Zbogom Bosno, ja odoh u Prijedor

Vjerovatno ste se pitali kako izgleda prosječan student u Republici Srpskoj? Ili o čemu i kako razmišlja? Jedno istraživanje, možda važnije od svih dosadašnjih, dalo je poprilično vjeran foto-robot lokalnog akademca. Naime, studenti Fakulteta političkih nauka u Banjaluci uzeli su na sebe zadatak da to saznaju i u periodu od 15. novembra do 15. decembra prošle godine ispitali preko 500 svojih kolega. Ispitanici su popunjavali upitnik koji je sadržavao više od 30 pitanja, među kojima su bila ona o statusu RS i BiH, odnosu prema religiji, vlastitom i drugim narodima…

Istraživanje je vjernije od dosadašnjih, zato što su u njemu „licem u lice“ studenti propitivali svoje kolege, pa je očekivano visok stepen iskrenosti i neposrednosti.

Tako smo saznali ono što više-manje znamo. Rezultati su, sportski rečeno, očekivani.

Čak 72 odsto studenata smatra da Republika Srpska treba da se otcijepi od BiH. Ispitanici se gotovo dvotrećinskom većinom protive ulasku BiH u Evropsku uniju, a čak četiri petine nije za ulazak u NATO. Najveći procenat ispitanika bi bio najzadovoljniji kada bi se RS osamostalila i bez Evropske unije krenula u razvoj. Istraživanje je pokazalo da je preko 85 odsto studenata u određenom stepenu religiozno. Istovremeno, njih 60 odsto ima povjerenja u crkvu, što je više od bilo koje druge institucije.

Kako je moguće, trebamo se zapitati, da je današnjim studentima u Republici Srpskoj primarni cilj otcjepljenje od Bosne i Hercegovine? I kako je moguće da im niko od profesora nije objasnio da je po Dejtonskom mirovnom ugovoru, po kojem je stvorena RS kao entitet i BiH kao država, to zapravo neizvodljivo?

Pa, moguće je.

Predsjednik RS Milorad Dodik već 6 godina priča o nekom referendumu o otcjepljenju. Doduše, u posljednje vrijeme, po tom pitanju malo muči, ali Dodikova mantra o “nepostojećoj BiH i samostalnoj RS” je, bar u režimskim medijima, sveprisutna. I stoga nisu krivi nekadašnji srednjoškolci, a današnji studenti, koji 6 godina slušaju Miloradovu priču o izmaštanom otcjepljenu. Nisu krivi ti mladi ljudi koji, ničim izazvani, smatraju otcjepljenje RS kao primarni politički cilj. Kad može Predsjednik da ga stavi na pijedestal prioriteta, zaboga, zašto ne bi i oni. Opasnije od svega jeste uporno profesorsko akademsko ćutanje na pravno neutemeljene i geo-strateški nemoguće, a opet postojeće izjave Predsjednika Republike Srpske.

Svako ko ima oči zna da je galimatijas ridikuloznih političkih persona u posljednjih dvadesetak godina, udružen sa roditeljskom indiferentnošću, neobrazovanjem i nakaradnim školskim sistemom, stvorio ovakvu studentariju kakvu imamo.

Ironično, ali tek sada doskočica iz naslova stara dvjestotinjak godina, koja simbolizuje sav jad, čemer i nepoznavanje toponimija, iz perspektive ondašnjeg seoskog kmeta, postaje na volšeban način istinita!

Jer, kako drugačije objasniti rezultate istraživanja prema kojima studenti RS silno žele da se otcijepe od Bosne i Hercegovine i koji će joj reći zbogom, odlazeći u svoj rodni npr. Prijedor?

Toj djeci, po rođenju, Prijedor nije u Bosni i Hercegovini, nego u Republici Srpskoj. Odavno su ta djeca, sa roditeljima, profesorima i političkim vođama, izgubila primarni geografski kompas, pa se više ne sjećaju da je ta i takva Republika Srpska, zajedno sa Prijedorom, u Bosni i Hercegovini. I što je najtužnije, poodavno boli koga briga za sve ovo. Važno je da mladi žele, jer im je to tupljeno godinama,  da se otcijepe od Bosne i Hercegovine! Kako će, zašto i na koji način to uraditi manje je važno. Šta će raditi ta “samostalna Republika Srpska” u nekom limbu, u nekom međuprostoru, kako će, sve i da se desi takav futur treći, živjeti, sa kim i od čega,  irelevantno je. Kako će živjeti njihova braća po nacionu koja su se vratila u Federaciju BiH u takvom jednom izmađijanom kontekstu, ma ni to nije bitno.

To ni veliki vođa Milorad Dodik ne zna najtačnije. Bitno je da se o tome priča i da se ima taj kvaziseparatistički stav. Najjadniji i najtužniji su tek razlozi za posjedovanje ovakvog jednog mišljenja među studentima. Nisu oni vođeni nekakvom ideološkom potkom, pa makar ona bila i nacionalistička. Riječ je tek o pukom malograđanskom pragmatizmu naslijeđenom od roditelja, a naučenom od profesora. Pragmatizmu, zasnovanom na vođi i stadu. Čuti i telali, krilatice su velikog vođe. Ako budeš dovoljno uporan i uvjerljiv, postaćeš član vođine stranke (čitaj SNSD-a), a onda su ti vrata uhljebljenja i “ugodne egzistencije”, u toj i takvoj Republici Srpskoj, širom otvorena.

