.jpg)
svabo
Postoje u životu male i velike ljubavi, ali samo jedna prava, kada te neko učini ženom i s njim želiš provesti život. Mene je Željko učinio ženom.
Ovako počinje svoju ispovijest dr. Danijela Tomić, Riječanka zaposlena u bolnici u Ogulinu, studentska ljubav dr. Željka Sikore, ubijenog u prijedorskom logoru Keraterm 1992. godine, nakon što su prijedorski ratni mediji izmislili i plasirali monstruozne optužbe da je dr. Sikora izazivao abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu i kastrirao muške bebe roditelja srpske nacionalnosti. Bez ikakvog suđenja – presudili su mu smrću!
Omiljen i bučan
Danijela i Željko upoznali su se u tuzlanskom Studentskom domu “Enver Šiljak” daleke 1986., toliko daleke da se nikada ne zaboravi. Iako ova žena ima pravo na svoje tišine i životne tajne, za našu novinu otkriva dobro čuvano blago svoje mladosti – ljubav sa svojim Sikijem, kako ga je zvala tada i danas, kada ga više nema.
Nakon što je pročitala naš tekst u prošlom broju o dr. Željku Sikori, javila nam se i kazala da je sve to jako boli i vraća u njenu nedovršenu priču sa Željkom. Podsjetimo, iza dr. Sikore, prijedorskog Čeha, ostali su majka Danica i otac Ivan, koji su se za svoga života jedino borili za to da se spere ljaga s imena njihovog sina. Nisu to dočekali. Umrli su 2009. odnosno 2010. godine. I Danijela Tomić od srca želi da se ta tamna mrlja izmišljenih zlodjela izbriše.
– Kad sam čula za sve te nevjerovatne optužbe i konstrukcije o “doktoru monstrumu” koje normalan um ne može da prihvati, zanijemila sam. Željko je bio toliko neiskvaren da, valjda, ne postoji čovjek na Zemljinoj kugli poput njega, on bi se i mravu, onako krupan, sklonio s puta – riječi su doktorice Danijele.
U telefonskom razgovoru za naš list ona se vraća u 1986. godinu.
– Tu cijelu godinu bili smo zajedno. Preselila sam se u njegovu studentsku sobu. Voljela sam ga, a znam da je i on mene volio. Bio je omiljen među kolegama, uvijek bučan i razgovorljiv, najglasniji čovjek u domu, znalo se kad on ulazi u studentski paviljon – priča nam dr. Danijela Tomić.
Apsolventa medicine Željka Sikoru zvali su Amidža, jer je svima bio na usluzi, želio pomoći, svoju je veselost zarazno prenosio na druge.
– Ponekad sam ga zvala i “moj galamdžija”, bio je pun energije, ništa mu nije smetalo. Ja nisam, recimo, mogla učiti kad se čuje buka iz susjedne sobe, a on, kad sjedne nad knjigu, onda je to – to. Gledala sam njegova široka ramena dok je učio. Govorio mi je: “Ako želiš učiti, onda ćeš to učiniti i na željezničkom kolodvoru – sjeća se dr. Tomić.
Nije zaboravila ni njegovu omiljenu hranu – grah sa suhim rebarcima. Željko, kaže, tek što se isprazni i opere, u lonac bi stavljao vodu i grah za novo kuhanje. Burna studentska ljubav okončana je Željkovim završetkom Medicinskog fakulteta i odlaskom u rodni Prijedor.
– Željela sam, kako mi to žene želimo, kad volimo jako, da ta veza rezultira nekom zajednicom, u konačnici brakom. Možda sam bila nestrpljiva i netaktična prema njemu, a Željko je bio u svojim previranjima, želio je kući, bio je jedinac. Nisam mu ostavila puno vremena za razmišljanje – prisjetila se ona rastanka sa svojom studentskom ljubavi.
Nakon Željkovog odlaska Danijeli je stiglo njegovo pismo puno emocija.
Posjeta grobu
– Vratila sam se u Rijeku, ali sam Sikija ponijela sa sobom. I cijeli život sam ga nosila u srcu. Beskrajno sam ga voljela i poštovala. Bio je dobar, krasan čovjek, vrijedan i pametan. Sigurna sam da bi daleko dogurao. Bio je liječnik onakav kakav treba da bude, još bi se kroz posao “izbrusio” – priča dr. Tomić.
Godine 1998. sasvim slučajno je saznala za Željkovu smrt. Bila je na međunarodnom skupu ljekara u Zagrebu s kolegama iz BiH. Kada je čula da je jedan od njih iz Prijedora, upitala ga je za Željka Sikoru.
– Kada je čuo ime, problijedio je i zbunjeno i tiho rekao: “Željka su ubili!” Bila sam šokirana i izgubljena. Zar mog Sikija, mog dobrog Bosanca, moju studentsku ljubav!? Zašto, zašto?! … – opisuje dr. Tomić.
