“Prekarijat, nova opasna klasa”

Demonstracije protiv korumpirane, socijalno neosjetljive i nesposobne vlati, koje su počeli u Tuzli prošle sedmice, a zatim se proširili i na druge gradove u Federaciji BiH, sudeći prema onome kako se stvari razvijaju, uskoro bi s mogli proširiti i na manji bh. entitet, ali i na susjedne države. U Crnoj Gori već u subotu najavljuju okupljanje ispred Parlamenta.

Da nije bilo toga, tekst koji vam donosimo, vjerovatno ne bi zanimao previše ljudi. Ovako, vjerujemo da ćete u ovom intrevjuu koji je za zagrebački Globus dao engleski profesor Guy Standing, prepoznati mnoge stvari koje se nama upravo događaju. Napomenimo da je intervju rađen u avgustu 2011. godine, neposredno nakon velikih nemira koji su izbili u Londonu, a zatim se proširili na brojne engleske gradove, ali da je i danas itekako aktuelan, pogotovo nama u BiH i na Balkanu.

– Pedesetak kilometara od Firenze, u slatkom Figline Valdarnu, mjestašcu koje živi opuštenim ljetnim životom, a okružen je golemim dizajnerskim outletima pa se na cesti nižu upadljivi znakovi: Dolce&Gabbana – 500 metara lijevo, Trussardi – 2 kilometra i na kraju The Mall, crno stakleno zdanje nalik krematoriju u kojemu Prada prodaje staru kolekciju na 70-postotnom sniženju, ljetne mjesece provodi Guy Standing, jedan od najzanimljivijih intelektualaca današnjice, engleski profesor sa Univerziteta Bath. Član je britanske Akademije društvenih znanosti, objavio je više od 20 knjiga i predaje kolegij globalizacije i ekonomske sigurnosti.

Profesora Standinga sva ta dizajnerska raskoš oko njegova malog talijanskog doma ne zanima. On je heroj radničke klase, ideolog prekarijata, nove, bijesne, ljutite većine koja u 21. stoljeću živi bez perspektive, suočena sa celebrity-kulturom u kojoj mali broj bogatih i slavnih ostalima pred nosom maše svojim milijardama.

Svjetska distribucija pravde muči profesora Standinga. I on je potekao iz radničke klase. I na nju je ponosan. Sve ono što se događa danas u svijetu predvidio je i opisao u kapitalnoj knjizi “Prekarijat, nova opasna klasa”, koja je objavljena ove godine. To je postala ‘Biblija’ onih koji u Španiji, Grčkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj… osjećaju da je sistem u kojemu žive nepravedan i da ga treba mijenjati.

Ako prepišemo definiciju, prekarnost je termin kojim se opisuje činjenica da je danas velik dio stanovništva subjekt fleksibilne eksploatacije ili “fleksoplotacije” (niske i nesigurne plaće, nesigurno radno mjesto, neredoviti prihodi itd.) i egzistencijalnog prekarijata (visok rizik društvenog isključenja zbog niskih primanja, visoki troškovi života itd.). Ovi uvjeti prekarijata utječu na sve oblike rada koji se tiču servisne ekonomije u užem smislu i cjelokupnog stanovništva u širem smislu, ali posebno pogađaju omladinu, žene i imigrante. Je li Marksov proletarijat u 21. stoljeću postao Standingovim prekarijatom?

“Mrzim kad moram nekom reći: jesam li vam rekao”, kaže mi Standing dok prevrće neke papire i vadi ih iz fascikla. Redovni suradnik Guardiana uvijek nešto piše.

“Ali, prije dva mjeseca dobio sam od jednih njemačkih novina poziv da napišem kolumnu o prekarijatu i o onome što će se s njim događati. Napisao sam da će uslijediti nemiri u Londonu. Sad moram mijenjati tekst jer ga moram prilagoditi činjenici da su se neredi već dogodili, a oni ga nisu objavili tijekom ljeta, želeći s njim započeti uvodnu temu jeseni.”

Možemo li početi? – pitam.

– Smeta li vam buka? Hoće li diktafon uhvatiti glasove?

Da, trebalo bi biti u redu – odgovaram jer je buka u talijanskom kafiću prilična.

