Kozarac.ba

Komsana kljukusa “princa iz dijaspore”

Pise: Refik Hodzic

Dugo sam razmisljao sta da napisem u nastavku ove kolumne. Toliko dugo da me je urednik morao podsjetiti, uctivo i prijateljski, ali ozbiljno, da sam obecao i njemu i citaocima redovno biljezenje misli iz perspektive Prijedorcanina u New Yorku. Imao sam raznih izgovora, ali kod urednika nijedan ne pije vode pa nema smisla ni da ih vama prodajem. Medjutim, u osnovi mog odugovlacenja lezi nedolucnost da li da pisem o svojim utiscima iz New Yorka, te ljudske kosnice i prototipa buducnosti urbanog zivljenja, ili da se bavim temama iz nase opstine, nase zemlje, onoga sto nas sve skupa mori i pritisce. Na kraju, nedlucnost je ostala a svi rokovi prosli, tako da cete dobiti jednu vrstu komsane kljukuse od teksta, sa dosta udrobljenih misli i zapazanja, prelivenih ljubavlju za rodni kraj.

"Skup ‘Bosnian Identities’ na Fontbonne Univerzitetu u St. Louisu"

 

Bio sam nedavno u St. Louisu. Druzio se sa divnim, pametnim ljudima poput Esada Boskaila, Amile Buturevic, Amira Karadzica, Bena Moora, Ene Selimovic, Sase Hemona, Patricka McCarthyja, Azre Blazevic, pricali o bosanskom identitetu, sta to znaci biti Bosancem i Hercegovcem danas, nakon svega kroz sta smo prosli; sta znaci biti Bosancem u Bosni, a kako se identitet ispoljava tamo negdje u Americi ili drugim tackama bespuca koje zovemo dijasporom; gdje je Bosna i Hercegovina sada i gdje ide, i sve tako neke strasno velike i pametne teme. Nisam bas najsigurniji zasto su mene zvali na taj skup umnih glava, ali sam im zahvalan sto jesu, jer sam cuo dosta toga sto me je natjeralo da razmislim i sagledam stvari iz nekih uglova koji su mi do sada bili strani. Jasno je da bi bilo daleko svrsishodnije da se takav  razgovor vodio u Sarajevu, ili Banjaluci recimo, ali s obzirom da je St. Louis grad sa najvecim brojem Bosanaca i Hercegovaca koji zive van domovine, nije ni ovo bio los izbor. Mogao bih napisati tri knjige o briljantnim idejama,, istrazivanjima, anegdotama i vicevima koje sam cuo u tih par dana, ali mi je vaznije da vam ispricam nesto drugo.

Sta je nama “dijaspora”?

Kao sto rekoh, dosta toga me je odusevilo u u tih par dana u St. Louisu. Medju njima najvise bistrina uma i ljepota duha nekolicine mladih lica koje sam upoznao. Kakav potencijal ova zemlja ima u tim mladim ljudima! Usudio bih se reci da sto je za Katar nafta, to su za Bosnu i Hercegovinu mladi koji su stekli ili sticu znanja na vrhunskim skolama, prepuni ljubavi prema zavicaju svojih roditelja a odrasli u kontekstu koji  (uz sve svoje problem) slavi slobodu razmisljanja i djelovanja. Naravno, pred nama svima je izazov kako ove mlade ljude uputiti u Bosnu, prigrliti i uciniti da na najbolji nacin doprinesu boljitku svih nas. Kako ih ne obeshrabriti negativnoscu, kako sprijeciti korumpiranu vlast da ih odbije u strahu od njihovog znanja, kako im ne ogaditi domovinu pricom “sta si mi ti dos’o iz Amerike soliti pamet, dok sam se ja ovdje handrio ti si se skolov’o i sad si mi  nas’o uzimati kruh iz usta!” 

Ti mladi ljudi su mi jos jednom potvrdili potrebu za velikim zaokretom u nasem promisljanju ljudi koje onako djuturile zovemo “dijasporom”. Mozda i zato sto sada gledam na taj odnos sa malo drugacije tacke, s obzirom da sam i sam na privremenom radu u inostranstvu, pa bih se mogao ubrojati u tu grupaciju. Kad malo bolje razmislim, jednom me je neko od brojnih budala sa kojima sam se bocio u dugu vijeku, u namjeri da me uvrijedi i ocrni pred drugima, nazvao “princ iz dijaspore”. Dakle, sama ideja da “dijaspora” nosi negativnu konotaciju je nesto o cemu moramo duboko razmisliti.

Bosanci i Hercegovci na privremenom radu u inostranstvu (ako je to dobra formulacija) su prosle godine u zemlju poslali oko 2.6 milijardi maraka (prema podacima Centralne Banke BiH, a zamislite koliko je para razmijenilo ruke van njihove evidencije). Dakle, mozmo vrlo jasno i glasno reci, da nije njihovih para ekonomija nase zemlje bi vec odavno krahirala, a kakve bi to posljedice imalo ne smijem ni da mislim. Nije li to nesto sto “dijasporu” cini svojevrsnim spasiteljima nase zemlje, nikako negativcima?

