svabo
Piše: Paulina Janusz
U izveštaju, koji je podneo Centar RS-a za istraživanje ratnih zločina Narodnoj skupštini RS u januaru 2012. godine govori se isključivo o stotinu srpskih žrtava sa područja Prijedora, a kao njihovi počinioci imenovane su „zelene beretke”. Upravo su ove žrtve dobile prioritet nad ostalima u nadležnosti banjalučkog Tužilaštva. Direktne počinioce zločina nad 1.800 kozaračkih Bošnjaka do sada niko nije dirao mada u tom slučaju materijala za krivične prijave ima napretek
Kozarčani su krajnje oprezni čak i u privatnim razgovorima. S jedne strane ne žele da naštete sebi, s druge zabrinuti su za sudbinu dvojice svojih sugrađanja, pritvorenih već oko 20 dana.
Samir Alukić i Fikret Hirkić privedeni su 16. maja ove godine zbog optužba za ratni zločin počinjen 29. avgusta 1992. godine. Prvome se na teret stavlja ubojstvo, drugome isto to, kao i pokušaj ubojstva žene i deteta. Mada su prvi medijski izveštaji govorili da je zločin počinjen nad civilima, kako saznajemo u slučaju ubijenih muškaraca radi se o pripadnicima 43. Motorizovane prijedorske brigade.
U obrazloženju odluke o pritvoru tužilac navodi da bi puštanje na slobodu „rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanja reda i mira“, delovanje eresovskih organa gonjenja, pak, dokazuje upravo suprotno. Rad i mir u Kozarcu, bošnjačkoj oazi nadomak Prijedora, nepoželjan je i vlasti koja odavno već radi na tome da ga jednom i zauvek uništi.
Dvadesetogodišnje pripreme
Sve je počelo daleke 1993. godine, kad su tokom prelaska preko Kozare uhapšena dvojica muškarca. Imali su dosta sreće jer su pripadnici VRS poštedili njihove živote. Ipak, neko vreme su bili podvrgnuti ispitivanju u vojnom zatvoru. O diapazonu sredstava koja su koristili tamošnji isleditelji odlično govori podatak da je jedan od zatočenih, Hamdija Bešlić, slobodu dočekao bez nokata na stopalima, koje je izgubio od elektroškova.
Uhapšen tada zajedno sa njim muškarac, danas stanovnik Ilijaša, koji je dao izjavu ključnu da se podigne optužnica protiv Alukića i Hirkića i upravo on treba da bude glavni svedok banjalučkog tužilaštva. Kako nam je rekao jedan od članova Hirkićeve porodice, Fikret Hirkić je bio ispitivan u vezi ovog slučaja redovno od 2003. godine, dakle, praktično od njegovog povratka u Kozarac. Sličnu sudbinu deli uostalom i naš izvor, kojeg je, kako sam kaže, već više puta posetila policija i pod raznim izgovorima tražila informacije o proboju.
– Svaki Bošnjak iz Kozaraca mora biti spreman na to da bude priveden – kaže mi jedan od sagovornika, koji potvrđuje učestale posete policije u kućama povratnika.
O tome da je zabrinutost Kozarčana opravdana svedoče čak 54 optužnice koje je protiv lica bošnjačke nacionalnosti iz regije Prijedor podiglo Okružno tužilaštvo u Banjaluci i koje u svakom trenutku tužilac može izvući iz ladice. U svakoj od njih radi se o bošnjačkim zločinima nad Srbima, a jednim od glavnih epizoda rata u okolini Prijedora, koji Tužilaštvu treba da obezbedi „zločince“, postao je manje poznat ratni događaj: proboj preko Kozare.