– Jer, prekarijat je upravo vezan uz javne prostore. Jedno od njegovih obilježja i jest da se ljudi koji pripadaju prekarijatu koriste javnim prostorima i u njima se druže. Vlade sada nastoje ograničiti taj javni prostor za obične ljude; zatvaraju parkove, zatvaraju pubove, zatvaraju javne knjižnice, čak i javne toalete. U Manchesteru su sada, u sklopu mjera štednje, ukinuli 900 od ukupno 1000 javnih WC-a. Ako to radite da biste smanjili troškove, onda te ljude stavljate u svojevrsne kaveze. Zašto prekarijat živi u javnim prostorima? Zato što su im kuće i stanovi skučeni, loše opremljeni i bolje im je što manje boraviti u njima. Oni trebaju te javne prostore jer se tamo druže, uče, socijaliziraju. A država im sve to zatvara pred nosom.

U čemu vi vidite uzroke londonskih nereda?

– Stvarno mrzim predviđati loše stvari, ali u knjizi sam cijelo jedno poglavlje posvetio nečemu što se zove politika iz pakla. Ako se vlasti ne suoče s problemima, s bijesom i s pitanjima koje prekarijat postavlja, slijede neredi.

Dobro, prije nego li krenemo s dubljom analizom, recite tko su sve ljudi koji spadaju u klasu prekarijata? Tko su oni i što im je zajedničko?

– Postoji nekoliko različitih kategorija: to su ljudi koji nemaju visoko obrazovanje i dolaze iz klasične radničke klase, rade – ako rade – na određeno vrijeme i ne mogu ostvarivati nikakve povlastice. Nisu kreditno sposobni, nemaju perspektivu i degradirani su. Oni uopće ne razmišljaju o budućnosti i nemaju odnos suosjećanja i solidarnosti s drugim ljudima. Odnosno, oni će iskoristiti priliku da nešto uzmu drugima ako je budu imali, na primjer, ako vide da je netko razlupao izlog trgovine, oni će ući u uzeti nešto iz nje jer se osjećaju iskorišteno od sustava i zapravo ne mare za druge ljude. Ta solidarnost je namjerno iskorijenjena. Zatim, tu su ljudi koji su obrazovani, koji su završili visoke škole, koji su vrlo pametni i napredni, ali su frustrirani jer žive u društvu za koje misle da im ne pruža nikakvu šansu, nikakvu karijeru, nikakvu sigurnost pa ni osjećaj pripadanja. Oni neće uzeti robu iz trgovine, ali se osjećaju kao da su napušteni od svih, kao očajnici. Ne vide da im politički predstavnici nude ikakvo rješenje. No, mi u Europi se moramo bojati treće i najopasnije skupine prekarijata – to su oni koji su otpadnici stare radničke klase i oni koji slušaju sirene neofašista. Njima ti neofašisti govore: vi ste toliko slabi i uništeni zbog stranaca, zbog useljenika, zbog muslimana, zbog onih koji su drukčiji od vas. Morate ih izbaciti! Zajedno, sve ove grupe su nova, opasna klasa.

Zašto su opasni? Na što su sve spremni?

– Još nisu ujedinjeni, ali to je pitanje vremena. Nisu ujedinjeni jer su nesigurni i smatraju se nedostojnima, ljudima bez vrijednosti. No, sve ove slike koje vide, svi ovi prosvjedi koji se događaju po svijetu daju im nadu da ljudi kao oni imaju pravo i hrabrost da kažu da je dosta i da žele dostojno živjeti. Globalizacija ih je uništila jer je ona otvorila svjetsku ekonomiju i tržišnim natjecanjem slomila radnu snagu. Odjednom ste imali radnika na bacanje! Milijardu Kineza, milijardu Indijaca, stotinu milijuna Vijetnamaca… koji su spremni raditi za jednu tridesetinu plaće europskog radnika. I time ste ga uništili. Europska radnička klasa pala je na koljena. Gazde su im rekle: morat ćete prihvatiti manje plaće. I tu su europske vlade napravila faustovsku pogodbu.

U čemu se ona sastoji?