Na stranu što taj mladi studentski svijet pojma nema da je ovdje “ugodna egzistencija” protjerana prije dvadeset godina. A kako će i imat pojma, kad je prosječan student iz Banjaluke, u najboljem slučaju, bio na ekskurziji u predgrađu Barselone, koje se usput budirečeno ne sjeća, koji je dva-tri puta ljetovao na Crnogorskom primorju i par dana bio u Beogradu na nekom koncertu ili utakmici. Društvo i sistem mu, najjednostavnije rečeno, nisu omogućili da putuje, da se obrazuje i da vidi drugo i drugačije. Na kraju krajeva, separatistička politika Milorada Dodika i njegove svite imala je prečeg posla od edukacije mladih studenata po inostranstvu. A sa druge strane, tako obrazovane jedinke u nekom većem broju bile bi kontraproduktivni balast Dodikovoj vladavini.

Slijedom logike, ne čudi ni pojava evroskepticizma među banjalučkim studentima. Nije to, kao ni sve ostalo, plod neke zajedničke student-profesor analize o stanju u evropskoj ekonomiji. Ne. Riječ je o najjeftinijim mas-medijskim trikovima, kojima aktuelna vlast u RS, preko svojih medijskih telala, predstavlja EU kao crno zlo, a Rusiju kao kontrapunkt, svjetlost sa istoka, koja će, personifikovana u liku Putina na konju, doći i spasiti nas. Naravno, od Rusije u realnosti imamo par sumnjivih oligarha koji su pokupovali ono nešto malo naftne industrije i resto energetskog sektora i koji će, eksploatišući naša dobra, koja su im više-manje koncesiono poklonjena, da izmuzu Republiku Srspku do krajnjih granica. A da li neko od profesora priča makar o ovome studentima banjalučkim? Naravno da ne.

Jer, profesori banjalučki, u najvećem broju slučajeva, nisu u dobrim odnosima sa realnošću. Pola ih “majčicu Rusiju” doživljava kao romantičarsko leglo Marksove misli, a druga polovina ustrajava da objasni studentima kako je riječ o prelijepoj pravoslavnoj državi. I zato i nema naučne akademske krtičke misli koja će reći studentima kako je Ruska Federacija leglo najbrutalnijeg oligo-neoliberalnog kapitalizma današnjice.

A tek podatak da je preko 85 % studenata vjerujući puk, a da je crkva institucija sa najviše povjerenja, uopšte ne čudi. Jer Univerzitet u kome je primarnije sagraditi crkvu od učionice, laboratorije ili paviljona studentskog doma, posve logično da razvija teološku žeravicu i postavlja, umjesto nauke, crkvu kao najuzvišeniju civilizacijsku tekovinu. Ono, jeste da je u svijetu 2013. godina, ali kod nas može biti i 1713. Pa, samo dvojica vladika su uticajniji i više cijenjeni od cjelokupne tzv. akademske zajednice Republike Srpske! Nema tog akademika, te naučne ličnosti univerzitetske koja se mudro neće skloniti pred “sjajem” jednog Grigorija ili Kačavende. Dakako da to govori o “sposobnosti” vladičanskoj da elegantno plovi svjetovnim vodama, ali ponešto priča i o impotentnosti, autističnosti, konformizmu i nedoraslosti profesorskoj da se nose sa realnim životom. Ovako se više nose za životom. I kakva djeca da budu kad se rađaju u svijetu parastosa, crkvenih akademija, pojanja, crnih vladičanskih limuzina, bahatih vjeroučitelja…? Kako da svjetovno odrastaju i sekularno se edukuju kad su predestinirani da žive u klasičnoj džamahiriji. Prosto, čudi podatak da postoji nekakvih 15 %  studenata koji su, najvjerovatnije, agnostici. O ateizmu u Republici Srpskoj, koja “hoće da se otcijepi”, ne govori se. Naprosto čudi kako banjalučki Univerzitet nije postao jedan veliki teološki centar. Što nije isključeno da se neće desiti u bliskoj budućnosti.
Ali, pravi problem je – O čemu će naša djeca, naši studenti da pričaju sa svojim kolegama po indeksu iz inostranstva? Ako im se ikada ukaže prilika da negdje odu. Hoće li biti tek puki zamorčići nad kojima će se učen svijet u 21. vijeku ismijavati i zavitlavati ih?
Ti i takvi profesori naši, figurativno, štroje i ono malo kritičke misli na Univerzitetu i pretvaraju gotovo svakog studenta u konformističkog zombija klimoglavca.

A ko je spomenuo revoluciju?

Stoga, svako teoretisanje o studentima kao pokretačima bilo kavih društvenih promjena u Republici Srpskoj izgleda kao kafansko-infantilno naklapanje. Očekivati od ovih mladih ljudi da ustanu i bore se za neka svoja prava je iluzorno. Očekivati od njih da se bore protiv opštih društvenih nepravdi u svijetu u kome žive još je iluzornije. Realan čovjek, roditelj, može samo da se trudi i silno želi da mu dijete napusti ovaj entitet, ovu zemlju, ovaj prostor. Jer ovdje nije pravljeno mjesto za čovjeka. Ovdje žive narodi i nacioni, popovi i političari. I poltroni, dakako.

Bolno je shvatiti kako  je rat uništio nekoliko generacija, bolno je vidjeti da je postratni period smlatio još toliko generacija, ali je još bolnije gledati realnosti u oči i promatrati kako lokalni oligarsi i impotentni profesori melju, tu, tik od nas, još jednu, ko zna koju po redu, generaciju mladih ljudi. Ti ljudi će danas-sutra postati roditelji i zaista je teško očekivati da će im potomstvo biti nešto više od nacionalističko-religioznih ponavljača.

Rješenje – ili Prijedor vratiti u Bosnu ili se seliti iz ove i ovakve Bosne.

(Dragan Bursac, 6yka)