Kozarac.ba

Mesdžid

 

Bismillahi rrahmani rrahim

Nekad se to zvalo gajret, a prakticiralo se davnih sedamdesetih, kad su se betonirale  prve deke od armiranog betona. Mješalo se ručno, nosilo na tezgerama, a lopate su se uglavnom klimale na  onim iskrivljenim ekserima, dok su cvileći strugale šoder sa tvrde podloge.

Beton se brzo sušio i trebalo ga je što brže liferovati do deke i majstora s fanglama , mistrijama i wasservagama.

Komšije su se masovno odazivali u gajret, a nagrada je bilo veliko ” hvala “, na kraju posla i “…vidimo se na tvojoj deki, inshallah!”, a znalo se i okrenut’ janjca, nakon zadnjeg zamaha mistrije.

Gajreta više nema ili ga je sve manje, ali je u nama i dalje ostala potreba biti solidarnima s našim bližnjim i komšijama. Tome možemo zahvaliti za gotovo nevjerojatne graditeljske i donatorske pothvate na ponovnom podizanju kozaračkih džamija, koje su gotovo sve, u neviđeno kratkom vremenu, iznikle iz pepela, još ljepše i još ponositije, nego li su to ikada bile.

Tom našem osjećaju za gajret možemo zahvaliti i za mnoge humanitarne akcije, kakvoj sam svjedočio i ovih dana kad smo Senadu Hadžiću i njegovoj obitelji u nevjerojatno kratkom roku ( za svega desetak dana ) sakupili značajna sredstva, kojima ćemo im, Inshallah, donekle popraviti uvjete  stanovanja i nadam se dati poticaj boljim vremenima za njih.

A nama i dalje ništa ne fali, je l’ da!? A samo smo rekli: ” Idemo to napravit’, nemamo što izgubiti!”,  i nekome smo promijenili život na bolje! Elhamdilullah!

Pogodili smo u ” sridu”, kako bi to rekli naši Dalmoši. Odaziv je bio fantastičan, a pristup za pet:)

Legitimno je u takvim akcijama pitati organizatore bilo što, no ogromna većina, gotovo svi ti dobri ljudi, pitali su samo jedno:” Što treba napravit’ da novci stignu na pravu adresu!?” (“Kad daješ, ne prigovaraj!”) Pitao sam se koliko njih razmišlja na taj način, no bojazan je bila posve izlišna, mnogi su to, očito, pročitali prije mene, pa sam mogao samo biti ponosan da još ima toliko ljudi, osjetljivih na tuđu patnju, i da su većina njih, baš moji kozarčani.

Ako se ičim dočepamo Allahove milosti, bit će to naše veliko srce, koje zna brže zakucati, za sve one kojima je gore nego li nama samima.

Neki su pomislili da je i moj tekst potakao vaše milosrđe i godi mi misliti da je to možda i istina, no, pošteno, sumnjam u to. Ta, napravili ste i sve te džamije i sav onaj Bevrly Hill's, a da riječ o tome nisam napisao.

Ne bih to ni spomenuo da mi se sad ne događa nešto, što sam valjda trebao i očekivati:) Naime, dobio sam svu silu prijedloga na temu kome bi sad i kako trebalo pomoći. Ja samo trebam nešto napisati, a ljudi će poletit’ i dati novce. Imponira mi da to neki doživljavaju tako jednostavnim, no da su u mojoj koži sigurno bi se malko zamislili nad tom stvari. Naime, radi se o bonitetu, kredibilitetu ili, ak’ slučajno nekome nije jasno, o obrazu. Želim pomoći ljudima, ali to će biti moguće samo dok mi čitatelji budu vjerovali. Ako se iskompromitiram, ako napišem išta neprovjereno, ako me prevare, nema više, kaput…Ostat’ će samo ona stara od  “dugmića” : ”  Divno bješe glavni biti, dok me nisu pročitali!”

Strah me takvog scenarija, strah me rutine u tako osjetljivoj stvari, strah me, na kraju krajeva, one reakcije kakva se dogodi kad prosjaku damo marku, a onda iza njega dodju još trojica s ispruženom rukom… Često zažalimo što smo i onome prvom išta dali. S druge strane, čini se lijepim da koristeći zakon velikih brojeva i ljudsku potrebu da se pomogne najslabijima među nama, nastavimo s našim akcijama, želeći Allahovu nagradu.

Dakle, vođen svim potrebnim oprezom, a bogme i strahom od pogreške, vagao sam prijedloge, tražeći onaj iza kojeg ću moći iskreno stati. Prihvatljiv može biti samo onaj , koji će nas nakon njegovog ispunjenja, sviju ispuniti ponosom i srećom, a loš je svaki onaj kojeg bi se jednog dana mogli postidjeti i koji bi mogao donijeti štetu našem moralnom ugledu i integritetu.