– Kad se tržište otvorilo, ljudi na vlasti znali su što će se dogoditi, da će plaće pasti. Ako bi pale naglo, odmah bi došlo do prosvjeda i političari bi otišli s vlasti. Umjesto toga, napravili su pogodbu s bankama, s financijskim sektorom. Ljudi su počeli puno lakše dobivati kredite, počeli su kupovati, prividno su počeli osjećati neke povlastice. No, to je sve bilo umjetno. Krediti su trebali odgoditi propast i prividno neutralizirati smanjivanje plaća. Dvadeset godina ta je konstrukcija funkcionirala, mada je svima bilo jasno da se mora slomiti. Mogli ste dobiti kredit, a da niste bili za to sposobni, i počeli ste gomilati dugove. Isto je radila i država. To nije moglo trajati vječno. Počela je financijska kriza i odjednom se svijet morao suočiti s činjenicom da vlade u SAD-u i Europi imaju toliko dugova da moraju početi dramatično rezati sve izdatke. I tko to plaća? Financijski kapital? Naravno da ne. Prekarijat.

Od 2008. prekarijat u svim europskim zemljama sluša isto: morate stegnuti remen, smanjit ćemo izdatke za zdravstvo, za školstvo, za socijalu, za javne parkove, za vrtiće, za javne WC-e! I tu smo danas. Na prijelomnici. Stvarnost je strašna jer vlade lijevog centra i vlade desnog centra potpuno se jednako ponašaju i one su ovu krizu pospješile i ubrzale te uništile cijelu jednu klasu. Politička neodgovornost s kojom smo suočeni tragična je i većinu nas trebala bi ozbiljno ljutiti. Istovremeno je klasa superbogataša debelo zaštićena od svega, a oni su ujedno i politički i financijski sponzori ovih na vlasti. Njih nije briga što se događa u Londonu jer su u kolovozu na svojim jahtama u Cannesu ili u brdima u Davosu.

Ljudi koji plaćaju ceh su prekarijat.

No, od 2008. prekarijat raste i snaži.

Imaju li oni svoje političke predstavnike? Kako klasični predstavnici vlasti gledaju na prekarijat? Kao na pobunu najnižih društvenih slojeva?

– Ne, i ovdje priča postaje uzbudljiva. U marksističkim kategorijama, prekarijat je klasa u nastajanju, još nije klasa za sebe. Razumije nesigurnost, bijesna je, ali nema osjećaj da ima pravo glasa. U prošlosti, ta je faza bila vrlo slična onome što smo imali prije nastanka klasične industrijske klase. Mi smo trenutačno svjedoci prekarijata u nastajanju.

Nedavno sam bio u Rimu i predstavljao sam knjigu. Na kraju predavanja prišla mi je skupina ljudi i pozvala me da dođem posjetiti njihovo naselje jer su oni rimski prekarijat. Odveli su me tamo. Bile su to barake u kojima su živjele stotine skvotera. Bilo ih je svih boja kože i životnih priča i svi oni su imali jedno zajedničko – bili su svjesni da nisu dio društva. To su ljudi koji nose plastične vreće i kopaju po kontejnerima. No, njihova energija bila je takva da se mogla osjetiti. Počeli su se organizirati. Početkom listopada u Milanu održat će se konferencija i najava štrajka prekarijata Italije. Prekarijat se organizira i očito je da postaje svjestan svoje snage. Političari ih se već boje. U Italiji ih nazivaju “najvećim zlom Italije, najgorim slojem Italije”. A to govore korumpirani političari koji su pokrali vlastitu zemlju, oni koji su zaista najgori predstavnici svoje države. Mladi Talijani žele posao i priliku da pristojno žive, ne žele korupciju i neofašizam koji im servira Berlusconi.

Ipak, mada prekarijat nije tako jednoslojan, politička elita nastoji te ljude predstaviti kao “prljave, ružne, zle”, društveni otpad koji je spreman na pljačku i palež. Trebaju li se obični, “normalni”, ako ih tako možemo nazvati, ljudi bojati prekarijata i njegovih akcija? Postoji li opasnost da zavlada anarhija ili ulica? Zašto bi najniži sloj poštedio one koji su malo iznad njih na društvenoj ljestvici?