Put spasa
„Ovdje se našlo možda desetak oficira JNA koji su napustili Armiju, Muslimana i Hrvata koji su napustili JNA i koji su neki manje neki više uključili u to da se to organizuje, uobliči.“, kaže mi Sead Čirkin, jedan od vođa odbrane Kozaraca. S njim razgovaram o počecima rata na tom području. "Pojavilo se nekakvih punktova, straža. Ako vam neko zabrani da idete na vašu njivu onda ćete tako reagovati da ćete ispod njega podići stražu da mu zabranite da ide negde drugdije. Bilo je nekoliko takvih akcija.“
Vojna nadmoć srpske vojske omogućavala je jedno takav način delovanja.
„Niko ovdje nije imao namjeru da napada nikog“, objašnjava Čirkin, „bio je isključivo cilj da se odbranimo a prevashodno da ne dođe do napada ni jedne ni druge strane. Bilo je tu i neko mirovno vijeće koje je pokušavao voditi pregovore da spriječi incidente.“
Kozarčane je tokom pomenutih pregovora reprezentovao Bećir Medunjanin, lokalni učitelj („Legendarni Medunjanin, nastavnik fizike bez spreme i škole za svoj posao, kako kaže narod, dobio je moralnu podobnost za poslove odbrane od ministra Doke”, prokomentarisao je početkom juna njegovo delovanje Kozarski vjesnik. Medunjanin se tada već nalazio u logoru Omarska, gde će ubrzo biti ubijen.). S srpske strane za Kozarac je bio zadužen major Radomir Zeljaja. Pregovorima je prisutstvovao i Stojan Župljanin.
Budući da srpskoj strani mir nije bilo ni na kraj pameti, Kozarac je napadnut 25. maja, da bi već dva dana kasnije bio potpuno okupiran. Na spomen-obeležiju otkrivenom 2010. godine u njegovom centru nalazi se 1.226 imena ubijenih, mada se procenjuje da ih ima čak i 1.800.
Većina preživelih završila je tada u prijedorskim logorima, poneki, pak, krenuli su u proboj prema Hrvatskoj. „Oni su pokušali preći preko Kozare, sevrenije ili južnije“, kaže mi Sead Čirkin koji se našao tada među njima. „Bilo je nekih grupica, manjih i većih, i pojedinaca. Ali nije to bilo organizovano, svako je spašavao svoju glavu. Pa onda neko je našao nekoga, pa su oni koji su poznavali teren, lovci, vodili su.“
Onih koji uspeli su da pobegnu bilo je stotinjak a njihov put trajao je nekoliko meseci. Čirkin nastavlja:
„Ovdje su ljudi ostajali negdje od maja do kraja godine u pokušaju da se probiju. Jednom su krenuli pa nisu mogli, pa su se vratili. Onda je bila logika tih ljudi i grupa što duže ostajati ovdje da se obruč okolo smanji da se onda lakše probiju. Najteže je bilo proći prvih dana, prvih mjeseci, jer ovjde je bilo sve opkoljeno. Bila je logika da oni ostanu ovdje skriveni, bez namjere da budu otkriveni, znači da ne napadaju osim u samoodbrani kad su morali.“
Ipak, u Hrvatsku su stigli samo najveći srećnici. Među njima nije bio Čirkin, koji je stigao samo do Save, gde je bio uhapšen. O događajima koji su usledili govori nevoljno. „Bilo je tu suđenja, osuda, presuda, maltretiranja, ubijanja. Neki su razmjenjeni, ja sam recimo razmjenjen.“
Na pitanje da li je tokom proboja stvarno bilo zločina Sead Čirkin odgovara kratko „Nije. Ja nisam bio svjedok nijednog.“
Tužilaštvo duplih aršina
Srpska verzija događaja, naravno, značajno se razlikuje se od one koju je predstavio moj sagovornik i koju možemo naći u dokumentima Haškog tribunala.
Prema srpskoj strani, koja je svoju verziju rata uporno forsirala preko već pomenutog Kozarskog vjesnika, „zelene beretke“ su 24. maja napale vojnu kolonu na putu Prijedor-Banjaluka iz pravca Kozarca i Kamičana. Usledila je kontrofanziva u kojoj „su pobijeđeni oni koji su i pripremali ovaj rat, oni koji su učinili da on bude prljav rat”.
