Kozarac.ba

Kemal Pervanić – Oprost je najveći poklon koji mi je život dao

„Možeš otići iz sela, ali selo nikada ne može otići iz tebe“, govori mi Kemal Pervanić dok se opraštamo. Pitomi pejsaž Kevljana, Kemalovog sela udaljenog 12 kilometara od Prijedora govori u prilog njegovoj tvrdnji – niko nikada ne bi poželio da ovakvo mjestašce napusti njegovo biće zauvijek. Zato se i Kemal vraća. „Tek kada ga ne vidiš neko vrijeme potpuno shvatiš njegovu ljepotu“, nastavlja. Idiličnu predstavu remeti znanje da je u blizini pronađena najveća masovna grobnica u Bosanskoj krajini sa 456 nevinih žrtava, a ekshumacija tijela iz još jedne za koju se pretpostavlja da bi mogla biti i veća, one u Tomašici, trenutno je u toku. O drugim masovnim grobnicama se u selu zna, ali oni koji znaju nemaju namjeru otkriti lokaciju.

Kemal je preživio koncentracione logore, Omarsku i Manjaču. Jučer je posjetio novootkrivenu masovnu grobnicu u Tomašici. Sa stalnim prebivalištem u Londonu, dugi niz godina je aktivist na polju onoga što zovu tranzicionom pravdom, pomirenjem, peace buildingom. Njegov aktuelni projekat je dokumentarni film pod nazivom „Pretty Village“, urađen u suradnji sa renomiranim britanskim režiserom Davidom Evansom, koji govori o Kevljanima, o sudbinama ljudi zahvaćenih u sablasnom vrtlogu rata, o njihovom povratku i nastavku života u njihovom selu. Priča Kemalovog filma je sve to, ali iznad svega priča o oprostu, pomirenju, mogućnostima i dometima ljudskosti. Došao sam da razgovaram sa Kemalom, aktivistom, piscem i filmskim producentom, a ispred njegove kuće, na odlasku, pozdravio sam se sa Kemalom, čovjekom koji u inat svemu još uvijek prepoznaje ljepotu.

Razgovarao Nedim Seferović

Kemale, snimanje filma Pretty Village je završeno, u kojoj fazi se sada nalazi Vaš rad?

Kemal: Snimanje je završeno, samo treba dodatno montirati još ponešto materijala vezano za masovnu grobnicu koja je pronađena u Tomašici, i još neke dodatne kadrove koji su u stvari samo fotografije. Obzirom da smo praktično radili bez budžeta primorani smo da čekamo slobodno vrijeme kada montažer može uraditi svoj dio posla, režiser svoj dio, ja svoj i tako dalje. Kako iz tih razloga svoj raspored uvijek prilagođavamo kalendaru, praznicima i slobodnom vremenu, smatramo da ćemo do Božića, tj. do 25. decembra imati završen film.

Dakle to je deadline do kojeg bi Pretty Village trebao biti u potpunosti završen?

Kemal: Definitivno će biti završen do 25. decembra.

Kada spominješ budžet, imali ste projekat objavljen na servisu Indiegogo? Na koji način je, pored tih sredstava, finansirano snimanje filma?

Kemal: Na Indiegogo smo uspjeli prikupiti oko 800, 900 dolara, ne sjećam se tačnog iznosa, imali smo i još jedan crowdfunding, a što se tiče drugih oblika prikuljanja sredstava oni nisu bili toliko uspješni. Imali smo namjeru skupiti određeni iznos novca, a ja sam na kraju morao posuditi 1900 funti u zadnjem momentu kako ne bi izgubili sve. Sam film radimo već preko 2 godine, a do sada nismo potrošili, uključujući sve troškove, ni 10.000 KM. Da ga je radila neka televizijska kuća koštao bi preko 200.000 KM do sada.

Dosadašnja sredstva su uglavnom skupljena preko fondova i drugih oblika dobrovoljnih priloga?

