Kozarac.ba

SVJEDOK TORTURE KOJU SU PROVODILI KRVNICI

 

Otkopavanje grobnice Tomašica ponovo je raskrvarilo nikad zarasle rane Prijedorčana. Sjećanja na torture i zlostavljanja,  poniženja, brutalna ubistva, kao i na njihove aktere, vratila su se poput najcrnje more i to svježa i jaka kao da se sve jučer dogodilo.

“Avazov” sagovornik imao je samo 15 godina kada se našao u prijedorskom mučilištu. Danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja i svoju ispovijest odlučio je podijeliti s javnosti.  Za sada tajno, ali, kad zatreba, sigurno i javno. Koliko zbog onog što je tada preživio i vidio, još više zbog gorčine koju danas osjeća gledajući svoje mučitelje kako slobodni i bez griže savjesti hodaju njegovim gradom.

Mozak na asfaltu

Kao da je jučer bilo, kaže, sjeća se 30. maja 1992. godine kada je s lokalnog Radio Prijedora Bošnjacima i Hrvatima poručeno da s bijelim trakama na rukama dođu pred hotel “Balkan”.

– Ništa nam u tome nije bilo čudno. Međutim, pred Asafovim  kafićem bio je haos. Idući prema Zagradskoj pijaci, već su se nazirala tijela ubijenih ljudi. Ubijeni su bili privatnici albanskog porijekla, poput poznatog “zvezdaša”, vlasnika kafića  “Crvena zvezda” na autobuskoj stanici. Vidim, nema mu pola glave. Njegov mozak se izlijeva na asfalt, a ostatak glave je bio skalpiran. Do njega leže braća s Jereze. Čevabdžija Ekrem “junački” upucan sleđa s dva hica. Privatniku s Urija počinje curiti mozak. Tu je i još nekoliko leševa s razbacanim dijelovima tijela i ličnim stvarima… Četnik nam naređuje da idemo dalje, pred hotel “Balkan” – počinje svoju ispovijest naš sagovornik.

Putem prema hotelu, priča dalje, osjećao se zadah paljevine. Na gradskoj džamiji polupani prozori, ispred džamije krv. Izgorjela vakufska kuća. Na sve strane leševi. A pred “Balkanom” prizor koji  ne zaboravlja: paradiraju četnici i to sve komšije, dojučerašnje radne kolege, školski drugovi. Među njima Dragan Supić, predsjednik četničke omladine, koji svojoj pratnji naređuje ko će u koji autobus.

– Vidim sina trenera Zubanovića, ponosan što taj dan “brani” srpski narod. Naređuje da se maloljetni izdvoje od starijih, a mene, iako sam tek napunio petnaest godina, ubacuju u autobus koji nas, kažu, treba voziti u sabirni centar Trnopolje. Nakon kraće vožnje, umjesto skretanja za Trnopolje, autobus je krenuo, kako ćemo ga kasnije zvati, “putem smrti”, koji vodi u rudnik Omarska. Već na izlazu iz autobusa slijede udarci. Udara me jedan vojničkom čizmom u predjelu spolnog organa. Kada su vidjeli kako se previjam od bola, nastavljaju uz komentare da, ako preživim, “makar se neću razmnožavati”. Ustajem nekako i idem u prostoriju koju smo kasnije zvali Mujina spavaona – prisjeća se naš sagovornik.

A Mujo je, priča, već bio ubijen jer je bio nezgodan svjedok.  Prvu noć u Omarskoj vidjeli su da će to biti pakao. Neki su, u svojoj naivnosti, pokušali stupiti u kontakt sa svojim nekadašnjim prijateljima Srbima, kumovima i komšijama.

