Kozarac.ba

Aleksandar Hemon: Lična historija Sarajeva

 

Novi memoari Aleksandra Hemona pokušaj su obnavljanja krhkih sjećanja na ‘njegovo’ Sarajevo i slijede nit koja spaja njegovu bosansku prošlost sa američkom sadašnjošću, piše ugledni britanski list Guardian.

Sniježna oluja nazire se nad Chicagom, a Aleksandar Hemon polazi u šetnju. U crnom kaputu, sa ravnom kapom i korakom ograničenim fudbalskim povredama, on odaje utisak čovjeka starijeg nego što zapravo jeste. Visok je i obrijane glave. Svi koji ga imalo poznaju – obraćaju mu se sa Saša.

“Mnogo sam šetao kada sam tek doselio ovdje“, objašnjava ulazeći u maleni neobilježeni studio. Tokom protekle godine svakodnevno je ovdje dolazio da piše. Pravi kafu i ulazi u tihu dvoranu za konferencije, 21 godina je prošla od dana kada je stigao u Ameriku – 27. januara 1992. Srpska opsada Sarajeva trebala je tek početi, a Hemon je bio mladi bosanski novinar koji je trebao započeti turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov plan bio je da se vrati kući sa kulturnim blagom novih iskustava.

“Sletio sam u DC, zajedno sa pratiocem iz američke informativne agencije, i pošli smo da vidimo njegove prijatelje“, prisjeća se Hemon. “Parkirali smo se u Georgetownu, a sjećam se i ulice. Bila je tu lijepa gradska kuća, mogao sam vidjeti svjetlo unutra, ljude kako se kreću i svaki djelić namještaja, pomislio sam, pritisnut jasnoćom trenutka – nikada neću ući u ovu kuću“.

“I nije bilo ni osnove za to. Nisam planirao ostati i nisam imao nikakvog iskustva u Sjedinjenim Državama, bio sam tu manje od 24 sata, ali bilo mi je jasno da nikada neću ući unutra. To “unutra” nije se odnosilo direktno na Ameriku, već na harmoničan način života koji su neki ljudi imali sreću živjeti u ovoj zemlji“.

To je bio prilično nesretan prvi osjećaj s kojim je morao živjeti neko vrijeme. Hemon se u Sarajevo nije mogao vratiti čitavih osam godina. Malo nakon njegovog dolaska u SAD, u Bosni je izbio rat koji ga je odsjekao od prijatelja i porodice. Rijetki telefonski pozivi donosili su mu vijesti od prijateljima priključenim armiji, udaljenim od očeva i braće, pa i ubijenim. Snajperi su izbušili njegovo susjedstvo rupama od metaka. Pobili su čak i pse, kada je primijećeno da životinje mogu predosjetiti granatiranje.

Mnogi Sarajlije, koji su izbjegli, izgubili su čitave porodice. Hemon je imao više sreće. Njegovi roditelji i sestra izbjegli su dan prije početka opsade. Kasnije su stigli do Kanade, gdje su radili teške poslove, a njegov otac je uspio obnoviti svoju ljubav prema pčelarstvu. Zaglavljen u Chicagu, Hemon je mogao samo posmatrati razaranje svog grada.

Gubitak Sarajeva za njega je bio metafizički gubitak koji ga je odvojio od njegove prošlosti. Posljednje dvije decenije proveo je pokušavajući to narativizirati u cjelinu. Počelo je 2000. godine njegovom debitantskom kolekcijom “The Question Of Bruno” i osam različitih priča, da bi se nastavilo do njegovog posljednjeg fikcijskog ostvarenja “Love and Obstacles”, u velikoj mjeri “posuđenim” iz njegovog privatnog života, u kojima je ispričao priče o ljubavi, odanosti, ali i teškoći života sa “izlomljenim“ sobom.

Hemon je sada završio memoare “The Book Of My Lives”, priču koja se proteže od njegovih ranih godina u Sarajevu, sa roditeljima i mlađom sestrom, pa do današnjeg života u Chicagu. Knjiga je zapravo više serija mapa iz Hemonove glave, nego autobiografija.

Da bi se razumio Hemonov pomak, potrebno je shvatiti dvije stvari – njegovo djetinjstvo i proustovski način na koji veže sjećanja sa senzorskim osjećanjem mjesta. Obje stvari potpuno ogoljava u ovoj knjizi. Igrao je fudbal, takmičio se u matematici, čitao i učio igrati šah od svog karizmatičnog i dominantnog oca. Kao i brojni drugi tinejdžeri, zaljubio se u Salingera i Rimbauda, bio seksualno izluđen, slušao Sex Pistolse, svirao u groznom bendu i divljački vozio ulicama kada je dobio vozačku dozvolu. Njegova porodica promovirala je izmišljenu verziju svoje plemenite prošlosti. Hemon to sve objašnjava u prvoj polovini knjige, često počinjući nekim predmetom, uglavnom izgubljenim. “Izmještenim ljudima lako je rekonstruirati priču njihovih života pomoću predmeta koji su im dostupni, ali ukoliko nemate predmete – onda imate rupe u životu. Zato su ljudi u Bosni trčali u zapaljene kuće da spašavaju fotografije“.