Nacin na koji nas ti ljudi predstavljaju u svijetu moze da nam bude za ponos: to su radini, posteni i cijenjeni ljudi u svojim zajednicama.  U “dijasporu” ubrajamo i pisce, naucnike, profesore, sportiste, za cije se uspjehe culo na svim kontinentima a koji se s ponosm izjasnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, i zainteresovani su za ono sto se u zemlji dogadja, i spremni da se na neki nacin ukljuce. Naravno, ima tu i problema, ne zelim da idealiziram: neobrazovanost je velika prepreka napretku nase zajednice u inostranstvu, narocito u situacijama kada razna udruzenja i organizacije vode potpuno nepismeni i kratkovidi ljudi koji svojim “radom” cine vise stete nego koristi. Ali danas ne zelim o problemima, vec o mogucnostima napretka, boljitka.  

O mladima sam vec nesto i rekao, i nekad mi se cini da ta armija obrazovanih, poletnih mladih ljudi moze uistinu da djeluje kao serum otrovu apatije i beznadja koje je tako duboko zahvatilo nase drustvo. Moramo naci nacina kako da upregnemo to more znanja i energije za dobrobit i zemlje i te mladosti koja zeli jacu vezu sa svojim bosanskohercegovackim identitetom. Njihova veza sa Bosnom i Hercegovinom se ne smije svesti na partijanje i bazene kad dodju sa roditeljima na ljetovanje. 

Dosta price, hocemo li raditi?

Konkretno, kada govorimo o nasoj opstini – mora se naci nacina kako da Prijedorcani i Kozarcani koji danas zive od sjevera Svedske do Novog Zelanda aktivnije ucestvuju u raznim sferama zivota grada i opstine. Kada vec ucestvuju ekonomski, a ucestvuju – samo kada bi sabrali novac potrosen na obnovu kuca, ono sto se potrosi tokom boravka svakog ljeta, novac koji se salje porodici i prijateljima, dosli bi do milionskih iznosa godisnje – valja naci nacina da ih se pocne pitati i kada se radi o politickim odlukama, medjuljudskim odnosima, kulturi, odnosu prema proslosti, razvoju i buducnosti.

Nije li smijesno da Marko Pavic i njegovi adjutanti govore o pozivanju “dijaspore” da ulaze u Prijedoru, dok istovremeno opstinske vlasti ne dozvoljavaju ni da se u gradskom jezgru obiljeze ubijanja, logori i protjerivanja koja su te ljude i dotjerali do Amerike, Novog Zelanda i Norveske?! Dok parlament americke savezne drzave Missouri donosi rezoluciju o genocidu u Prijedoru, prije svega zaslugom mukotrpnog rada Prijedorcana koji danas tamo zive, njima vlasti koje zagovaraju ideologiju Karadzica i Mladica uvode porez na visak prostora u kucama, u morbidnoj, grotesknoj farsi gdje moraju placati svojevrstan porez na protjeranost. Promjene u ucescu “dijaspore” u zivotu opstine moraju da pocnu od ovih, osnovnih stvari, i da postepeno obuhvate i druge pore zivota.

"Rezolucija drzave Missouri o genocidu u Prijedoru"

 

Vec sam pisao o vaznosti “Prvog marta”, i tu se nema sta dodati. Moze se i mora naci nacina kako da se povezemo, kroz postojece organizacije i mreze. Ili nove ukoliko je ovo sto postoji previse zarazeno virusom apatije, medjusobnih trvenja i sitnosptvenickim interesima. Na sljedecim opstinskim izborima energija “Prvog marta” i glasovi nasih ljudi u inostranstvu treba da kao rijeka cije su vode ocistile balegu iz Augijevih stala u mitu o Herkulesu, odnesu naplavine nesposobnjakovica i korumpiranih likova koji vec godinama prodaju interese naroda za mrvice sa Pavicevog stola. Trebamo nova lica koja ce usitinu, iskreno i beskompromisno predstavljati sve Prijedorcane, ukljucujuci i one protjerane, u skladu sa njihovim potrebama i interesima, a ne iskljucivo interesima sopstvenih dzepova.

Ali dobro, na tome se vec radi i taj val nista nece zaustaviti. Medjutim, do tada ne treba sjediti skrstenih ruku vec nam valja poceti razgovarati kako sa rijeci preci na djela. Kako uvezati intelektualni I poduzetnicki potencijal nasih ljudi u instortanstvu I pretvoriti ga u konkretno djelovanje na terenu? Kako iskoristiti njihovo znanje, ideje, i veze koje imaju u svijetu, a ne samo njihov novac? Kako prebroditi fizicku udaljenost i uciniti da njihov grada ostane istinski njihov i ako trenutno zive u Geteborgu, Minhenu, ili Edmontonu? Kako osigurati da se svako nase dijete, bez obzira gdje je rodjeno punog srca osjeca dijelom svog zavicaja?

Dolazi ljeto, to je savrsena prilika za jedan skup umnih ljudi raznih fela, da se sastanu i porazgovaraju o ovim temama, da se dogovore kako napred. Kozarac.ba moze biti organizator takvog skupa, to mu je svakako funkcija u virtuelnom svijetu. Sta velite?

p.s. O New Yorku cemo drugi put.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.