Kemal: Ja sam sâm plaćao neke svoje troškove, npr. troškove putovanja, hrane, prevoza, goriva, spavali smo u mojoj kući u Kevljanima, tako da bi se mogao uraditi film i o tome kako je ovaj film nastajao. Nas dvojica smo radili na filmu godinu i po dana bez ikakve pomoći, osim malog iznosa novca koji smo prikupili, plaćali smo sve svojim ličnim sredstvima, a onda kasnije kada smo trebali početi montiranje našli smo jednog mladog producenta i jednog mladog montažera koji su nam jako pomogli. Jednog dana ako film bude finansijski uspješan volio bih da ti ljudi koji nemaju nikakve veze sa Bosnom, i koji vjeruju u projekat, budu nagrađeni za odvojeno vrijeme. Volio bih da im na neki način možemo kompenzovati njihov trud i rad na ovom filmu. Iako oni nisu nikada postali zainteresovani za projekat kako bi to uspjeli naplatiti, oni podržavaju ideju filma, i ako ne budu u prilici da dobiju novčanu naknadu znam da će oni ipak na kraju biti zadovoljni. A kad već govorimo o tome, volio bih da film bude finansijski uspješan, jer već sada imam ideju kako da radim novi film. Ali više nikada ne bih radio film na ovakav način.

Imajući u vidu sve teškoće koje si spomenuo, a znajući i da je sama tematika za tebe lično bolna, kako si se uopšte odlučio da tematiziraš kroz film nesretnu prošlost svog sela. Objavio si i knjigu „The Killing Days“ 1999. godine u kojoj također prikazuješ svoj boravak u koncentracionom logoru i sve patnje kroz koje si prolazio. Da li je ovaj film na neki način nastavak te priče?

Kemal: Ima nekoliko razloga za to. Ja sam 2002. godine prvi put pokušao da radim jedan film koji nije uspio, a nakon toga sam imao želju da se taj film uradi nanovo ili da se završi. Ispostavilo se sada da se radi o potpuno novom filmu, jer su se stvari promijenile nakon 2002. godine To u stvari nije nastavak knjige, ja sam želio da na neki način prikažem događaje koji su se ovdje desili kroz priče ljudi koji su to doživjeli. Mi imamo slučaj da profesionalni filmadžije koji nisu odavde rade određene filmove, ali oni drugačije razmišljaju, a nisam čuo da je neko u Bosni napravio film ne samo o tim događajima, nego i film koji promišlja o utjecaju kojeg su ti događaji imali na ljude iz ove sredine, šta se desilo s tim ljudima, kakav je njihov život danas, nikad nisam čuo da je film napravio neko ko je to proživio, jer ipak je neko gledanje jedne takve osobe malo drugačije u odnosu na profesionalce. Naravno ja nisam mogao takav film napraviti sam, pošto nemam odgovarajuće vještine koje ima moj partner koji je iskusni režiser. Htio sam da mi napravimo jedan film, iz našeg gledišta, o ljudima iz ovog mjesta koji su sve to preživjeli, koji su se vratili i koji nailaze na određenu diskriminaciju danas. Kada napraviš npr.  jedan televizijski izvještaj ti kao osoba nemaš puno vremena da pričaš svoju priču, i obično ljudi spominju cifre, međutim kada napraviš dokumentarni film u kojem se pojavljuju osobe sa imenom i prezimenom, historijom, kroz takav film ljudi i u Bosni i Hercegovini, i u inostranstvu mogu dobiti jednu jasniju i potpuniju sliku o tome kakav smo mi život ovdje imali prije rata, šta se desilo za vrijeme rata, kakvi su životi tih ljudi nakon rata, tako da … Mislim da film ima više različitih svrha, jer se bavi različitim temama. Nadam se da će ljudi razmišljati kada pogledaju film, da će ga htjeti ponovo pogledati, volio bih da film bude obrazovnog karaktera, da ne bude samo jedan vizuelni dokument koji će zaključiti bilo šta definitivno. Imali smo jedno specijalno prikazivanje u Londonu, i tu sam objasnio da se film dešava u jednoj maloj sredini u Bosni, i da govori o iskustvima tih ljudi, ali je film vezan za jednu univerzalnu temu, koja se npr. trenutno dešava u Siriji. Volio bih da se film ne doživi kao geografski, prostorno ili historijski ograničen, jer to je u stvari jedna ljudska priča. Ako je ono što se desilo u Londonu pokazatelj kako će film biti prihvaćen, onda smatram da će naići na dobar prijem i u Bosni i Hercegovini, i na festivalima na kojima namjeravamo prikazati film.

