svabo
Već tri mjeseca, na lokalitetu primarne masovne grobnice Tomašica, traju ekshumacije. Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 430 žrtava. Od toga 275 kompletnih tijela. Sa sigurnošću se može reći da je Tomašica najveća masovna grobnica u našoj zemlji. Na ovom lokalitetu nalazili su se posmrtni ostaci više od 800 žrtava.
A, javnost Republike Srpske na sve ovo sramno ćuti! Čute mediji, zaklanom tišinom. Čute nad tijelima čitavog jednog mrtvog naselja. Tu i tamo se pojavi pokoja rečenica, pokoja kratka vijest u medijima RS, koja želi da je nepročitana. Incidentno i rijetko će pošteni stanovnik RS saznati da je tu, nadomak Prijedora, najveća masovna grobnica u grobnicama bremenitoj BiH.
Gradonačelnik Prijedora, Marko Pavić, ovih dana je posjetio Tomašicu. Nečiju suzu, a nečiju bruku. Tom prilikom je izrazio svoje duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo, a posebno porodicama ekshumiranih žrtava i nestalih osoba?!
Je li dovoljno? Od koga je i previše je. Narečeni Pavić je još domalo tvrdio kako su ovdje “poginuli i sahranjeni ljudi”. Kao da nije riječ o masovnoj grobnici, gdje su krvnici pobili skoro hiljadu ljudi, nego o kakvoj raskošnoj neoviktorijanskoj sahrani starice u Nju Hempširu.
Ovdje nisu “sahranjeni” ljudi. Ovdje su brutalno ubijeni nevini stanovnici Potkozarja. Samo zato što su se drugačije zvali. Bili druge vjere i nacije, kako se to danas voli reći. Mada, čisto sumnjam da su dječaci od 14-15 godina sa metkom u potiljku te ‘92 baš najtačnije znali šta je vjera i nacija. A, sve i da su htjeli da se upute u alhemiju nacionalizma, olovni kuršum zakucan u lobanje im nije dozvolilo.
Šta je preče od Tomašice?
Javnost i mediji u RS i na ovo muče. Jer, zaboga, ima toliko važnijih stvari koje zaslužuju pažnju medija. Dodik odlikovao neke Kozake, Dodik najavio veliku seobu Arapa u BiH, U RS će u srednjim školama biti uvedena vjeronauka, učiteljica Jagoda treba da se vrati na svoje radno mjesto u Kuljanima…odjekuju web i papirusnim stranicama bitnosti entitetske. Ni Novi Zeland nam nije ravan po spokoju iskonstruisanom!
I dok čitav svijet, ali bukvalno čitav svijet govori o masakru u Potkozarju, o najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, lokalni fašisti diskutuju o tome kako iskorijeniti antifašiste?! I koji je to lijek protiv antifašizma!?
A, mrtva djeca i mrtvi ljudi potkozarski izranjaju i šibaju svijet svojim urlikom stradanja. Da, svijet, ali eto ne naš džemat. Jer, znate, ovdje je mnogo i jako bitno da srednjoškolci nauče kako je dobro i ispravno biti pravoslavac. Na koncu konaca, to rade i njihovi vršnjaci u Hrvatskoj i Federaciji. Oni, znate, što se drugačije zovu. Jer za vjeru i naciju se ovdje navodno gine, a češće ubija.
Šta se nosi u smrt?
Vidite, najavljena smrt, koliko god to morbidno zvučalo, daje vam posljednju uncu dostojanstva kao ljudskog bića. Smrt koju ste dobili prevarom i metkom u potiljak vas razvlašćuje i one trunke humanosti u zadnjem treptaju fenomena koji se životom zove.
Ljudi koji su, navodno, od strane vojske RS trebali biti preseljeni – preseljeni su, najbrutalnijim aktom oduzimanja ljudskog života, u smrt. I to se valjda u lokalnom slengu zove “preseljenje”. Užasnom prevarom asasini su rekli žrtvi da stvarno negdje ide.
Tako su, uz ubijene, pronađeni dokumenti – lične karte, pasoši, svjedočanstva, fotografije, sitan novac, lični predmeti. Ti ljudi su bili, dakle, prvo moralno poniženi, prevareni, a onda ubijeni. Ta smrt na prevaru, toliko slična holokaustu u Drugom svjetskom ratu, tim tzv. prostorijama za tuširanje u kojima je ciklon B, umjeto vode “prao” milione Jevreja, ponovila se pola vijeka poslije u “prosvijećenoj Evropi”.