Nakon što je svog Sikija zauvijek izgubila, Bog se potrudio da napravi neku ravnotežu. Jednoga dana u ogulinsku bolnicu došla je da radi magistar farmacije.
– Meni su rekli, imamo novu magistru, došla je iz Zagreba, ali je Bosanka. Slavica mi je pri prvom susretu, kada smo se upoznavali, rekla da je iz Prijedora. Kad se spomene ovaj grad, ja uvijek imam samo jednu asocijaciju – mog Sikija. Kažem joj: “Ja sam poznavala jednog kolegu, ustvari, imala sam momka iz Prijedora”. Ona me pita: “Oprostite, a kako se zove?” Kada sam rekla: “Željko Sikora”, ona je vrisnula i plačući pokrila lice rukama. Slavica i Željko su djeca od brata i sestre. Zagrlile smo se i dugo ostale tako. Slavicu doživljavam kao svoj rod, neostvareni rod. Sudbina nas je spojila. Kao da ju je Siki poslao meni, jer on ne može da bude sa mnom – ispričala je dr. Danijela Tomić.
Prvom prilikom Slavica i Danijela posjetile su Željkov grob u Požegi.
– Kada smo došle pred porodičnu grobnicu Željka i njegovih roditelja, onda se sve što smo potiskivale u sebi svih tih godina kod mene i Slavice pretvorilo u provalu grčevitog i nezaustavljivog plača. Gledala sam Željkovu sliku na mermernoj ploči i on je gledao mene. Bio je to moj Siki iz onih dana kakvog ga pamtim. Ne mogu da zamislim u kakvim je patnjama umro. Plakala sam nad njim i nad sobom, nad sudbinom koja ga je odnijela u vječnost. Možda je tako moralo biti, jer Siki je bio nestvarno dobar čovjek, kao s neke druge planete, kao od svjetlosti stvoren – završava svoju ispovijest dr. Danijela Tomić.
Hoće li se izviniti novinari ‘Kozarskog vjesnika’
Edin Ramulić, aktivista prijedorskog Udruženja “Izvor”, kaže da je rehabilitaciju dr. Željka Sikore već uradio Haški tribunal tako što je detaljno opisao sumanutost optužbe koja je odvela u smrt mladog prijedorskog ljekara.
Njegov kao i primjer dr. Osmana Mahmuljina, nedvosmisleno ukazuju, smatra Ramulić, da su ratnohuškački mediji i novinari okupljeni oko “Kozarskog vjesnika” na najdirektniji način izazvali smrt dvojice nedužnih ljudi.
– Značajnu ulogu u tome imale su i njihove kolege iz prijedorske bolnice jer su “dokazi” za monstruozne optužbe došli iz te zdravstvene ustanove kojom je rukovodila Radojka Elenkov. U slučaju dr. Mahmuljina ona se pojavila i kao krunski svjedok u javnom suđenju na Radio Prijedoru – ističe Ramulić.
Dvadeset godina kasnije prijedorska bolnica važi za uglednu ustanovu, a “Kozarski vjesnik” je i dalje javni medij pod kontrolom lokalne vlasti.
– Imalo bi smisla da se barem sada uputi izvinjenje, kako od uprave bolnice tako i od uprave “Kozarskog vjesnika”. Rehabilitacija bi bila još značajnija da, osim uprave bolnice i tamošnjih zdravstvenih radnika, izvinjenje uputi i ministar zdravlja i socijalne zaštite RS Ranko Škrbić – kaže Ramulić.
On proziva i Seada Jakupovića, predsjednika Skupštine grada Prijedora.
– Izvinjenje bi trebali uputiti i zaposleni u “Kozarskom vjesniku” kao i gospodin Jakupović, jer je Skupština osnivač i vlasnik “Kozarskog vjesnika”. On bi mogao kao predstavnik osnivača tog medijskog preduzeća uputiti izvinjenje i svim ostalim građanima nesrpske nacionalnosti koji su se našli na udaru propagande koju su proizvodili ti mediji početkom devedesetih – navodi Ramulić.
U velikom lancu odgovornih izvinjenje duguju svakako i predstavnici policije RS, jer su njeni pripadnici, čuvari u logoru Keraterm, brutalnim premlaćivanjem na smrt pogubili doktora Sikoru nakon monstruoznih lažnih optužbi na njegov račun.
Edin Ramulić smatra optužbe protiv dr. Željka Sikore suludim i potpuno neutemeljenim, što je zaključio i Haški tribunal prilikom obrazlaganja doživotne presude Milomiru Stakiću. Dr. Sikora, naime, nije imao kontakta ni s trudnicama, ni s porodiljama, a pogotovo novorođenim bebama.
– Rehabilitacija dr. Sikore zakasnila je u slučaju njegovih roditelja, koji su preminuli, ali je ona potrebna građanima Prijedora radi početka ozdravljenja međunacionalnih odnosa u ovom gradu. Prijedor je 1992. dotakao etičko dno i do danas se s tog dna nije pomjerio -smatra Ramulić.
(Avaz)
Add comment