Davidova i tvoja ideja je da film prvo ide u festivalsku konkurenciju, pa će naknadno biti prikazan i široj publici. Kada očekuješ da će film biti prikazan u BiH?

Kemal: Naš slijedeći korak je apliciranje na određene filmske festivale, namjeravamo napraviti jednu kratku listu festivala na kojima želimo prezentirati film, npr. Human Rights Watch Festival, ili u Londonu ili u New Yorku, imamo namjeru da se prijavimo na Sarajevo Film Festival, a već imamo i interes jedne televizijske kuće na Balkanu koja želi prikazati film. Nakon određenih festivala treba proći period vremena kojeg nazivamo theatrical window, poslije kojeg je film moguće prikazivati i na televiziji. To je politika određenih festivala koji zahtjevaju da prođe taj određeni period vremena, i nakon toga on može biti emitiran na televiziji. Nadam se i da će se u toku festivala od strane producenata i ljudi iz raznih televizijskih kuća koji posjećuju te festivale pojaviti interes za prikazivanje filma. Na kraju namjeravamo i štampati DVD, koji će moći kupiti i koristiti pojedinci, a također ćemo pokušati da stupimo u kontakt sa školama i univerzitetima u Velikoj Britaniji i Americi. Također želimo omogućiti i nevladinim organizacijama prikazivanje filma, čak smo spremni i da ustupimo snimak filma besplatno onim organizacijama koje sebi ne mogu priuštiti kupovinu filma, dakle i oni će film moći prikazivati bez ikakvih ugovornih ograničenja. Ipak, postoje festivali koji su nama jako bitni, a koji ne dozvoljavaju emitiranje filma prije nego što bude prikazan na tom festivalu. Smatram da će za manje od 12 mjeseci publika u Bosni i Hercegovini biti u prilici da pogleda film, kako na televiziji tako i putem javnih prikazivanja.

U opisu filma navodi se da je cilj filma između ostalog i poticanje razgovora među ljudima, uspostavljanje komunikacije između do jučer, ili možda i danas, zavađenih strana. Ono što meni upada u oči je slijedeće: s jedne strane imamo ljude s tvojim iskustvom, koji se bave sličnim stvarima, i koji krajnje iskreno potenciraju pitanje oprosta i dijaloga. S druge strane, kod osoba koje nose određenu javnu odgovornost, ovo nastojanje ostaje samo deklarativno. Kako objasniti taj paradoks da ljudi koji su preživjeli strahote koncentracionih logora danas imaju puno manje izražen revanšizam i spremniji su aktivirati se na planu pomirenja nego oni kojima je to u opisu posla.