Tu smrt prevarom činili su predstavnici naroda koji je doživio najgore pogrome u Drugom svjetskom ratu – Srba. Valjda je taj narod znao i zna šta znači kad ti neko izvede, odvede i ubije, brata, sestru, dijete, ženu. Ili je možda zaboravio? Ili je začepio uši pred urlicima sopstvene prošlosti? Ili su, pak, pojedinci oboljeli od štokholmskog sindroma nastojali da budu veće ustaše od ustaša i veći nacisti os SS “Princ Eugen” jedinica, koji su im zatomili pretke?
Kako god i šta god, o tom ludilu je već (gotovo) sve rečeno.
Ali, šta je sa svima nama, 20 godina poslije?
Imamo li moralnosti, obraza i čovječnosti, da se pogledamo u ogledalo i tražimo oprost?
Ma, ni to, miljama je to daleko od želje da vam neko, pa makar sa one strane metafizičkog zida u ništavilu, smrti oprosti. Mediji zadojeni fast food nacionalizmom, ne daju ovom narodu šansu ni da se pogleda u to ogledalo realnosti. A, jok!
Većina živi formirani i od vlasti skrojeni život jeftinih potkupljivih mediokritetskih administrativaca. Zombija koji nisu zainteresovani saznati šta se desilo tridesetak kilometara od njihovih fizičkih i mentalnih kondominijuma u kojima žive već dvadeset godina. Dakle, većina stanovnika RS živi u poziciji lovačkog psa koji zna da zaokruži glasačku opciju. U vječnom strahu od stranih plaćenika i domaćih izdajnika, u jezi koju konstruišu dovoljno plaćeni lokalni priučeni umovi, ne vide zlo koje se u bliskoj prošlosti desilo.
Ta, prosječan stanovnik RS misli da je Dan bijelih traka nekakav “bošnjački performans”?! Nije niti svjestan, niti želi da zna da su na taj način ‘92 i ‘93 stanovnici Prijedora i okoline, kao Jevreji pod Hitlerom bili obilježeni i odvedeni u smrt, samo zato što su bili “oni drugi”.
Nije Tomašica Jelena Topić (mlada umjetnica op.aut.) pa da ćuti na prijedorskom trgu, performansa radi!
Tomašica urliče svojom tugom, nesrećom i počinjenim zlom! Taj urlik se čuje diljem svijeta, a do nas dopiru tek neusklađeni eho-odjeci. Koje niko niti ne interpretira. Jer, znate, bitniji su Dodikovi Kozaci i Arapi od najveće grobnice u poratnoj Evropi.
Hodajući mrtvaci
A, hodajuće stanovništvo RS je jedan obični mrtvac! Možda jesu stanovnici Kozarca, Prijedora, Omarske…mučki ubijeni, ali glumeći infantilni puk RS, koji se interesuje za nametnute TV efemerštine, metafizički je mrtav.
Jer, upamtite, ima gorih stvari od smrti. A, to je smrt zakopana u zaboravu i nezainteresovanosti. Ovih bezmalo hiljadu ljudi, na ovaj ili onaj način, biće bar spašeni od toga i njihove familije će ih dostojno pokopati. Bol je ogromna. Bol za najvoljenijom osobom, koje više nema.
Ali, ko će plakati za hronično neupućenim i nezainteresovanim, kad ih ne bude, kad iz fizičkog poslušništva pređu u onostranu vječnost? Jesu li se zato rodili, da ćute i budu mrtvi cijeli svoj život?
Apendiks:
Ljeta 1990. godine, sa prijeteljem sam proveo dvadesetak dana u Kozarcu. Upoznao sam dosta vršnjaka osnovnoškolaca. Igrali smo nogomet, oponašajući zvijezde sa tadašnjeg Mundijala u Italiji. Kako to biva, brzo smo se sjaranili, krenuli se praviti važni pred djevojčicama, krali smo dinje, najslađe na svijetu… Tri godine poslije – svi su bili pobijeni.
Ovo je moja lična posveta njima. A, vi, znate li šta ste radili tog ljeta? I ako ne znate, uradite nešto dvadeset ljeta poslije. Da vas pamte kao ljude!
(Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar)
Add comment