78. godine počeo sam se zanimati za pitanje i probleme Roma na Balkanu. Povod za moj interes za Rome bio je taj da su još bili u lošoj situaciji. Genocid nad njima, koji je izvršen tokom Drugog svjetskog rata, nije bio priznat. Sve je to trajalo u Njemačkoj do 1982. godine. Tek tada su njemačke vlasti priznale i izvinile se za počinjeni genocid.

Pokret za bolji položaj Roma u Njemačku je došao sa Balkana i iz Engleske. Na osnovu tih kontakata uspio sam potpuno promijeniti situaciju u Njemačkoj. Onda sam se bavio zločinima koje su počinili Nijemci iz Njemačke, ali i ustaše nad Jevrejima i Romima u bivšoj Jugoslaviji. Ali sam se, također, bavio i zločinima koje su počinili [Josip Broz] Tito i njegova vlada nad Nijemcima koji su živjeli na tom prostoru. A Bosna je za mene imala veliki značaj.

  • Posebno ste pratili i angažirali se u vezi sa dešavanjima u Bosni i Hercegovini. Nije izostao odgovor ni sa druge strane, više puta ste u BiH dobili priznanje za svoj angažman. Najnovija je titula počasnog građanina Sarajeva, uz svu simboliku 6. aprila. Šta Vam znači to priznanje?

Ovdje se dogodio prvi genocid nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, ako izuzmemo područje bivšeg Sovjetskog saveza. S jednim prijateljem osnovao sam organizaciju koja se bori protiv genocida, etnocida i etničkog čišćenja. Druga stvar je ta što sam imao jedan romantični odnos prema Bosni. Sam geografski položaj Sarajeva i ta slika iz 1958. godine: spavali smo pod šatorima na brdima oko Sarajeva; bili smo na jednoj od tih uzvisina i gledali na grad. Prilikom posjeta dobili smo puno gostoprimstvo i predivan odnos od ljudi koji su tu živjeli.

Kasnije sam imao kontakte s profesorom Smailom Balićem, koji je objavljivao članke o Bosni i Sandžaku u njemačkim, odnosno švicarskim novinama. Tako da sam stalno bio u kontaktu sa Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom. Za mene je to bila strašna "bomba" – da ljudi stoje i čekaju na hljeb i vodu! A onda je dolazilo sve više i više izbjeglica. Fadila Memišević je u Njemačku došla 1992. godine. Onda sam rekao da organiziramo te izbjeglice. Potom smo organizirali i proteste. U najvećem broju slučajeva, jedino u tome nisu učestvovale lijevo orijentirane partije u Njemačkoj.

Bilo bi drugačije da su se ljudi u Bosni i Hercegovini borili za socijalizam: koliko god je on ovdje bio oslobađanje od fašizma, za mene je to bila samo zamjena režima, jer je i Titov donio milion novih žrtava (u Vojvodini je bio logor, gdje je ubijeno 20.000 ljudi, koji su bičevima tjerani na rad, a u Sloveniji je pronađeno 500 grobnica sa žrtvama tog režima).

  • Više puta ste kritizirali Dejtonski mirovni sporazum, pa i Njemačku koja je pristala na njega. Koliko je taj dokument "kriv" za sadašnju situaciju u BiH? Priča u Bosni i Hercegovini o podijeli nikada nije prestala.

Ponašanje Njemačke prilikom potpisivanja tog dokumenta za mene je jedno od najvećih životnih razočarenja. Bilo je to perverzno, zbog iskustva 15 miliona Nijemaca koji su protjerani i nikada se nisu mogli vratiti. Upravo Dejtonski sporazum prihvata podjelu i etničko čišćenje ljudi, što se nije smjelo priznati. A to je upravo uradila Njemačka, iako se sama nakon 40 godina patnje zbog podijeljenosti naroda, tek ujedinila.

  • U suštini, nije naučena historijska lekcija…

Ne, nije. U slučaju Bosne i Dejtonskog mirovnog sporazuma, Francuska i Engleska koje su to sve organizirale, dobile su podršku i Njemačke – na kraju. Nakon toga uslijedilo je i pitanje izbjeglica u Njemačkoj: bilo ih je blizu 350.000 iz Bosne i Hercegovine. Kazali smo im da se moraju vratiti u Bosnu – znali smo odmah da se ne mogu vratiti u područja [bh. entiteta] Republike Srpske. Onda smo ih bukvalno prislili da se isele u pustinje Australije ili kod mormona u Ameriku. Onih 150.000 Bosanaca koji su ostali u Njemačkoj, koji imaju i osmansko i austrijsko naslijeđe, pripadaju među najbolje integrirane imigrante u Njemačkoj (na univerzitetima su i visokim školama).

  • U BiH se još traga za blizu 9.000 nestalih. Kod Prijedora je otkrivena najveća masovna grobnica poslije Drugog svjetskog rata. Može li biti spokoja u Bosni i Hercegovini dok se istine o nestalim ne saznaju?