Kemal: Kada političari govore o popravljanju međuljudskih odnosa, to nije čak ni deklarativno. Mi nismo imali slučaj, barem po mom saznanju, da je neki političar izišao i izvinuo se za zločine. Kada iznosim ovakvo nešto, ja ne pokušavam da opravdam ili izjednačavam zločine. Ako gledamo sa nekog pravnog aspekta na ovo što se kod nas desilo, ne možemo tvrditi da se desio građanski rat, i da su sve strane podjednako ubijale, jer je to opravdavanje zločina sa jedne ili sa dvije strane. Kod nas se desio očigledan međunarodni sukob, mi smo imali agresiju Srbije i Hrvatske. Sudski je dokazana umješanost hrvatske vojske u sukobima u BiH, neki predmeti su trenutno u postupku žalbe, jasno je da je postojala umješanost Srbije u ovom sukobu, ne bih puno o tome. Kada bih ja bio političar koji tvrdi da predstavlja Bošnjake, Bosance, nebitno kako se pojedinci žele izjasniti, govorimo o jednoj strani, ja ne bih čekao izvinjenje Hrvata ili Srba, nego bih prvi osudio zločine koje su počinili određeni pripadnici Armije Bosne i Hercegovine. Kod nas postoji ta situacija da jedni tvrde da su više oštećeni, drugi kažu da će se izviniti kada čuju izvinjenje s druge strane. Bez obzira da li se radi o nekoj političkoj igri na osnovu koje oni koji su na vlasti i dalje ostaju na vlasti ili se radi o nekom principu, ne postoji čak ni deklarativno izjašnjavanje o popravljanju međuljudskih odnosa. Simbolički bi to bilo jako važno, jer mi glasamo za te ljude. Ako neko ko je osvojio većinu glasova javno kaže takvo nešto, onda će većina ljudi, njegovih glasača, početi da razmišlja o tome, da razgovara o tome, i da slijede takve ljude. Kod nas toga nema. Jasno je da političari u javnosti koriste priču o ugroženosti prilikom izbora, ili sada kada je aktuelna tema popis stanovništva, a iza leđa naroda zajedno sjede, druže se, jedu i piju, smiju se, pjevaju … Što se tiče ljudi poput mene, koji su možda prošli kroz slične stvari kao ja, i koji se bave sličnim stvarima, mi znamo šta znači rat. Političari i generali nisu patili za vrijeme rata. Mi smo iskusili rat na svojoj koži i sretni smo što smo ostali živi. Ja vjerujem da niko od nas ne bi želio da vidi drugi rat. Ne vjerujem da bi stvarno iko želio da se rat ponovi. I kada nakon nekog vremena shvatiš da političari ne rade svoj posao, tada shvatiš da ti u stvari radiš njihov posao, ali na nekoj grassroot razini. Niko od nas nema još jedan život da čeka političare da urade svoj dio posla, a kod nas ne postoje mehanizmi koji će kazniti ljude koji ne rade svoj posao, i onda pokušavaš da uradiš nešto sam za sebe, nešto za ljude oko sebe, za svoju okolinu, u nadi da ćeš na taj način pomoći ljudima da shvate da svaki pojedinac treba da radi, da izgradi samopouzdanje, jer bivši sistem nije radio na izgradnji samopouzdanja, ljudi nisu ohrabrivani da govore šta misle, da postavljaju pitanja, da se bore za svoja prava. Da se u tome svemu eventualno stvori neki društveni pokret, da ljudi shvate da mogu reći političarima pazite, mi smo vama dali mandat da stvarate bolje uslove u ovoj zemlji, vi to ne radite. Ja sam bio jako naivan, mislio sam da se to može uraditi u nekom kratkom roku od 5, 6 godina. Onda sam shvatio da je to u stvari intergeneracijski proces. Ako govorimo o pomirenju, promjeni na terenu i u političkom sistemu, to će trajati vjerovatno nekoliko decenija. Osnovni odgovor se svodi na to da ja ne želim da vidim novi rat, ne u svom selu, ne u ovoj opštini, ne u ovoj državi, nego nigdje na svijetu. Na kraju krajeva rat je dobar samo za ratne profitere. Bilo da se radi o političarima koji su poticali rat, generalima ili nekim sitnim kriminalcima koji su niko i ništa. U ratu ljudi pate, i vjerovatno zbog toga mi koji imamo neka lična ratna iskustva, i bavimo se pomirenjem, izgradnjom mira, bez obzira kako to nazvali, prilazimo toj temi na takav način. Ako imamo mir, nemamo nikakve garancije da će taj mir postojati i sutra. Ali ako svako od nas svaki dan čini napor da sačuvamo taj mir ili da ga dodatno izgrađujemo …

Šanse su veće…

Kemal: Apsolutno. Svako od nas mora da učestvuje u tome. To se odnosi i na izbore, jer glasanje je samo jedan čin življenja u demokratskom društvu. Nije dovoljno samo glasati, mi moramo aktivno učestvovati u političkom životu, jer sve je politika, svaki dan. Društvo u kojem živimo činimo mi. Ne čine ga ptice. Koliko god to djelovalo smiješno nekome, čitav život je jedna velika borba, mi moramo učestvovati u toj borbi, ali ne razmišljajući na negativan način. Volio bih da se svako uključi na neki način u zbivanja u ovoj zemlji. Meni je to jako bitno, ja sam društveno biće. Na kraju shvatiš da niti se rađaš sam, niti živiš sam, niti umireš sam. I ljepše je kad nešto radiš sa drugim ljudima.

