Kozarac.ba

Mr. Jasmin Medić: Stalno moramo ponavljati šta se desilo

Mr. Jasmin Medić, rođeni Prijedorčanin i magistar historije, autor je nedavno objavljene knjige “Genocid u Prijedoru”, koja na osnovu historijskih izvora govori o genocidu u prijedorskoj općini i njenoj okolini. U razgovoru za Novo vrijeme ovaj mladi magistar historije govori o motivima svoga pisanja, rezultatima istraživanja te reakcijama na knjigu

Knjiga Jasmina Medića “Genocid u Prijedoru” predstavlja dorađenu i proširenu verziju njegovog magistarskog rada odbranjenog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za historiju) prije nešto više od godinu. Jasmin, rođeni Prijedorčanin, s nepunih je šest godina svjedočio genocidu, prošao logor, izgubio nekoliko članova porodice. “Kad sam se odlučio za ovu temu, od početka sam znao da se emocije moraju isključiti, barem dok se piše. Profesionalnost i objektivnost su na prvom mjestu. Jednostavno, prošla je već 21. godina otkako mi Prijedorčani nosimo taj teret i često se desi da nakon toliko godina o tim stvarima počnete razmišljati bez ikakvih emocija. Još od osnovne škole istražujem ovu temu i od tada datira želja da o ovome nešto napišem”, kaže na početku razgovora Jasmin Medić prisjećajući se detalja iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu, progona iz rodnog Kozarca, trodnevnog boravka u logoru Trnopolje, izbjeglištva u Maglaju, Zenici i Zagrebu.

Prava riječ je genocid

Ako se gledaju konačne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u Prijedoru nije počinjen genocid. Međutim, Medić se poziva na međupresudu Slobodanu Miloševiću iz 2004. godine, prema kojoj je genocid počinjen u sedam bh. općina, a među njima je i Prijedor. Presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Haagu Dušku Tadiću iz 1999. godine eksplicitno govori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Također, ukoliko se analiziraju izjave pojedinih lidera bosanskih Srba, onda, smatra Medić, s pravom možemo govoriti o genocidu. “Radoslav Brđanin, lider samozvane Autonomne regije Krajine (ARK) rekao je da na teritoriju buduće srpske države smije živjeti samo do dva posto nesrpskog življa. Izjave Karadžića i Mladića o tome da će jedan narod nestati gotovo su svima poznate”, kaže Medić. I upravo je 700-800 nesrba i opstalo na teritoriji Prijedora nakon 1992. godine, što je daleko ispod onih dva posto o kojima je govorio Brđanin.

Medić genocid kontekstualizira vremenski i prostorno. Autor hronološki govori o Bosni i Hercegovini uoči agresije, prvim višestranačkim izborima 1990. godine, situaciji u Prijedoru pred izbijanje rata, o pripremama napada na nesrpsko stanovništvo u Prijedoru, glavnim stratištima Prijedorčana, osnivanju koncentracionih logora, masovnim grobnicama u kojima su nađeni posmrtni ostaci Prijedorčana, presudama Haškog tribunala za zločine na području općine Prijedor. “Posmrtni ostaci Prijedorčana pronađeni su u masovnim grobnicama od Bihaća do granice sa Srbijom. Mnoga stratišta na kojima su ubijene hiljade Prijedorčana uopće se ne nalaze na području općine Prijedor. Tako mi, naprimjer, 21. augusta obilježavamo stradanje više od 200 Prijedorčana koji su ubijeni na lokalitetu Korićanskih stijena koje se nalaze između Travnika i Skender-Vakufa”, kaže Medić.

Hronologija jednog stradanja

Ukoliko hronološki posmatramo genocid u Prijedoru, ključno je nekoliko datuma i činjenica. Na izborima 1990. godine pobjedu je ostvarila SDA, koja zajedno s SDS-om i HDZ-om formira općinsku vlast. Ipak, 30. aprila 1992. SDS je nasilno, uz pomoć JNA, preuzeo vlast u općini, a svi nesrbi dobili su otkaz. Napad na selo Hambarine započeo je 22. maja, a dva dana poslije započeo je napad i na Kozarac. Jedna grupa probosanskih snaga pokušala je 30. maja preuzeti kontrolu nad gradom Prijedorom i tog dana vođene su borbe u samom centru Prijedora. Međutim, taj pokušaj oslobađanja Prijedora pokazao se neuspješnim zbog nedostatka ljudstva i oružja. Dan “bijelih traka” je 31. maja jer je tada svim nesrbima na području Prijedora naređeno da na lijevoj ruci istaknu bijele trake, a na kućama bijele čaršafe kao znak raspoznavanja. Već tada, u periodu od 23. do 26. maja, započeto je s otvaranjem koncentracionih logora. Napad na lijevu obalu rijeke Sane, gdje su se prema Sanskom Mostu nalazila bošnjačka naselja, započeo je 20. jula, a 5. augusta, zahvaljujući izvještajima britanskih novinara, svjetska javnost saznaje za postojanje logora u Prijedoru. Dan prije raspuštanja logora Omarska, 5. augusta, izvedeno je 125 logoraša i pogubljeno na lokalitetu Hrastova Glavica. Masakr na Korićanskim stijenama desio se 21. augusta i tu su ubijani logoraši iz Trnopolja. “Treba napomenuti da su ljudi u logorima svakodnevno ubijani, a mi se danas prisjećamo nekih datuma kada su ta ubijanja bila posebno intenzivna. Tako je 24. jula u Keratermu u čuvenoj “Sobi br. 3” ubijeno oko 160 Bošnjaka, a u istom periodu iz Omarske odvedeno 44 logoraša koji su ubijeni u blizini Bosanske Krupe”, pojašnjava Medić.