U Njemačkoj je mnogo ljudi moralo umrijeti bez da su dočekali taj spokoj. Dobio sam nedavno jednu značajnu nagradu, koja je propraćena i novčano. U tim slučajevima novac doniram. Ovaj put dio novca preusmjerio sam u jedno područje u istočnoj Pruskoj – odakle su moj djed i otac. U tom gradu, Allensteinu, sve žene od 12 godina pa dalje silovane su tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Mnoge su ubijene tokom silovanja, a one koje su preživjele, odvedene su u Sibir da tamo rade u proizvodnim pogonima. Preživjele su se uglavnom vratile u to mjesto i tako traumatizirane nepomično leže u svojim krevetima (pauza, suze).

Njemačka vlada ne da im ni feninga.

Upravo tu je živjelo gotovo 70.000 stanovnika, od toga 345 Poljaka. Sada je ostalo samo blizu 3.000 Nijemaca. Jednoj grupi tih žena želim dati dio novca.

U Kalinjingradu je živjelo gotovo 350.000 Nijemaca, a od svih njih ostalo je još samo četvero. Kada je stigla Crvena armija, tu ih je bilo još blizu 150.000, a samo otprilike 20.000 preživjelo je taj "susret". Jedan broj djece između dvije i 10 godina uspio je nekako preživjeti. Gledali su kako im majke umiru od gladi, jer su svu hranu dale djeci. Njih danas nazivaju "djeca vukova", jer su preživjeli sami u šumama. Ispričao sam ovo, mada i nije bila tema, da naglasim koliko je bilo patnje Nijemaca tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Kada se čovjek bori za ljudska prava, mora biti spreman marširati u različitim pravcima.

Ovdje, u Bosni, riječ je o ljudima koji su izgubili svoje najdraže, dijelove tijela ili su traumatizirani.

  • Među prvima ste početkom devedesetih godina artikulirali da je to što se događa u Bosni i Hercegovini genocid. No, međunarodna zajednica ostala je gluha na Vaše apele.  Kako to tumačite s ove vremenske distance – zašto međunarodna zajednica nije reagirala?

Možda smo trebali zauzeti Njemački parlament?! Time bismo im ukazali na to da moramo djelovati. Okupirali smo jednom Hrvatsku ambasadu u Bonu i dva dana proveli tamo – tu smo dobro jeli. To je to neko balkansko gostoprimstvo. Ima tu i druga priča: imali smo proteste u Zagrebu na Trgu bana Jelačića, protiv Tuđmanove politike, koji se s Miloševićem udružio protiv Bošnjaka. Tada su me uhapsili i proveli do aerodroma.

Kada sam rekao policajcima koji su me vodili da je strašno to što se radi, odgovorili su da sam u pravu i da im je žao, ali da su tu nemoćni, jer o tome odlučuje njihova politika. U Njemačkoj smo imali dobar rad s medijima i 80 posto stanovništva dalo je podršku Bosancima. Političare smo pri tome mogli zaboraviti: njemački političari su samo slijedili politike Amerikanaca, Francuza, Engleza… Tek kada se sve počelo ponavljati na Kosovu, oni su reagirali.

  • Zašto nije reagirala međunarodna zajednica? Zašto ne reagira ni sada kada se dešavaju ratni zločini u Siriji?

Ne treba zaboraviti: Hitler jeste izgubio, ali Staljin i Mao Ce-tung nisu. U Ruandi su zločinci poraženi nakon genocida… A u Bosni su žrtve uspjele izdržati, ali su ostale u manjem, skučenom prostoru. Simon Wiesenthal, koji je progonio nacističke zločince, jednom mi je rekao: "Upravo su Pariz i London tokom dva svjetska rata bili saveznici Beograda. To se neće promijeniti. Ti tu ništa ne možeš učiniti." Najveći svjetski intelektualci dali su podršku žrtvama u Bosni.

  • Četrdeset i šest godina vodite organizaciju koja daje doprinos u objelodanjivanju zločina protiv čovječnosti, zalažući se za zadovoljenje pravde. Koliko je pravda zadovoljena kada je riječ o ratnom zločinu?

Prvo je pitanje koliko se može učiniti za žrtve genocida, da se njihovo stanje poboljša i da se oslobode. Dva su primjera kad je Društvo za ugrožene narode bilo veoma aktivno: Kurdi u Iraku, koji su bili žrtve režima Saddama Husseina, i stanovnici Južnog Sudana, koji su bili žrtve Al-Bashira. Crnci koji žive u Južnom Sudanu imali su gotovo četiri miliona ljudskih žrtava. U konkretnom slučaju imamo situaciju da šef Arapa (Al-Bashir) ne smije više putovati i da je Južni Sudan neovisan, ali tragedija je u tome što su najbolji ljudi stradali. U Iraku je stradalo blizu pola miliona ljudi.

Rezultat djelovanja organizacija za ljudska prava jeste da sada imamo pravosuđe, iako ono kasno pa i prekasno reagira. Konkretno, za Bosnu moramo doprinijeti da uđe u Evropsku uniju i pristupi NATO-u te da se reorganizira u pet-šest regija bez entiteta.

(Al Jazeera)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.