Goran Zorić legitimni predstavnik čestite i dostojanstvene BiH

Ko je Goran Zorić?

Srbin, visok 185 cm, težak 90 kg, trideset godina.

1992. godine 3. maja  tadašnje srpske vlasti  Prijedora, po praksi kojeg bi se i Gebbels postidio,  naredile su  Bošnjacima, Hrvatima i svim nesrbima da svoje kuće označe bijelim čaršafima, a lijeve ruke bijelim trakama.

Taj dan obilježio je život svakog Prijedorčanina, uključujući i život Gorana Zorića. Tog sudbonosnog dana Goran je imao desetak godina i sjeća se kako su iz ulice otišli njegovi drugovi Amar i Ivan. Gdje su otišli? Goran to tada nije znao.

Oni stariji znali su gdje su otišli Amar i Ivan.

Shvatili su da je bijela traka, bijeli čaršav uvod u Keraterm, Omarsku i Trnopolje.

Dvadeset i jednu godinu kasnije 31. maja ove godine Goran Zorić, prijedorski Srbin izašao je iz kuće, obilježio lijevu ruku bijelom trakom, uzeo megafon i poveo kolonu od petsto ljudi na glavni gradski trg.

Kraj Gorana Zorića i Emira Hodžića tog 31 maja na čelu kolone nije bilo nikoga iz političkih struktura. Nije ih niko ni zvao, a da budemo iskreni nisu ni zaslužili da budu tu. Goranu i Emiru Prijedorčanima tog dana pridružili su se rame uz rame, korak po korak, ljudi iz Sarajeva, Banja Luke,  Mostara, Beograda, Zenice, Tuzle, Bijeljine i drugih gradova ujedinjeni u borbi za vlastitu sadašnjost.

Priča o Goranu nije priča o jednom čovjeku to je priča o hiljadama Srba, Hrvata i Bošnjaka čije su živote obilježili povampireni idioti gladni krvi i patnje koji su 4 godine ubijali, rušili, palili, klali, silovali i pljačkali u Goranovo, moje   i Vaše ime.

Goranu Zoriću je dosta da mu dvadeset i jednu godinu govore  kako su Omarsku, Srebrenicu, Dretelj ili Trusinu napravili zbog njega i hiljada njemu sličnih. Dosta mu je nacionalnih vođa i njihovih okova, torova, zaštite nacionalnih interesa, muka mu je od pravdanja i kolektivizacije zločina počinjenih u njegovo ili vaše ime.

Povraća mu se kad mu vrhovni vođa etničke skupine kaže kako je ubistvo devetogodišnje Sabine normalna posljedica ubistva sedmogodišnje Milice, povraća mu se od političkih govora punih mržnje i  baratanja ciframa mrtvih ljudi isključivo zbog borbe za fotelju, stolicu i nove četiri godine mandata.

Goran, Emir i onih pet stotina ljudi koji su se okupili u Prijedoru znaju da iz svakog ubijenog civila, iza svakog ubijenog djeteta, iza svake uplakane majke,silovane sestre ne stoje Srbi, Hrvati, Bošnjaci već stoje monstrumi koji imaju ime i prezime i nadimak.

Nažalost priča Gorana Zorića ili Emira Hodžića je priča sadašnje Bosne i Hercegovine. Zemlje u kojoj se jedan Ratko Mladić, Dario Kordić ili Naser Orić mogu slaviti kao heroji vlastitih naroda dok je imenovanje, nažalost, sporedne ulice ili izgradnja spomenika Srđanu Aleksiću pitanje nacionalnog interesa i predmet javne diskusije.

Iz tog razloga ljudi kao što su Goran Zorić, Emir Hodžić i mnoštvo drugih predstavljaju konačnu liniju otpora pred najezdom idiotizma i mržnje kojom nas truju već  dvadeset godina i kojom planiraju trovati našu dijecu.

Protestna šetnja centrom Prijedora ljudi koji su svoje ruke obilježili bijelim trakama predstavlja odavanje pošte svim ubijenim civilima u ovom tragičnom ratu ali također predstavlja i kristalno jasnu poruku zaštitnicima nacionalnih interesa.

„Pustite nas da živimo, da radimo, da se volimo, smijemo i molimo vas nemojte nas više štititi. “

Mala ispravka na kraju teksta.

Goran Zorić je ČOVJEK, a to da li je Srbin, Hrvat ili Bošnjak je sasvim nebitno barem za ovu priču.

(Objavljeno od Predrag Blagovcanin)