– Primjećujem čovjeka u uniformi. Ide brzo, a ljudi ga okružuju da  pitaju šta se to dešava, šta će biti s njima, a on vadi oružje i puca masi u noge. Srećom, promašuje. Bio je to Miroslav Kvočka. Sljedećih nekoliko dana naše komšije i radne kolege naših roditelja naprosto su se utrkivali ko će biti okrutniji. Posebno se isticala smjena Mlađe Radića zvanog Krkan – priča Prijedorčanin.

Urezivanje krstova

U Radićevoj smjeni, prisjeća se, bila su tri zloglasna brata Marmat za koje se ne zna koji je od kojeg bio okrutniji.

– U vrijeme dok su me ispitivali, nekih metar od mene, naprosto, rastavljali su jednog logoraša. Inspektor se trudio da budem okrenut tako što ću gledati šta rade od tog čovjeka. Knežević se zvao i bio je temeljit i strog i stalno mi je prijetio. Ni on nije nikada odgovarao, premda je mnoge ljude poslao direktno u smrt – tvrdi on.

Naš sagovornik kaže da je imao nesreću da završi u “bijeloj kući” ili ovozemaljskom džehenemu, kako je opisuje. U sobi do njegove nalazilo se dvadesetak živih leševa. Pod je bio potopljen svježom, ali i ustajalom krvi, zidovi također. Na zidovima tragovi kose, koščica od napuklih lobanja, tragovi prosutih mozgova… Gledao je, kaže, ljude odsječenih ušiju, bez očiju, ljude kojima su po nogama, leđima, rukama, noževima urezivali krstove i četiri S.

– Jednom poznatom prijedorskom autoprijevozniku su rezali komad po komad tijela, počevši od obraza. Vidio sam i moje komšije Edu, Adu i njegovu suprugu kojoj su slomili noge, Nerona i ostale. Da, u logoru je bilo žena, sve sam ih poznavao i sve sam ih zavolio jer su u tom momentu, iako im je bilo puno teže nego nama – na sve načine su zlostavljane, nama mlađima pokušale biti majke – nastavlja dalje svoju ispovijest.

Naš sagovornik sjeća se da se vozač koji je razvozio logoraše na razne strane zvao Vlado Kobaš. Neke je odvozio, navodno, u pravcu bolnice, odakle se, kaže, mnogi nikad nisu vratili. Ni on, kao ni mnogi drugi, nikad nije osuđivan niti pozivan da kaže gdje je odvozio tijela ubijenih logoraša.

– Batinaši u „bijeloj kući” bili su mahom pripadnici srpske garde koju je vodio Nikica Janjić, a za koga kažu da se ubio. Dolazili su i pripadnici interventnog voda, najčešće je tu bio Milan Gavrilović koji se luđački ponašao. Dolazili su i pripadnici odreda Zorana Karlice, zatim pripadnici Stanice milicije, a poseban utisak ostavio je Duško Tadić. Logoraše koje bi, doslovce, polomili, kupali bi šmrkom s hidranta kojim se peru damperi. Mog komšiju su tjerali da grize testise Tadićevom prijatelju iz Kozarca – govori ovaj svjedok svirepih zločina.

Krike logoraša do danas nije zaboravio. U sveopćem ludilu tih dana prisjeća se smrti Rize Hadžalića koji je ubijen zbog riječi “bujrum”. Iz njega su, priča, virile kosti i unutrašnji organi, a iz usta su mu izlazili tamna krv i s njom komadi unutrašnjih organa. I njegovo tijelo je, kaže, odvezao Kobaš.

– Taj dan sam probao ljudsku krv. Logoraša do mene su počeli udarati u glavu svim i svačim. Oborio sam glavu da ne gledam. Međutim, kada mi je katil naredio da moram gledati „šta se radi ekstremistima”, tog logoraša je jedan od mučitelja čizmom udario tako da mu je odnio pola nosa. U trenutku gledam rupu na glavi insana iz koje lije krv ne primjećujući da sam i sam zaliven  crvenom tekućinom i da su mi usta puna te tekućine. Iz straha da me ne udari sabljom kojom je vitlao iznad naših glava, progutao sam svu krv… – dodaje on.