Dugo sam se kolebao i odlučio sam se, naravno, za prijedlog, koji mi niko nije dao, al’ ova se kolumna ionako zove ” Nidin pristup “, zar ne!? Vi ćete naslutiti već iz naslova o čem’ se tu radi, a ja ne znam drugačije objasnit’ stvar neg’ ” …okolo here, pa na mala vrata!:)”

Kad smo ono ljetos dovršavali gradnju Kalatske džamije, dobri i pošteni hadži Husnija Denić me pozvao, s onim svojim širokim osmijehom: ” Hajde, Nido, zalijepi i ti jednu od ovih kamenih pločica u temelj džamije!” Namazao ju je ljepilom, a ja sam je nespretno zalijepio, u trenutku poimajući svu veličinu te njegove geste. E, da, samo jedna mala pločica u džamijskom temelju, al’ uvijek ću znati da sam je ja nalijepio i niko mi to neće moći uzeti. Kako lahko je ponekad ispuniti grudi ponosom. A, baš me ništa nije koštalo, kao uostalom ni druge najvrijednije stvari na ovom planetu.

Uglavnom su sve one dobre i besplatne, a sve ono što skupo plaćamo, potrošivo je.

Nešto kasnije, tamo negdje iza Bajrama, hadži Husnija nam je pokazivao tlocrt mesdžida, čiju su gradnju kanili započeti na Suhom brodu. Većina mojih čitatelja vjerojatno zna da  stanovnici Suhog broda, ugledne naše familije:  Denići, Fazlići, Kahrimanovići, Mujagići  i drugi, pripadaju džematu Kalata i to ( slobodno ovdje kažem moju osobnu impresiju), oni su među najvrijednijim i najpoštovanijim članovima tog džemata.

Nema vjernika iz Kalate, pa i šire kojemu se ovaj čas neće pred očima ukazati baš lik hadži Husnije, starog Abaza Kahrimanovića i mnogih drugih, koji nikad ne propuštaju džumu, Teravih – namaz, iako su na najudaljenijem dijelu džemata. No, oni znaju da se kod Allaha svakim korakom prema džamiji skraćuje put do dženneta.

Prema rječima hadži Husnije na gradnju mesdžida su se odlučili ne bi li djeci pomogli  pohadjanje mektebske nastave, bilo bi lakše i starijima i nemoćnima u kasnonoćnim povratcima s jacijskog namaza, a uz Ramazan bi se u mesdžidu mogao klanjati i Teravih – namaz i sigurno bi se više ljudi odlučilo potražiti njegove blagodati. Kratko rečeno, bilo je bezbroj razloga pro, a nijedan kontra te lijepe zamisli.

Od Bajrama  je prošlo više od mjesec dana, a još me grije ona toplina i sav  mjeseca, boljeg od hiljadu drugih mjeseci. A, tako bih htio da taj osjećaj potraje sve do sljedećeg Ramazana.

” Ko sagradi Allahu dž.š. kuću na dunjaluku, on će njemu sagraditi kuću u džennetu!”

Ovih dana sam u Zagrebu, ali sam srcem s braćom u Čaršiji, kao, vjerujem, i svi vi ostali, razbacani svijetom, poput rakove djece. Nalik smo pratiteljima našeg Poslanika Muhameda s. a. v. s., koji su gonjeni nevoljom i ugrozom, napistili najvoljeniji grad i Ibrahimov hram, ali samo s jednom namjerom i jednim ciljem, a taj je da se u njega ponovo vrate.

Ni naše želje za Kozarcem nikad neće nestati, znam to po sebi. Četrdeset je godina otkako sam otišao, s onom maslanicom u zavežljaju, a stare staze još se vide u mom oku, jasnije nego li ikad. Nema više baš nijedne prijeratne kuće, katili su uništili materiju, onako temeljno, kako im i pristoji, ali duh, naš veliki duh ljubavi za svoje mjesto, nisu mogli ni taknuti, hvala Allahu dž.š.!

On samo narasta, iz dana u dan, i on je ono što nas drži iznad vode, da ne potonemo.

Ne održavaju građevine damar života, već ljubav i vjera! Zato smo opet tu, ma gdje bili fizički. Ljubav je moguće iščitati i iz ovih slova, ma gdje se čitatelj nalazio, a ni njezinu mrvicu ne možeš kupiti, ni za milijun dolara. Jer, da možeš, e, pa zar bi se najljepši i najbogatiji parovi s pravog Beverly Hill'sa, razvodili nakon tri dana!?

Dakle, iako smo daleko od Čaršije vijesti stužu do nas kao da smo tamo. Mesdžid se gradi, sve u šesnaest, nečiji entuzijazam i svakodnevni gajret tjera tu stvar naprijed, ne tražeći ništa i ne osvrćući se, znam ja njih! E, baš zato me i počela loviti stanovita grižnja savjesti, a računam da će se to dogoditi i s onima, koji pročitaju ovaj tekst, pa bih se htio uključiti i osobno, a i u vašem visokom društvu:)

Haj'mo, dakle! U boj!!! Pozivam vas na gajret našim suhobrođanima! Nemoj da ko fali, bit će mu žao, k'o što bi meni bilo žao da nisam zalijepio onu pločicu u temelj Kalatske džamije! Haj'mo u gajret!

Švabo, Izet, Husnija i ostali, nadam se da ste spremni za onaj tehnički suport, u koji se ja ne kužim:)

Spisak možete započeti ovako:

1. Deumić Nihad……..200 kuna ( da’ ću kad dođem il’ me kreditirajte)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.