Stranci u BiH-Prskali komarce, uništili pčele

Pise Aleksandar Trifunovic:

Naslov- Prskali komarce, uništili pčele -koji mi je prošlog jula, gotovo hipnotički, zaokupio pažnju sa naslovnice dnevnih novina ticao se uobičajenog ljetnjeg nemara na nekom od poljoprivednih dobara u okruženju. 

Dosta čudnovato zapažanje, pošto mi pčele nisu nikada predstavljale oblast interesovanja, izuzev kako da ih izbjegnem, jer su me očeve pčele, gotovo prilikom svakog boravka u njihovoj blizini obavezno obilježile barem jednom žaokom. 

Pomenuti naslov mi je evo, shvatih, do sada u pažnji sve iz prostog razloga što na tragično i na genijalno obilježava politiku koju međunarodna zajednica sprovodi u Bosni i Hercegovini u ovo godina iza Dejtona. 

Naravno, naravno, naravno….da nije međunarodne zajednice ne bi bilo ni mira, pa najvećim dijelom i novine koju čitaš, ali stvari nikako da se postave na pravo mjesto. Popij… pa da počnemo sa pojašnjenjem. 

Za vrijeme svog boravka u ovom svojevrsnom Twin Peaksu Evrope međunarodna zajednica se godinama  trudi da prska štetočine. Nerijetko nas ne upozori gdje je aktivnost u toku pa nas ni krive ni dužne isprska. Ko nam je, kažu, kriv kad smo tu gdje su štetočine. Do nekih štetočina i pored najbolje volje ne može doći pa lijepi slike naročito vrijednih štetočina i nudi nagrade za one koji ih poprskaju ili ih učine dostupnim za prskanje. Kako se mijenja pilot u avionu koji prska, tako se , po njegovom nahođenju, mijenjaju otrovi, način i uglovi prskanja. Smjesu kojom će vršiti prskanje piloti naprave zajedno sa drugarima, daleko, kod svoje kuće, kod koje uglavnom niko za nas nije čuo, i tako napunjeni dođu kod nas, da nas prskaju. Da bi nam sutra svima bilo bolje. Čudno je samo da je štetočina, da li zbog smjese ili pilota, i dalje, i sve više. Toliko su im, recimo, lijepili slika po selima i gradovima da najveći broj ljudi nema druge nego da ih drži zalijepljene po kućama… Za sama sredstva za prskanje su do sada potrošene milijarde dolara.

I šta?

Rezultati posljednjih izjašnjavanja naroda nam govore da su svo ovo vrijeme, kao u naslovu, prskane pčele. Poslije brojanja glasova svima je valjda jasno da ih je, i da će ih, biti sve manje. Pojedine su, pametne ko što su već pčele, shvatile da ovdje nema plodnih i mirisnih livada, pored svih obećanja, i da je bolje zamahnuti krilima i odjezditi ka nekim pašnjacima gdje livade to još uvijek jesu, mirisne i plodne, dostupne. 

Odlučile su otići pa makar na tom putu i sagorjele. 

U teškim vremenima sramno je biti neopredjeljen, rekao je neki grčki, koji bi drugo, mudrac. Svako drugo čovječije biće ovog vilajeta odlučilo se svjesno neglasanjem na sramotu nego na to obećano bolje, sada jednih, nešto prije drugih. Sa druge strane, ona druga polovina se opredijelila i odabrala svoje partnere za budućnost. 

I evo nas, nakon svih ovih godina, na početku smo. Svi zajedno. 

Ne znam da li je pilot sa početka priče odgovarao za pogrešno prskanje, pogrešan termin ili smjesu, iskreno – i ne interesuje me toliko. Ono što znam sigurno je da nijedan predstavnik međunarodnih dobrotvora ovdje nije do sada odgovarao za svoje loše poteze. Što i nije čudno. Najčešće tih poteza nije ni bilo, poteza koji nose odgovornost. 

A, ko ne radi, prosto, ne može ni da pogrješi.

Prosječan službenik iz bilo koje strane zemlje u Bosni radi tri puta manje nego kod kuće, a za to je plaćen čarobnih tri puta više. Ne pokušava shvatiti problem Bosne, već pribjegava rješenjima iz svog kraja koji uglavnom nema nikakve dodirne tačke sa ljudima i krajem ovdje. Mandat mu je vrlo kratak da bi se, ako nije siguran, najčešće nije siguran, odrekao principa da je najbitnije ne napraviti grešku, pa makar ne bilo rezultata. Rezultatom nije ni vrednovan, a plata neće doći jedino ako se napravi vidljiva pogreška. Shodno tome nikada nije bilo spremnosti i stvarne zainteresovanosti na misiju koja bi stvari promijenila i koja bi naš slučaj dugoročno činila manje problematičnim. 

Organizuju su beskorisni seminari kao svojevrsna prela elite, krpelja visokog civilnog sektora i platiša istih na kojim je jedino važno ne uznemiti duhove i probuditi sumnju u izvještaj o uspješnosti ovakvih projekata. 

Vozni parkovi međunarodnih organizacija po čistoći automobila prije liče na prodajne izložbe nego na vozila koja se voze zemljom sa katastrofalnim putevima. Ne silaze sa asfalta, a problemi su, razumljivo, uglavnom daleko od glavnih puteva. 

Energija međunarodnih organizacija i njihovih radnika se neprestano troši u sprečavanju najekstremnijih snaga da čine naročito teške nevaljaštine i potonji su to vrlo dobro shvatili. Ne bune se. Radi im se stalna, besplatna, vrlo kvalitetna kampanja i najbitnije je laganim zagrijavanjem atmosfere svo vrijeme ostati u stalnoj izbornoj, predratno-ratno-postdejtonskoj formi, u kojoj je i vrapcima jasno da je stvarni partner nacionaliste ovdje, jedino i samo – nacionalista tamo. Dok god ima nacionalista ovde i tamo ima i posla za trećerazrednog službenika međunarodne zajednice koji se nešto pita, što je mnogo bolje nego kod kuće, gdje je pomenuti službenik služio uglavnom za raznošenje kafe i novina sposobnijim drugarima. A i privreda neće dobiti donacije i pomoć, jer, zar ne vidite da se još niste izliječili od nacionalizma i ne možete bez nacionalista….

Nažalost, kalkulisanje nacionalizmom, njegovim gradiranjem od prihvatljivog do manje takvog na duge staze je samoubilačka koncepcija i sa ovo malo zemlje će otjerati i poslednju nadu i čovjeka koji stvari može promijeniti na bolje. Nedovoljna zainteresovanost međunarodne zajednice i konstantno arogantno odbijanje i neznanje, kako da se sklopi savez sa iskrenim ljudskim snagama na terenu, nije do sada uspjelo da stvori istinske lidere budućnosti, što je, najblaže rečeno, tragično.

Ako se stvari značajno ne promijene, ne ostaje nam ništa drugo osim prskanja.

Ne znam kako vi, ali meni je tog prskanja stvarno dosta. 

Ustvari, izbudalih od tog prskanja. 

I nemamo druge, ili ćemo naći način da to prestane ili ćemo biti prskani idućih sto godina. 

Ajd sad.

(6yka)