Kada je prvi put stigao u Chicago, Hemonu nisu nedostajale samo fotografije. Jedva da je imao i rezervnu košulju da se presvuče. Tako je lutao gradom, tražeći restorane i kafane u kojima se igrao šah i u kojima su se pušile cigarete, te se oblačio u priče. U knjizi opisuje i susret sa Peterom, armenskim Iračaninom koji je živio u Evropi, izgubio čitavu porodicu i obreo se u Chicagu. U drugom, humorističnijem dijelu, piše o igranju fudbala sa šarolikom ekipom emigranata iz Italije, Kameruna, Nigerije, Tibeta…

Kada je pisao priču o Peteru, čija je trauma bila veća od njegove sopstvene, bio je mladi čovjek koji je tražio ljude slične sebi, ljude koji su imali svoje prije i poslije. Hemon insistira na tome da to nije pravilo. Kaže da je više tražio komplikaciju, a za njega komplikaciju predstavljaju priče koje pričamo o nama samima. “Privilegija srednje klase i stabilnog buržujskog života je da se možete pretvarati da niste komplikovani i projicirati sebe kao čvrstu i nekomplikovanu osobu sa profinjenim životnim ciljevima i dostignućima“.

Hemon je ove stvari uspio primijetiti dok je silazio niz društvenu ljestvicu ka nižim klasama. Prvi put u životu bio je siromašan. Kada se družina raspala, a laži iz njegove biografije su otkrivene (da je bio prodavač, barmen i sl.) – gotovo je postao beskućnik. Tada je bio pušač i prisjeća se da je podizao fotelje, “poput kakvog Herculesa“, kako bi istresao nešto sitniša za cigarete. Jeo je užasnu hranu i udebljao se. I nije pisao. Tri godine, od 1992. do 1995., on jednostavno nije mogao pisati. “Nisam mogao pisati na bosanskom, jer sam bio odsječen od svega i bilo je traumatično“, prisjeća se. Prijatelji su ga molili da piše izvještaje za njihove magazine – po principu da, ukoliko se ratuje i svi pričaju samo o ratu, onda je rat pobijedio. Hemon to nije mogao. Hodao je i slušao, pušio i radio poslove koji su ga tjerali da ne radi ništa drugo osim da misli na to šta je izgubio.

Konačno je uspio krenuti ispočetka, prije svega odlučivši kako da piše. Počeo je iznova iščitavati knjige koje su mu bile značajne, ovog puta na engleskom, Salingera i Michaela Ondaatjea, ali i one koje ranije nije čitao. “Morao sam reevaluirati svoju estetiku, zbog rata i opsade, ali i činjenice da bi moj profesor bio na poslu da se nije ubio“, priča Hemon.

Čovjek koji ga je naučio da kritički čita i piše, u ratu se pretvorio u desničarskog zagovarača genocida. Sve što je usadio u Hemona – činilo se zaprljanim i zaraženim.

Na najbrutalniji način Hemon je ponovno iščitao svoje radove. “Vratio sam se stvarima koje sam napisao tokom ‘90-ih i tu je bio samo jedan paragraf koji mi se zaista svidio“. Od samog početka, kada je počeo objavljivati za magazine Story i Ploughshares, a kasnije i za Grantu i New Yorker, Hemonova proza bila je isklesana i direktna, iako zasićena poređenjima. Postao je naširoko hvaljen zbog neobičnih slika koje ovaj stil stvara, ali to nije bio znak pisca koji pokušava premostiti tu i tamo.

U jednom trenutku je odlučio da, ako želi preživjeti u Chicagu, grad mu mora postati stvaran poput Sarajeva. Morao je naučiti da ga čuje i osjeti. Simultano, morao je vratiti i Sarajevo koje je ostavio iza sebe, prije nego ga sjećanja i njegove lične promjene unište. Vratio se u Sarajevo, odsjeo kod tetke i lutao ulicama u stanju delirijumske zbunjenosti i deja vua. Poslije toga je počeo češće navraćati.

Nastavio je pisati o ljudima sličnim sebi, uhvaćenim između dva svijeta. Njegov debitantski roman “The Lazarus Project” osvojio je kritičare i doveo ga do finala National Book Award, literarne nagrade rezervisane samo za američke državljane. Njegova priča postala je tipična američka priča o uspjehu: izbjeglica dolazi u ogromni multietnički grad i uspijeva uprkos jezičkoj blokadi. Ubrzo je upoznao i oženio Lisu Stodder, neurologinju i književnicu, što mu je donijelo određenu stabilnost između objavljivanja prvih dviju knjiga. Ipak, veza nije potrajala. Vrlo brzo nakon Lise, upoznao je i oženio Teri Boyd, fotourednicu sa Floride, sa kojom je dobio kćerku Ellu, a dvije godine kasnije i Isabel.

Sa njom “The Book of My Lives” dolazi u svoje tužno posljednje poglavlje. Sa samo devet mjeseci djevojčici je otkriven tumor, od čijih je posljedica, nakon brojnih operacija i terapija, preminula nakon sedam mjeseci. Hemon je ovu knjigu i posvetio njoj – “Isabel, koja će vjećno spavati na mojim prsima“. Teško je i pročitati ovu rečenicu, a da se ne osvrne na još jednu iz knjige, kada opisuje kako je igrao šah sa svojim ocem i na poklon dobio staru šahovsku ploču – “dokaz da je nekada postojao dječak koji je bio ja“. Za Hemona će uvijek postojati prije i poslije, ali se sada nameće i period između. Period kada je morao odlučiti ko će postati i u kojem će se smjeru okrenuti.

“Bio sam odsječen, jezik je bio blokada, prijatelji raštrkani i nisam imao nikakvog pristupa njima. To je bilo u vremenu prije interneta i prije novca, tako da nisam mogao ni nazvati. Imao sam osjećaj da mogu izgraditi čitav život, a da za to niko ne sazna. Zbog onih koji bi rekli ‘ne, ne, nije on bio to, već ovo'“, piše Hemon u svojoj knjizi.

Knjigu za knjigom, Hemon je takvo nešto učinio gotovo nemogućim i sve je tu – crno na bijelom. Posebno u knjizi “The Book of My Lives”.

(Klix.ba)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.