– To nije pametna politika. Zbog toga će tenzije samo rasti. Prekarijat time neće biti zaustavljen. Pogledajte Grčku. Tamošnji prekarijat je već organiziran, na ulici je. I indignadosi iz Španjolske su na ulici. Vi u Hrvatskoj, mi u Engleskoj ili sada u Italiji, mi sutra možemo biti na ulici. Živimo u strašno nesigurnim vremenima u kojima je sve ono loše vrlo moguće, bojimo se. Ima nas puno koji se osjećamo da smo na prijelomnici. Dovoljna je sitnica, neki događaj, porast švicarskog franka na primjer, da postanete prekarijat. Nitko nije izoliran. Na prekarijat ne smijete gledati kao na šljam. Oni nisu šljam. To su ljudi kao što smo mi. Kad govorim studentima o tome, oni shvaćaju što im želim reći. Razumiju da žive u svijetu koji im neće puno ponuditi. Oni neće imati pristojan, lagodan, fini život, kao što su ga imali njihovi roditelji. Neće sretno odgajati unuke za 50 godina u kućici koju su sami sebi bez muke osigurali. Nekada smo se radovali budućnosti, a sada smo na nju ljuti. Tužni smo. Prekarijata se ne treba plašiti, nego treba biti svjestan te klase i suosjećati s njom. To smo izgubili. Suosjećanje je nestalo. Otuđeni smo. Mislimo da moj problem nije vaš. Ali, kako prekarijat bude jači, shvatit ćemo da i mi možemo biti do njih i da zato moramo susjećati s tim ljudima. Srednja klasa i bogati, oni se boje lumpenprekarijata i trebaju ga se bojati. Ugrađuju sigurnosne kamere, imaju zaštitare za svoju djecu jer se boje što bi im rulja mogla učiniti ako vide da nose skupu odjeću ili izlaze iz skupog automobila.

Ima li prekarijat ideologiju? Jesu li oni politički organizirani?

– Ideologija je uvijek opasna riječ, ali prekarijat zapravo počiva na idejama Francuske revolucije, na idejama jednakosti, slobode i bratstva. Ove će se ideje ponovno osmisliti i realizirati sada, u 21. stoljeću. Uništili smo slobode, nismo jednaki, nismo solidarni. No, prekarijat će to promijeniti. Jedna od najgorih posljedica u neoliberalizmu jest upravo ta da je osiromašena većina ušutkana. Oni nemaju nikakva prava, nikakve slobode, nemaju glas. Kriminalizirali smo niže slojeve društva. Srednjoj klasi i bogatima takvi ljudi smetaju. Ne žele ih ni gledati i izoliraju ih. Odlučuju u njihovo ime, a da ih nitko ništa ne pita. Sve to zaogrnuto je u veo demokracije. Istovremeno, imamo toliko neravnopravnosti u raspodjeli bogatstva da nikada u povijesti, otkada je statistike, nije bilo takvih nejednakosti. I mi sebe zovemo modernim društvom?! Neravnopravnost su namjerno proizveli tvorci neoliberalizma jer nejednakost stimulira rast. No, nakon nekog vremena nejednakost stvara i ono što smo vidjeli na ulicama Londona jer je to manifest nepravde.

Vi ste jedan od inicijatora organizacije koja traži pravednost u raspodjeli bogatstva: i to ne da svaki građanin ima pravo na minimalac, nego na “osnovni dohodak” od kojega može pristojno živjeti. Tu vašu inicijativu prihvatio je bivši brazilski predsjednik Lula i danas u Brazilu oko 50 milijuna ljudi ima takvu vrstu prihoda. No, je li realno da se i druge zemlje povedu za tim primjerom? Zapravo, pitam vas je li to radikalno?

– To bi trebalo biti temeljno ljudsko pravo. To i prekarijat traži, a ja se ovim bavim posljednjih 25 godina. Dugo vremena bio sam suočen s tim da su ljudi mislili da se radi o ludim idealistima, ali sada i ostali shvaćaju da je to moguće. Zemlje stvaraju bogatstvo, i bilo bi pravedno da imate neki udio od njega jer ste vi i vaši preci radili za tu zemlju, generacije prije vas dale su svoj doprinos i vi ćete svojim radom dati doprinos generacijama koje dolaze. Mi danas zaista ne znamo je li razvoju više dao moj djed ili vaš i bas zbog toga, jer ne znamo, svi imamo pravo na neku vrstu socijalne dividende koju nam država treba omogućiti. Radi se o skromnim iznosima, ali o velikom civilizacijskom napretku. Ako imate društvo u kojima su ljudi sigurni i ne boje se što im sutra nosi, tek onda ćete imati ljude koji tom društvu pripadaju, koji su solidarni, koji su produktivni i altruistični. To će prekarijat iznijeti na svojim plećima, takvu jednu vrstu reforme. Da sam vam prije 15 godina rekao da će 50 milijuna ljudi u Brazilu primati taj temeljni dohodak, nasmijali biste mi se. Ali, danas je to stvarnost. I proširit će se dalje. Nisam zbog toga socijalist. Infantilno je lijepiti političke etikete.