Prije nekoliko dana grupa eminentnih svjetskih intelektualaca je uputila pismo gradonačelniku Prijedora Marku Paviću, u kojem ga pozivaju da se javno odredi prema zločinima počinjenim u opštini Prijedor, i da omogući izgradnju spomenika civilnim žrtvama nesrpske nacionalnosti u Prijedoru. Koliko ovakvi apeli mogu doprinijeti da se, ne samo Marko Pavić, nego i svi građani Prijedora odrede prema ratnim zločinima?

Kemal: Ja ne znam ko je Marko Pavić kao privatna osoba, meni je 100% jasno da on po ovom pitanju djeluje kao političar. Mislim da bi najbolje bilo da se on o tome izjasni kao čovjek, sa svoje političke pozicije, ali to se vjerovatno neće desiti. Imamo tu još jedan veliki problem, a to je da se takozvani bošnjački politički predstavnici u opštini Prijedor trenutno ograđuju od svega što se dešava. Neki od njih su u prošlosti čak nešto i govorili na tu temu, Sead Jakupović, Muharem Murselović, Nusreta Sivac koja je bila odbornik u proteklom mandatu, oni su preživjeli Omarsku. Murselović i Jakupović su bili i na Manjači. Marko Pavić je bio veliki prijatelj Seadovog strica koji je ubijen. U ovoj čitavoj situaciji oni me iznenađuju više nego Marko Pavić, za kojeg bih volio da iskoristi svoj politički uticaj i da kao ljudsko biće prihvati da sve to što se desilo nije u redu, i da treba da progovori kao čovjek, ali sa svoje pozicije političara. To pismo koje se pojavilo u javnosti prije tri dana neće imati skoro nikakvog utjecaja. Postoje samo dva druga načina da se bilo šta promijeni, a to je da međunarodne institutcije koje borave u ovoj državi a koje sve manje djeluju, kao što je npr. OHR, izvrše pritisak na Marka Pavića, pa da on bude prisiljen, iako to nije iskreno, da izađe u javnost ili da na primjer ode u Tomašicu pa da tamo da neku izjavu. Drugi oblik je da mi podstaknemo jedan dijalog u ovoj zajednici, koji će po svemu sudeći opet morati krenuti među običnim ljudima, i da se pojavi jedna kritična masa koja će djelovati u cilju organiziranja jedne kampanje koja će kontinuirano djelovati koliko god bude potrebno da bi se desio potrebni preokret. U filmu Pretty Village ovo nije centralna tema, ali se spominje kao takva, i ja to radim kao pojedinac. Pismo o kojem govorimo potpisao je jedan krug svjetskih stručnjaka koji ovdašnjim ljudima ne znači ništa, ljudima ovdje to čak nije ni bitno. Proći će vrijeme, neke druge teme postaće aktuelne i to pismo će prestati biti zanimljivo. Ja bih iskreno volio da to pismo napravi jedan veliki preokret, ali me iskustva iz prošlosti uče drugačije. Ukratko da rezimiram, ako se ujedine pojedinačni nastupi po ovom pitanju, ako se napravi jedinstvena strategija, ako znamo šta radimo, ako smo stručni za takve stvari  i radimo u kontinuitetu napravićemo nešto, a ovakvi pojedinačni pokušaji koji se dešavaju sporadično ne čine mnogo razlike.

U toku snimanja filma razgovarao si i sa osobama koji su bili stražari u Omarskoj. Kakav stav su imali prema tebi kada si pokušavao da sa njima razgovaraš o njihovoj ulozi u tom periodu? Kako komentarisati ponašanje određenih pojedinaca koji se danas postavljaju kao da se taj period nikada nije desio, bezazleno pružaju ruku za pozdrav ljudima koje je ista ta ruka zlostavljala u logoru? Šta je razlog tome?

