Džulbini

Nido2 piše:

Essallamu alejkum, braćo i sestre!

Sretan vam Ramazan, mjesec mubareka i oprosta, mjesec velike Allahove milosti, mjesec merhameta i ljubavi prema bližnjima i zajednici, mjesec bolji od vrijedniji od hiljadu drugih mjeseci…

Svima je poznato da naš ummmet, između silnih svojih podjela, robuje i onoj, po kojoj je neko musliman samo nominalno, dok su na drugom kraju svi oni koji nastoje biti Allahovi vojnici već na Dunjaluku.

Svako bira skupinu sam, slobodnom voljom, a Allah dž.š. najbolje zna ko je koje dostojan. Svjedočio sam, ne jednom, raspravama prije i poslije nekog namaza, upravo na tu temu, dakle, trebamo li  ljude koji ne dolaze na namaze, ljude koji očito zanemaruju svoje vjerničke obaveze i sl. smatrati djelom vjerničkog korpusa?

Iako se čini lakim, odgovor na to pitanje je itekako kompleksan i ja sam još nisam načisto što misliti o tome, makar su pritisci onih, koji su u sve sigurni, vrlo jaki. Imam urođeni otpor prema svim vrstama isključivanja i lakše mi je i braniti se, nego li suditi, pa sam sklon to pravo dati i drugima.

I sada, u pol Ramazana, ulice našeg grada nalikuju ulicama Ada i Semuda, samo što tamo nisu imali crack i “maricu”…

Rijeke razgolićenih curica valjaju se čaršijom u potrazi za svojim komadićem dunjalučke nafake, sudarajući se sa razbahaćenom ruljom pijanih, napušenih i tetoviranih klinaca za volanima ludih pila, plaćenih kreditima novokomponiranih auslendera, koji su to postali zahvaljujući nesreći koja nas je snašla u zadnjem ratu.

Mnogi od njih nemaju niti minimum svijesti o tome da je taj kapital, s kojim se toliko bespravno razbacuju, preskupo plaćen i da bi pri njegovoj konzumaciji uvijek trebalo voditi računa i o onim slikama kojih se tek jednom na godinu podsjetimo gledajući reportaže iz Srebrenice, s Korićanskih stijena, Omarske, Keraterma ili sa Šehiskog mezarja u Kamičanima.

Teško da bi se među nama našao iko, koga osobno ne dodiruje ni jedna od tih slika, pa mojem čuđenju nema kraja. Zar ne shvaćaju da ničeg od toga ne bi bilo da nas nisu toliko ubijali i ponižavali tih godina.

Hej, ljudi, sabahhajrullah, pa to vi trošite pare od preskromne krvarine kojom nam ” uljuđeni” svijet plaća  ne bi li zaboravili Bhutrose, Mitterande, Owene i slične protuhe, koje su zločincima stvarali stalno nove i nove alibije.

Otud vuče porijeklo “vaša” imovina i nikakva je vaša zasluga u tome, znaju to svi koji svjedoče tom festivalu kiča i neukusa.

No, kako već rekoh, svakome treba dati priliku, samo što će nekoga na pravi put vratiti jedan teški mahmurluk, a većini će po mojem skromnom mišljenju trebati barem još jedan rat, sa mnogo više nevinih žrtava.

E, kad opet spominjem žrtve, moram vam reći da su ožiljci rata, za neke među nama, još dublji nego li bi to čovjek mogao očekivati i da su nezaliječeni sve do današnjih dana. Takvima je potrebna pomoć i potpora nas sviju.

Vjernici se i po tome razlikuju od nevjernika, što redovito uoče jadne i potrebne u svojoj blizini i što nakon toga nisu spremni proći pokraj njih, a da ne učine ništa. E, pa da mi laganini prijeđemo na stvar.

Kad sam mojom bijesnom pilom dojurio (održava je Grunf iz TNT) iz Zagreba, bilo je taman vrijeme Ikindijskog namaza. Postnamaska tema je bila kako pomoći Senadu, sinu od rahmetli čulbinog, jedne od nezaobilaznih kozaračkih ikona, da popravi krovište kućerka u kojem je živio sa materom, ženom i dvoje malodobne djece.

Efendija Abdulaziz i Izet Izin su se dosjetili da bi možda i članak kojim bih čitateljima probao dočarati situaciju te uboge obitelji mogao privuči nečiju pažnju i povećati broj onih koji su spremni materijalno pomoći.

Plan je bio da ga objavi brat Švabo na Kozarac.ba, a da ga poslije i hodža frkne na Facebook džemata Kalata.

Do tad nisam poznavao mlađe članove te obitelji, ali rahmetli čulbinog su svi znali. Kosa boje slame, plavosive oči, mršavo košćato lice, naslonjen na štaku, bez desne noge, dogorjela cigara, stalni nagovještaj osmijeha, tih i bezazlen, nikad nije tražio novce, ali su mu ih ljudi, koji su ga dobro poznavali, redovito tutnuli u džep ili mršavu, umornu ruku…

Advokatov sin – advokat, doktorov sin – doktor, profesorov sin – profesor, guzonjin sin – guzonja… Analogija se nameće sama po sebi: sirotinja jednom –  sirotinja uvijek.