Moglo bi se očekivati da prekarijat predstavlja neka nova ljevica, sindikati… Zašto oni nisu zauzeli to mjesto? U krajnjoj liniji, donijeli bi im glasove?

– Ljevicu je uništio laburizam. Socijaldemokrati su pogriješili jer su stavili rad na pijedesetal i počeli su štititi smo one koji su radili u klasičnim poslovima. Oni koji nisu bili produktivni, ostavljeni su po strani, zanemareni. Tu je bila zamka. Žene su zanemarene i njihov se rad sustavno ignorirao, njihov doprinos i sve ono što rade kao žene i majke, sve je to odbačeno, sve se to smatralo normalnim, ali nije društveno honorirano. Rad nije samo produktivnost. Soijaldemokrati su smatrali da je zapošljavanje najvažnije. No, onda su plaće postale previsoke i oni su prvi upali u klopku faustovske pogodbe. Morali su zadržati radnike, zadržati glasove, a nisu više to bili u stanju. Time su osnažili prekarijat. Ljevica je izgubila integritet, svoje suosjećanje i poštenje i postala je politički manipulator koji želi samo glasove. To im se dogodilo u Velikoj Britaniji, u SAD-u, u Njemačkoj. Ljevica se mora vratiti svojim vrijednostima, mora ponovno imati snagu za povratak na sveto trojstvo francuske revolucije i pravo moderno, ravnopravno društvo. Ne smijemo se bojati. Ne treba nam promjena ni parole koje je izgovarao Obama, treba nam hrabrost. Ako ne postanemo bolji svijet, onda se bojim da ćemo dobiti novi fašizam. Čovjek koji je nakon paleži u Londonu uzeo bočicu vode iz trgovine koja je bila razbijena dobio je šest mjeseci zatvora po hitnom postupku. Izračunajte koliko bi onda samo brojni političari koji su ukrali goleme svote novca trebali godina, da ne kažem stoljeća, provesti u zatvoru? Točno mogu zamisliti kakvu bi parodiju na to napravili Monty Pythonovci…

Elita radi što želi. Pljačka, uzima i gura nas prema dnu. One koji nisu toliko bogati kao oni, ne želi ni vidjeti. Nažalost, u Europi nas je sve više takvih. Svakoga dana prekarijata je sve više. Nisam siguran da trebamo biti sretni zbog te masovnosti. Ali, na kraju će ta nova opasna klasa promijeniti svijet, to je sigurno. Mrzim kad moram reći: “Jesam li vam govorio?” Prekarijat će se u punoj snazi pokazati već ove jeseni.

Možemo li to nazvati revolucijom?

– Ne u starom smislu te riječi, nije to klasična revolucija. To je više revolucija svijesti. Prekarijat je svjestan da može mijenjati stvari. U Grčkoj i Španjolskoj svjesni su toga. Znaju svoju snagu. Ja sam proživio 1968. s revolucijom kao student, prosvjedovao sam protiv rata u Vijetnamu, i pripadam tradiciji koja ima svoje uporište u europskoj kulturi. Učio sam da su ljudi jednaki, da su ravnopravni, da trebamo živjeti u zajednici i da trebamo misliti o drugima, da trebamo napredak. Moja generacija osjetila je trenutak, te 1968. godine, što znači sloboda i kako se bolje društvo može ostvarivati. Možda je to dio neke moje boemske naravi, ali cijeli život se zalažem za to bolje društvo. Naslijedili smo neke vrijednosti na koje trebamo biti ponosni, koje trebamo nadograđivati, a ne uništavati.