Kemal: Ako počnemo razmišljanje na tu temu sa sudovima, bez obzira da li se radilo o sudu u Haagu ili domaćim sudovima, tu se procesuiraju pojedinci. Ne procesuiraju se institucije ili države. A i kada se vodi neka javna rasprava , često se spominje kolektivna krivica, u smislu da se krivi jedan cijeli narod. Ako postoji neko ko se identifikuje sa jednom grupom, a nema nikakve veze sa ratnim događajima, ne možemo njega jednostavno otpisati i reći da je cijeli narod kriv. Međutim, sam si rekao, imamo slučajeva da su pojedinci bili dio onoga što se dešavalo, dio zločinačkog poduhvata kako to pravnici definiraju, i onda ti isti pojedinci pružaju ruku za pozdrav – to je osjećaj krivice. Ja sam se lično uvjerio da oni kažu kako ne možemo govoriti o kolektivnoj krivici, ali je paradoks da ja tu kolektivnu krivicu osjećam na svakom koraku. Oni znaju da je ono što je urađeno bio veliki zločin, a ne govorim sad o brojevima, međutim teško je tim ljudima prihvatiti da su institucije u ime njihovog naroda učinili takav zločin. Ako ti pojedinci  još uvijek imaju želju da ubiju mene ili tebe, uvjeren sam da nam takav pojedinac nikada neće prići da se rukuje sa nama. Pogledaće te mrko, ne može te ubiti u tom momentu, pa barem će se skloniti da te ne gleda. Kroz svoje lično iskustvo primjetio sam, kada sam npr. intervjuisao svog bivšeg profesora iz srednje škole, Miroslava Zorića, da je on imao potrebu da mu oprostim. Oni čekaju taj oprost. Međutim mi nikada nismo porazgovarali o tim događajima. Oprostiti nekome nije veoma jednostavno. Za mene je to bio proces koji je trajao dugo vremena. Jednom sam učestvovao u BBC-evom programu sa Desmondom Tutuom, čovjekom koji je puno stariji od mene, koji je prolazio kroz patnje u Južnoafričkoj republici puno prije mene. Tema emisije bila je oprost, i on je govorio kako je opraštanje zdravo, kako neopraštanje znači držati u sebi nešto negativno što te iznutra izjeda. Ja sam rekao tada da on nema pojma o čemu govori. (smijeh) Međutim, u to vrijeme ja nisam došao do tog stepena svijesti da sam bio u mogućnosti da oprostim. Konačno, to se i meni desilo, došao sam u situaciju da mi je otac umro, a ja nisam bio ni svjestan da je to na neki način uticalo na taj akt. Dugo sam razmišljao o opraštanju. Ja sam njima oprostio. Ne mogu govoriti u tuđe ime, svako mora naći svoj put do oprosta, ako uopšte razmišlja o njemu. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tome šta će moje opraštanje učiniti njima, a u stvari se ispostavilo da je taj čin opraštanja bio nešto najljepše što mi se desilo u životu, jedan veliki teret je spao sa mene. To istovremeno ne znači, evo, sad ćemo se mi izgrliti i izljubiti kao da ništa nije bilo, i idemo dalje. Najviše bih volio da počinioci zločina sami kažu: počinio sam zločin, određujem sebi kaznu, idem u zatvor 5, 10 godina, kajem se. Izaći ću kao bolja osoba i radiću na tome da se poprave odnosi u društvu, ali to je nerealno i zbog toga smatram da formalnopravni sistem treba da procesuira te ljude. Pravda nikada nije perfektna, uvijek će biti ljudi koji su nezadovoljni, ali treba da se pamti da su ti ljudi počinili ratne zločine, na neki način društvo treba da bude kompenzovano, najbolje bi bilo da se oni osude pa da budu društveno korisni, da pomažu, kao što se radi u drugim zemljama, na izgradnji puteva, ili da pomažu ljudima koji su izgubili svoje voljene, da ne ulazimo sad u detalje …

Tako bi ujedno i žrtve doživjele veću satisfakciju, saznanje da zločinci zatvaranjem borave u smještaju koji je možda udobniji od njihovih vlastitih domova ne čini mi se kao pravedna satisfakcija…

