U Prijedoru su zaboravili šta se dogodilo

Građani općine Prijedor prije 1992. težili su ravnopravnosti i jedinstvu, te su u nadi da će to postići izašli su na referendum 1.3. 1992.godine. Od tog dana ništa u Prijedoru nije bilo isto. U četiri godine rata dogodit će se etničko čišćenje, a koncentracioni logori u kojima je Vojska RS-a držala građane Prijedora nesrpske nacionalnosti bili su mjesto jednog od najvećih ratnih zločina koje iz prošlog rata. Danas, Prijedor pripada entitetu Republika Srpska, druga je općina po broju stanovnika u RS-u i šesta u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi povodom 1. marta, Dana nezavisnosti, razgovarali smo s Emirom Hodžićem, aktivistom Udruženja „Izvor“, koji Vam u cijelosti prenosimo.

Koliko ima danas države Bosne i Hercegovine u entitetu Republika Srpska?

Mislim da mnogi već znaju odogovor na to pitanje. U Prijedoru, BiH postoji samo na papiru, nekim zakonskim obrazcima, naljepnicama na automobilima, a državna zastava se vijori samo na kasarni Oružanih snaga.

Povratak u Prijedoru i Kozarcu je na mnogo višoj razini u odnosu na ostatak RS-a?

To je tačno, ali je žalosna činjenica da je to jedino tačno u “odnosu na” ostatak RS-a. Daleko od toga da se u Prijedor vratio znatan broj protjeranih građana.

S kojom problematikom se najčešće susreću povratnici u Prijedor?

Ja mogu govoriti samo u svoje ime. Najveći problemi su institucionalna diskriminacija. Slika je veoma jasna da je Prijedor srpski grad. No, meni ne smeta činjenica da su danas Srbi većinski narod u Prijedoru u odnosu na predratni period. Meni smeta što se u Prijedoru zaboravilo sta se dogodilo, kako je došlo do nove slike, i u gradu nema memorijala civilnim žrtvama iz 1992. Također, vrše se pritisci na udruženja povrtanika i time otežava njihov rad. Dakle, umjesto da se opštinske vlasti bave suočavanjem sa prošlosću i uvođenju kulture ljudskih prava i odgovornosti, mi vidimo održavanje status-quo politike, dakle tihe podrške segregaciji.

Možemo se osvrnuti na zabranu obilježavanja Dana ljudskih prava u Prijedoru iz decembra prošle godine. Da li postoji nešto novo, te kakav je odgovor institucija i organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava na ovo pitanje?

Udruženja su izvijestila javnost i diplomatske krugove u vezi zabrana. Ja nisam upoznat sa bitnim promjenama osim simboličkih poruka podrške.

Kako prevazići eventualne prepreke i neslogu među udruženjima povratnika širom RS. Šta je njihov najmanji zajednički sadržilac za saradnju?

To je veoma generalno pitanje i ne poznajem dovoljno razloge “nesloge” među udruženjima povratnika RS-a da bih dao adekvatan odgovor, ali mogu reći svoje lično mišljenje. Mislim da udruženja povratnika prvenstveno moraju osigurati neovisnost od političkih partija raznih boja. Udruženja bi trebala izgradnjivati kapacitete za vođenje kampanja za osiguranje onoga sto je neophodno  za odrziv povratak. Dakle, implementacija zakona BiH koji su usvojeni u institucijama drzave i njenih entiteta. Ja bih dodao da ovdje govorim o cijeloj BiH, a ne samo RS. Ja podržavam povratak građana na svoje predratne adrese sirom BiH. Saradnja mora biti oslobođena etničkih predznaka, udruženja bi se trebala povezati sa povratničkom populacijom u potpunosti.

(prvimart.ba)