svabo
Pise Aleksandar Trifunovic:
Naslov- Prskali komarce, uništili pčele -koji mi je prošlog jula, gotovo hipnotički, zaokupio pažnju sa naslovnice dnevnih novina ticao se uobičajenog ljetnjeg nemara na nekom od poljoprivednih dobara u okruženju.
Dosta čudnovato zapažanje, pošto mi pčele nisu nikada predstavljale oblast interesovanja, izuzev kako da ih izbjegnem, jer su me očeve pčele, gotovo prilikom svakog boravka u njihovoj blizini obavezno obilježile barem jednom žaokom.
Pomenuti naslov mi je evo, shvatih, do sada u pažnji sve iz prostog razloga što na tragično i na genijalno obilježava politiku koju međunarodna zajednica sprovodi u Bosni i Hercegovini u ovo godina iza Dejtona.
Naravno, naravno, naravno….da nije međunarodne zajednice ne bi bilo ni mira, pa najvećim dijelom i novine koju čitaš, ali stvari nikako da se postave na pravo mjesto. Popij… pa da počnemo sa pojašnjenjem.
Za vrijeme svog boravka u ovom svojevrsnom Twin Peaksu Evrope međunarodna zajednica se godinama trudi da prska štetočine. Nerijetko nas ne upozori gdje je aktivnost u toku pa nas ni krive ni dužne isprska. Ko nam je, kažu, kriv kad smo tu gdje su štetočine. Do nekih štetočina i pored najbolje volje ne može doći pa lijepi slike naročito vrijednih štetočina i nudi nagrade za one koji ih poprskaju ili ih učine dostupnim za prskanje. Kako se mijenja pilot u avionu koji prska, tako se , po njegovom nahođenju, mijenjaju otrovi, način i uglovi prskanja. Smjesu kojom će vršiti prskanje piloti naprave zajedno sa drugarima, daleko, kod svoje kuće, kod koje uglavnom niko za nas nije čuo, i tako napunjeni dođu kod nas, da nas prskaju. Da bi nam sutra svima bilo bolje. Čudno je samo da je štetočina, da li zbog smjese ili pilota, i dalje, i sve više. Toliko su im, recimo, lijepili slika po selima i gradovima da najveći broj ljudi nema druge nego da ih drži zalijepljene po kućama… Za sama sredstva za prskanje su do sada potrošene milijarde dolara.
I šta?
Rezultati posljednjih izjašnjavanja naroda nam govore da su svo ovo vrijeme, kao u naslovu, prskane pčele. Poslije brojanja glasova svima je valjda jasno da ih je, i da će ih, biti sve manje. Pojedine su, pametne ko što su već pčele, shvatile da ovdje nema plodnih i mirisnih livada, pored svih obećanja, i da je bolje zamahnuti krilima i odjezditi ka nekim pašnjacima gdje livade to još uvijek jesu, mirisne i plodne, dostupne.
Odlučile su otići pa makar na tom putu i sagorjele.
U teškim vremenima sramno je biti neopredjeljen, rekao je neki grčki, koji bi drugo, mudrac. Svako drugo čovječije biće ovog vilajeta odlučilo se svjesno neglasanjem na sramotu nego na to obećano bolje, sada jednih, nešto prije drugih. Sa druge strane, ona druga polovina se opredijelila i odabrala svoje partnere za budućnost.
I evo nas, nakon svih ovih godina, na početku smo. Svi zajedno.
Ne znam da li je pilot sa početka priče odgovarao za pogrešno prskanje, pogrešan termin ili smjesu, iskreno – i ne interesuje me toliko. Ono što znam sigurno je da nijedan predstavnik međunarodnih dobrotvora ovdje nije do sada odgovarao za svoje loše poteze. Što i nije čudno. Najčešće tih poteza nije ni bilo, poteza koji nose odgovornost.
A, ko ne radi, prosto, ne može ni da pogrješi.
Prosječan službenik iz bilo koje strane zemlje u Bosni radi tri puta manje nego kod kuće, a za to je plaćen čarobnih tri puta više. Ne pokušava shvatiti problem Bosne, već pribjegava rješenjima iz svog kraja koji uglavnom nema nikakve dodirne tačke sa ljudima i krajem ovdje. Mandat mu je vrlo kratak da bi se, ako nije siguran, najčešće nije siguran, odrekao principa da je najbitnije ne napraviti grešku, pa makar ne bilo rezultata. Rezultatom nije ni vrednovan, a plata neće doći jedino ako se napravi vidljiva pogreška. Shodno tome nikada nije bilo spremnosti i stvarne zainteresovanosti na misiju koja bi stvari promijenila i koja bi naš slučaj dugoročno činila manje problematičnim.
Organizuju su beskorisni seminari kao svojevrsna prela elite, krpelja visokog civilnog sektora i platiša istih na kojim je jedino važno ne uznemiti duhove i probuditi sumnju u izvještaj o uspješnosti ovakvih projekata.
Vozni parkovi međunarodnih organizacija po čistoći automobila prije liče na prodajne izložbe nego na vozila koja se voze zemljom sa katastrofalnim putevima. Ne silaze sa asfalta, a problemi su, razumljivo, uglavnom daleko od glavnih puteva.
Energija međunarodnih organizacija i njihovih radnika se neprestano troši u sprečavanju najekstremnijih snaga da čine naročito teške nevaljaštine i potonji su to vrlo dobro shvatili. Ne bune se. Radi im se stalna, besplatna, vrlo kvalitetna kampanja i najbitnije je laganim zagrijavanjem atmosfere svo vrijeme ostati u stalnoj izbornoj, predratno-ratno-postdejtonskoj formi, u kojoj je i vrapcima jasno da je stvarni partner nacionaliste ovdje, jedino i samo – nacionalista tamo. Dok god ima nacionalista ovde i tamo ima i posla za trećerazrednog službenika međunarodne zajednice koji se nešto pita, što je mnogo bolje nego kod kuće, gdje je pomenuti službenik služio uglavnom za raznošenje kafe i novina sposobnijim drugarima. A i privreda neće dobiti donacije i pomoć, jer, zar ne vidite da se još niste izliječili od nacionalizma i ne možete bez nacionalista….
Nažalost, kalkulisanje nacionalizmom, njegovim gradiranjem od prihvatljivog do manje takvog na duge staze je samoubilačka koncepcija i sa ovo malo zemlje će otjerati i poslednju nadu i čovjeka koji stvari može promijeniti na bolje. Nedovoljna zainteresovanost međunarodne zajednice i konstantno arogantno odbijanje i neznanje, kako da se sklopi savez sa iskrenim ljudskim snagama na terenu, nije do sada uspjelo da stvori istinske lidere budućnosti, što je, najblaže rečeno, tragično.
Ako se stvari značajno ne promijene, ne ostaje nam ništa drugo osim prskanja.
Ne znam kako vi, ali meni je tog prskanja stvarno dosta.
Ustvari, izbudalih od tog prskanja.
I nemamo druge, ili ćemo naći način da to prestane ili ćemo biti prskani idućih sto godina.
Ajd sad.
(6yka)
Add comment