Iz Omarske je naš sagovornik premješten u Trnopolje. Imao je dizenteriju, a zbog udaraca u predjelu mokraćne bešike i spolnih organa mokrio je krv. Za samo šest dana smršavio je deset kilograma. U Trnopolju je upoznao mesara Lalu Šeremeta.

Obilazak mezarja

– Nažalost, veoma kratko smo sjedili u njegovom društvu. Došao je po njega odred smrti, interventni vod. Iz plavo-bijelog Fordovog kombija prvo je izašao Mrđa pa zatim Bakin, a potom Nešo, Bjelan, vođa „Grobara” iz Prijedora, Dragan Bogunović i Ritan, vođa „Delija”. Prilaze mu i tjeraju ga u kombi. Otišao je Lale i nađen je tek prije nekoliko godina u grobnici u Starim Kevljanima – prisjeća se svjedok.

Naš sagovornik posebno se sjeća Zorana Karlice, njegovog zamjenika Petrovića, zločinca Darka Mrđe i Zorana Žigića, za koga kaže da ga je možda u činjenju zločina pretekao jedino Milan Lukić iz Višegrada. Pamti Miroslava Kvočku i Mlađu Radića, koji su, nažalost, pušteni na prijevremenu slobodu. Pamti sve mučitelje koji su u logorima ostavljali pustoš, među kojima i pripadnike regularne policije u Prijedoru.

Kako kaže, danas kada dolazi u Prijedor i posjećuje šehidska mezarja, posjećuje one s kojima je dijelio i pod i nebo, sa kojima sam dijelio više zla nego dobra…

– Volim kad sam sam s njima. Tišina. Ne pričam ja, a ni oni, ali se razumijemo. Često povedem svoju djecu da ih upoznaju. Da upoznaju te divne ljude koji su bili ukras Prijedora – zaključuje on.

I tajac. Jedan od mnogobrojnih mučenika prijedorskog pakla samo je djelimično progovorio o mučenju i mučiteljima. Progovorio je u nadi da će pravda, ipak, zakucati na prijedorska vrata.

Zloglasni zubarov sin

Naš sagovornik se posebno sjeća Branka Egića, sina prijedorskog zubara koji je život Bošnjaka tih dana rata, kaže, pretvarao u pakao. Svakodnevno je, priča, prolazeći pored muslimanskih kuća psovao, pucao, prijetio da će baciti bombu na ovu ili onu kuću. I majka mu je, kaže, jedno jutro osvanula u uniformi i naoružana.

Krvnike iz Omarske više niko ne spominje

Kako kaže naš sagovornik, orgijali su po Prijedoru i Čvarak, Rakac poznat kao motorista… Prema njegovim riječima, još neki od njih su Drago i Rajko iz Zagrada, Nikica Janjić, braća Banović i, zasigurno, najgori od svih gardista Zoran Žigić. Taj je, kako kaže, između ostalih, u Omarskoj ubio taksistu Omera iz Starog Grada, dok je Mićo iz „Trgoprodaje“ imao pedigre ubice koga su se bojali i sami Srbi.

– Po Prijedoru danas slobodno šeta instruktor i učitelj zločinaca iz interventnog voda Milan Gavrilović. Dragan Bogunović je pobjegao. Sreja četnik se posebno isticao u torturi svojih komšija sa Skele. Krvnike Marmate iz Omarske više niko ne spominje. Slobodan Kuruzović, upravnik logora Trnopolje, nikad nije priveden. Bjelana, Nešu, Ritana, Predojevića, Savina iz nebodera u Šetačkoj ulici, također, niko ne spominje, a dobrano su doprinijeli da se danas iz Tomašice vade tijela Bošnjaka i Bošnjakinja svih uzrasta – navodi naš sagovornik.

(Avaz)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.