Kemal: Svakako, a kada govorimo o pravdi ja vjerujem da to nije samo pitanje advokata, tužioca, sudija, pravosudnih institucija, koje rade na veoma ograničen način. Ponekad se to naziva outreach work, ali ja ne govorim samo o tome. Trebamo imati i neku vrstu obrazovanja u školama i na nivou lokalnih zajednica, trebamo imati javne rasprave, da se ljudima objasne ti neki koncepti, tako da svako bude uključen, jer svi smo mi dio ove države iako nas neki drže na distanci. Ako su ljudi otuđeni, nikada neće imati osjećaj da je pravda zadovoljena. Pravda nije nešto što možeš ispeći kao kruh, kojeg pojedeš i to je to, pravda je na neki način poput magle. Ljude treba uključiti kako bi oni stekli osjećaj da ih neko sluša, da to sve ima nekakve veze sa njima, jer sada se dešava da ljudi koji su osuđeni doživljavaju to kao neku vrstu osvete nad njima. S druge strane žrtve su dovedene u situaciju da imaju osjećaj kao da to nema nikakve veze sa njima. Opraštanje, to sam zaključio kod samog sebe, vjerovatno je najveći poklon koji mi je život dao. Ali ja ne mogu govoriti za druge. Mene ljudi osuđuju jer sam oprostio, a ja se samo nasmijem na to, mene to ne vrijeđa. To ne znači da ne postoje momenti kada sam ljut, to ne znači da ću zaboraviti svoju prošlost, koju je nemoguće zaboraviti. Ali došao sam do određene spoznaje kroz taj čin opraštanja koja je učinila moj život puno boljim. Samim tim vjerujem i da je moja okolina, i moja zajednica, puno zdravija, kao rezultat  te moje spoznaje. Jedan manje bolestan znači i zdravije društvo.

Prvi put poslije rata u Kevljane si došao 2002. godine. Danas, 11 godina poslije tvoje prve posjete, da li se išta promijenilo?

Kemal: Desilo se da sam prvi put došao u Kevljane na desetu godišnjicu napada na selo. Puno sam tada razmišljao, htio sam da dođem do nekih odgovora, zato sam otišao da razgovaram sa svojim bivšim profesorom, koji se ograđivao, tvrdio da se našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, da je bio primoran, a ja sam imao želju da saznam kako jedan profesor koji je bio lafčina, kojeg smo svi voljeli, koji se znao šaliti, koji nikog nije oborio, kako da on postane jedan od tih. Situacija je tada bila potpuno drugačija. S jedne strane neke stvari su se popravile, s druge strane imam osjećaj kao da smo se u ovih 11 godina politički unazadali. Tada sam imao osjećaj da, što se tiče političkog uređenja, stvari idu naprijed, danas imam osjećaj da je napravljeno nekoliko koraka unazad. Za vrijeme rata stvorena je klima u kojoj je poželjno da oni koji su preživjeli se više nikada ne vrate nazad. Primjetio sam kod sebe da što se više vraćam, sve više vraćam svoju prošlost koja je oduzeta od nas. Vjerujem da što se češće vraćamo na mjesto zločina, što se više suočavamo sa svojom prošlošću, to je zdravije za nas i naše familije. Što se toga tiče, vjerovatno je napravljen neki pomak naprijed. Sveukupno, 11 godina kasnije, hoću da budem pozitivan, vjerovatno je situacija malo bolja. Ne zbog političara, nego upravo zbog nas, zbog pojedinaca. Neki pojedinci „s druge strane“ s nama stupaju u kontakt, neki od njih jesu ratni zločinci, većina običnih ljudi nam prilazi, mislim da je i to pokazatelj da stvari idu na bolje. Moje lično iskustvo vezano za još jednog nastavnika iz osnovne škole, koji je bio stražar u logoru: taj moj nastavnik prihvatio je tu ideju o razgovoru, ali nismo pričali o prošlosti. Kako je vrijeme prolazilo sve otvorenije smo razgovarali, ja nisam spominjao rat, iznosio sam neka svoja mišljenja, i on je mene sve više počeo da posmatra kao čovjeka, ne kao nekoga „sa druge strane“, kao neprijatelja, i na kraju je on počeo spominjati neke stvari, da ga ja uopšte nisam pitao. Ne vjerujem da je korisno da se nađemo u situaciji u kojoj ćemo optuživati jedni druge, jer to još više tjera ljude jedne od drugih. Treba izabrati momenat u kojem su ljudi spremni da razgovaraju. Imao sam još jednu situaciju u kojoj je čovjek sam počeo da priča o nekim stvarima. Shvatio sam da nam je svima potrebno da razgovaramo, da ljudi sjednu, da izbace šta im je na duši. Kroz te kontakte gdje se ne radi o političkom ili ekonomskom interesu, profitu, obični ljudi mogu razgovarati međusobno i gledati jedni druge ne kao neprijatelje, ne kao neke vrste demona, nego kao ljude. Da mogu prepoznati samog sebe u drugoj osobi. I da mogu osjećati empatiju.