Te interpretacije, i sličnog rečnika uopšte, Republika Srpska se drži dan-danas. U izveštaju, koji je podneo Centar RS-a za istraživanje ratnih zločina Narodnoj skupštini RS u januaru 2012. godine govori se isključivo o stotinu srpskih žrtava sa područja Prijedora, a kao njihovi počinioci imenovane su „zelene beretke”. Upravo su ove žrtve dobile prioritet nad ostalima u nadležnosti banjalučkog Tužilaštva. Uhapšeni Alukić i Hirkić su, naime, prvi slučajevi kojima je ova institucija počela da se bavi. Direktne počinioce zločina nad 1.800 kozaračkih Bošnjaka do sada niko nije dirao mada u tom slučaju materijala za krivične prijave ima napretek.
Kozarčani su složni su da svaki zločin treba da bude osuđen. Strana im je, ipak, logika institucija RS.
„Ovdje je za mene sporna činjenica da su osumnjičeni dobili mjeru jednomjesečnog pritvora sa obrazloženjem da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo ‘stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda na području gdje je djelo izvršeno, posebno iz razloga jer su osumnjičeni i oštećeni različite nacionalnosti’”, komentira nastalu situaciju Behzad Čirkin, poslanik u Narodnoj Skupštini RS (SDP). „Znači li isto da bi i sva lica srpske nacionalnosti, slijedeći ovu logiku, trebala biti tako izolovana ukoliko se protiv istih pokrene tužba za ratno zločinjenje? Šta je sa licima koja su osuđena za djela ratnog zločina i koja su odležala svoju sudsku kaznu? Da li i ovdje važi pravilo izolacije u ime javnog reda kroz međunacionalne ratne i postratne projekcije?”
Također, Čirkin se pita odakle u Banjaluci opsesivan interes za zločine kozaračkih Bošnjaka dok prijedorski počinioci zločina iz srpske strane ne doživljavaju nikakve neprijatnosti.
„Lično nisam bio u Prijedoru kada je krenula ratna tragedija divljanja fašisoidnih SDS-falangi, ali sam čuo brojna svjedočenja povratnika o ljudima za koje se tvrdi da su činili ratne zločine po Kozarcu, Prijedoru, lijevoj obali Sane i da se isti slobodno šetaju ovim prostorom, a da ih niko nije pozvao na odgovornost”, objašnjava. „Postoji niz adresa i institucija koje se bave ovom temom, od nevladinog sektora do državnih institucija, ali u tom lancu žalosnog i mučnog obilja bosanskohercegovačkih ratnih zločina jako je malo onih koji progovaraju ličnim tužbama protiv počinilaca zločina. U Prijedoru je razlog tome, pretpostavljam, strah jednog dijela povratničke populacije, a za dio onih hrabrijih su obeshrabrujući visoki troškovi da bi se ušlo u slične procese. Institucionalni pristup je dug i mukotrpan, za pravdu u ime žrtava obeshrabrujući.”
Hapšenjem Samira Alukića i Fikreta Hirkića vlasti RS su još efikasnije potisnule ovaj problem u drugi plan. Kozarčani više ne razmišljaju o svojim mučiteljima – koji bez ikakvog uznemiravanja od strane policije žive penzionerske dane – već se brinu za vlastitu budućnost, ozbiljno ugroženu u vrtlogu istorijskog revizionizma.
Izgleda da Prijedor postaje novi poligon za vežbu oružja godinama već korištenog u Srebrenici: srpskih žrtava i bošnjačkih zločinaca. Prijedorskim Srbima dobro bi došao neki sopstveni Naser Orić, koji bi im dao pravo na korištenje omiljenog izraza negatora genocida „da, ali…“.
(e-novine)
Add comment