Ako tražimo odgovorne za genocid u Prijedoru, Medić smatra da se mora krenuti od Slobodana Miloševića. “Do sada je Haški Tribunal za zločine u Prijedoru podigao 29 optužnica te donio 17 presuda, dok su neki predmeti predati bh. pravosuđu. Među onima koji su osuđeni za zločine u Prijedoru su Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radoslav Brđanin koji je bio na čelu ARK-a, Mićo Stanišić koji je bio na čelu MUP-a, zatim Stojan Župljanin koji je bio načelnik CJB Banja Luka. Od onih koji su djelovali na lokalnom nivou osuđen je ratni načelnik Milomir Stakić, stražari u Omarskoj Mlađo Radić, Milojica Kos, Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, stražari u Keratermu Predrag Banović, Damir Došen, Duško Sikirica i Dragan Kolundžija, pripadnik interventnog voda prijedorske policije Darko Mrđa, ali i pojedinci koji nisu imali funkcije a koji su učestvovali u zločinima kakvi su bili Duško Tadić i Zoran Žigić”, kaže Medić. Iako se ponekad navodi da su Tadić i Žigić bili stražari u Keratermu i Omarskoj, Medić pojašnjava da oni nisu imali nikakvu funkciju, nego su samoinicijativno dolazili u logore i uz odobrenje stražara vršili zločine. Tačan broj onih koji su učestvovali u zločinima a koji nisu procesuirani teško je ustvrditi. Medić smatra da je više od 90 posto vojnosposobnih Srba učestvovalo u ovim zločinima, posebno ako saučesnicima smatramo one koji su učestvovali u prikrivanju zločina kao i one koji su vršili propagandu. “Ipak, mi imamo slučaj da je u Omarskoj bilo zatočeno 11 Srba koji nisu bili lojalni srpskoj vlasti. U Omarskoj su zatočeni i ubijeni muž i žena srpske nacionalnosti jer su, navodno, u njihovom stanu nađeni propagandni materijali SDA. Bilo je pojedinačnih slučajeva da je prijatelj spasio prijatelja, ali je taj broj zanemarljiv. Važno je napomenuti da je u Prijedoru izvršen elitocid, jer je najprije ubijena bošnjačka elita, intelektualci koji su masovno stradali u Omarskoj. Možda najpoznatija prijedorska žrtva jeste dr. Esad Sadiković, koji je 10 godina radio u Prijedoru, a niko nije stao u njeogovu zaštitu kada su došli da ga vode u logor. Možda je i bilo nekog otpora kod srpskog stanovništva, ali ja za to ne znam”, kaže Medić.

Povratak i sjećanje

U prethodnim brojevima pisali smo o Prijedoru kao gradu u kojem je zabranjeno sjećanje. Ipak, ukoliko se Prijedor usporedi s drugim gradovima u manjem bh. entitetu, pomaci, iako mali, ipak postoje. Još ne postoje spomen-obilježja u Omarskoj, na Korićanskim stijenama, Trnopolju, riječ genocid je zabranjena… “Jedini način da se grade mostovi povjerenja jeste da se kaže istina. U Prijedoru mi još nemamo neku vrstu katarze, prisutno je stalno negiranje zločina. Mi stalno moramo ponavljati šta se desilo, a očekivati je da ćemo i na drugoj strani naići na ljude spremne na razgovor”, zaključuje Medić.

Za obilježavanje stradanja Prijedorčana važna je činjenica da se genocid u Prijedoru desio tokom ljetnog perioda. Velik broj Prijedorčana rasut je širom svijeta, ali mnogi od njih svake godine odmore provode u svome zavičaju. Procjena je da se 20.000 Prijedorčana vratilo na svoja ognjišta. Velik broj Prijedorčana rasut je širom svijeta, ali mnogi od njih svake godine odmore provode u svome zavičaju. Promocija knjige “Genocid u Prijedoru” već je održana u Kozarcu, ali i u samom gradu Prijedoru. Medić poručuje da se o genocidu ne smije govoriti samo u kontekstu Srebrenice i 11. jula. “Prijedorčani nastoje skrenuti pažnju da se genocid nije desio samo u Srebrenici. Genocid je počeo 1992. i to u mnogim bh. općinama. Mislim da ne trebamo izbjegavati riječ genocid bez obzira na presude sudova. S naučne strane nije teško dokazati da je genocid počinjen u cijelom Podrinju, Brčkom, Krajini. U knjizi navodim presudu Dušku Tadiću u kojoj eksplicitno stoji da je sva odgovornost za dešavanja u Prijedoru na Vladi SR Jugoslavije. I o tome treba govoriti”, kaže za kraj razgovora mr. Jasmin Medić.

(Nedžad Novalić; Novo Vrijeme)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.