Da se vratimo na temu samog filma Pretty Village, spominjao si poteškoće u finansiranju. Da li će u budućnosti biti otvorena mogućnost učestvovanja u nekom fondu za film, i postoji li nešto što bi ti u ovom momentu poručio budućim  gledaocima svog filma.

Kemal: Što se tiče filma, svaka osoba koja učestvuje u filmu priča drugačiju priču, koje zajedno čine jednu veću priču. Ljudi su otvoreno pričali, nekada ih je trebalo potaknuti sa jednim ili dva pitanja i onda se oni otvore. Zašto ovo govorim? Maloprije sam spomenuo da svako ima potrebu da ispriča neku priču. Tako da je i ovo bila prilika da ljudi to izbace iz sebe. Smatram da je i sa te strane film napravio pozitivnu stvar. Nadam se da će ovaj film potaknuti ljude koji budu gledali, da kažu idem i ja da pričam, pa makar svom ćuki, makar drvetu, pa onda i drugim ljudima. Imamo još nekih tehničkih poslova koje treba da završimo, a ja ću pokrenuti jednu kampanju u budućnosti da pokušamo prikupiti određena sredstva koja su nam potrebna za studio, opremu i neka druga tehnička pitanja. Imamo tehničare za zvuk, dizajn, kompozitora, koje treba da platimo. Pripremićemo jedan poziv gdje ćemo pokušati da prikupimo ta sredstva. Mi ćemo završiti film i ako ne dobijemo niti jedne pare vezane za to, ali ta sredstva bi nam ubrzala film i pomogla, a ja lično bih se bolje osjećao kada bih vidio da postoji podrška javnosti za takav jedan projekat.

Za razliku od filma sličnog naziva „Lepa sela lepo gore“, naziv tvog filma ne podastire ironiju tamo gdje joj nije mjesto. Nisam mogao da ne primjetim sličnost između dva naziva, da li je ona namjerna ili …

Kemal: Ma ne, nije. Ovo selo je zaista lijepo. Bez obzira na moja iskustva iz prošlosti, ja u svemu želim ono pozitivno da prevagne. Mi još uvijek imamo ruševina po selu, ali ja sam putovao jako puno, bio sam na 4 kontinenta, mi tamo vani živimo u nekom potpuno drugom svijetu, ali selo jeste lijepo na poseban način. Tvoje selo je uvijek najljepše. Čovjek ne treba da bježi od sebe i od svog sela.

U tom smislu, želio bih da i film ima pozitivan efekat. Ako film iznese iskustva ljudi, ako iznese činjenice koje su se desile ovdje , to ne mora značiti da je film politički orijentisan, da film ima namjeru da okrivljuje nekoga za bilo šta. Film nema tu namjeru, film ima namjeru da ispriča priču, da pokaže situaciju iz života ovih ljudi onakvu kakva ona jeste. Niko od nas nije sudija, tužilac niti policajac, niti neko ko želi da se osveti … Film pokazuje i to kako niko od nas nije ogorčen, niko ne kaže ja želim osvetu. I koliko dostojanstva ljudi pokazuju, kojima nikada nisam sugerirao šta da kažu. Ako ljudi gledaju film otvorenog uma, imaće puno šta da nauče, pa će možda imati želju da ga pogledaju ponovo i preporuče drugima. To nema veze sa komercijalnim uspjehom niti sa pobiranjem nagrada, mene to ne zanima. Možda će film i druge potaći da urade nešto pozitivno. Zbog toga je na neki način film i umjetnički, on ne govori ljudima na koji način treba da izvode zaključke. Na isti način razmišljam i o knjizi koju trebam završiti do kraja godine. Volio bih da i film i knjiga natjeraju ljude na razmišljanje. Onda će postavljati pitanja i sebi i drugima, a razmišljati i postavljati pitanja sebi i drugima su neke od najvažnijih stvari u životu. Um je najljepši poklon koji smo mogli dobiti, i trebamo ga koristiti. Postavljati pitanja, razmišljati, to nije samo stvar činjenica, to je i stvar mašte, a mašta je nešto najljepše na svijetu.

(AbrašMEDIA)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.