Teško se, ako ne i nemoguće, iz tog začaranog kruga izići. Čovjek je praktički siromah po zanimanju, po vokaciji, a na kraju i po Odredbi. Preveliko iskušenje se krije već i u želji čovjeka da napusti to stanje, jer za ubogog čovjeka je i jabuka s poda preveliko iskušenje. Prelak je on plijen  i za hiperaktivnog šejtana, koji nikad ne prestaje stvarati nered na zemlji. No, zato i jest tako jasno da Allah dž.š. sirotinju iskušava siromaštvom, a bogate bogatstvom njihovim i hvala Mu na tome.

Siguran sam da je bogatima njihov samar teži, no malo je među njima onih koji su toga i svjesni. To je valjda zbog toga što u fokusu imaju samo ovaj svijet, a to je tek jedva vidljiva recka na grafikonu Gospodara vremena ili kako bi kazao    legendarni islamski mudrac Hasan el Basri : ” Dunjaluk je samo san, iz kojeg ćemo svi biti probuđeni, a Ahiret je java!”

Zaputili smo se, dakle, nas trojica s nijjetom da napravimo taj prvi korak ne bi li se pomoglo čulbinima. Kućerak se nalazi na svega pet minuta hoda od Kalatske džamije, a do njega se može doći penjući se sokakom kraj korparove kuće ili pak, Džajinim sokakom iznad nekadašnje Reufove brijačnice.

Petero ih je…Pet malih insana u tom kućerku, zavučenom  i nezamjetnom poput pečurke u tu nadkalatsku strminu. Čim smo kročili u avliju obavio nas je onaj poznati i reski fluid siromaštva i beznađa.

U avliji nas je dočekao Senad, glava te obitelji, kojeg je ta uloga očito dopala prerano i našla ga nepripremljenog. Po prirodi stvari, ta uloga bi dopala njegovog, osam godina starijeg, brata Kemala, no on je svoj dunjalučki boravak prekinuo na Visokom, kao pripadnik legendarne 17. Krajiške.

Samo Allah zna da li bi materijalno  stanje ove obitelji bilo bolje da je Kemo preživio rat, a mi možemo samo nagađati, ali mjesta špekulaciji je vrlo malo kad se radi o osobi koja je svoj život položila u temelje naše slobode. Naš narod ima običaj reći da i Allah dž.š. sebi prvo uzme one najbolje među nama.

Pokušavao je Senad, kako je najbolje znao, skrbiti o svojima, no siromaštvo katkad zna biti poput živog blata, što se više čupaš, brže te uvlači. Imo je osam koza, pa nije išlo, probo je po bauštelama, radi po kućama gdje god ga zovu, ali slabo je to sve, a skupoća nikad veća.

Krov već dugo prokišnjava, djeca su dobra u školi i u mektebu, dao bi i njima koješta, al’ nema se…Tipični outsider, kojeg lova zaobilazi u širokom luku, nespreman sam se vaditi, a mora to. Nekada je rahmetli ćaća znao donijeti koji dinar iz Čaršije, al’ više ni toga nema. Kuća je toliko loše izgledala izvana da smo nas trojica radije ostali sjediti vani.

Mali Vasif nije skrivao sreću da imaju posjet, a iza krivo postavljenog pendžera sam ugledao dva velika, crna oka: Medina – prekrasnog li imena za djevojčicu ( kamo sreće da sam ga svojoj curici dao), no sirotinja je uvijek bolje znala gdje pripada, samo što to nikad nije znala naplatit'…

Glavom mi je prolazilo hiljadu misli, a srce mi se stiskalo. Sve to je bilo popraćeno velikom grižnjom savjesti što ne mogu učiniti puno da popravim stanje te male obitelji, a toliko sam želio. Preostalo mi je jedino da sa džematom, a džemat je snaga, pokušam odgurnuti taj veliki kamen sa ceste, da bi svi lakše disali.

Braćo i sestre, poeni se zarađuju kad nam dobro ide, a dobro nam je uvijek dok ima jadnijih od nas. Uključimo se, dakle, svi zajedno, u akciju kojom ćemo s malim prilogom pomoći ovim ljudima, očistimo svoje imetke, pomažući na Allahovom putu.

Izet mi veli da je već sakupljeno oko 1000KM, a i neki majstor mu je već obećao besplatan rad na krovištu ( žao mi je da mu ne znam ime, al’ saznat’ će se i to ), brat Švabo je ratovao s rahmetli Kemom i spreman je sa svoje strane, i uz logistiku OPTIMISTA, kao i do sada majstorski odraditi svoju dionicu.

Ne sjećam se ni jednog slučaja da nismo uspjeli, kad smo stisnuli ramena, i zaletili se. Trebalo je samo još uzviknuti tekbir i prepreka je padala, bilo to na Vlašiću ili onda, kad smo svi disali k'o jedan, pa smo onoj staroj majci napravili cijelu kuću za trajanja Ramazana.

E, takve Bajrame volim!!!

Dakle, lovu na sunce!!! Priloge možete dati kod Izeta Mujkanovića, džemat Kalata ( naći ćete ga na svakom namazu), Abdulaziz ef., ili na neki od načina na koji će vas uputiti brat Švabo ( to ti je ono slanje na daljinu i što ti ja znam, nisam bio u školi kad se o tome učilo, no znam ja vas, naći ćete vi načina da sudjelujete, a bogme i pobijedite, Inšallah:))