“Mi moramo samo glasati”

Piše: Emir Suljagić

I pored toga što sam posljednji put u Prijedoru boravio prije više od deset godina, sa prvom grupom povratnika na Berek, kada smo sinoć stigli u grad, a kasnije u Kozarac, imao sam osjećaj da sam već bio na svakom koraku.

Ne radi se o nekom neobjašnjivom osjećaju već viđenog, jer sam zapravo, suštinski, ovdje, u Prijedoru, na svakom njegovom koraku već bio. Od početka 2002. godine, do skoro sredine 2004. godine bio sam u Den Haagu, gdje sam radio kao dopisnik sa Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Svakodnevno sam izvještavao sa suđenja bivšem prijedorskom gradonačelniku Milomiru Stakiću, ali i Momiru Taliću i Radoslavu Brđaninu.

Naučio sam svaki toponim napamet, svako selo, svaku lokaciju, na svakom mjestu gdje su ubijeni i ubijani nevini sam već bio na vlastitoj mentalnoj mapi Prijedora. I prvi put otada sam bio tu, ovaj put fizički. I stoga hoću da podijelim s vama ovo što slijedi, naročito sa Krajišnicima, sa Prijedorčanima i Kozarčanima.

Ovo u čemu učestvujemo je borba dvije vizije naše zemlje. Jedna je vizija utemeljna na krvi nevinih,temeljno rasističkoj ideologiji, čišćenju „pogrešnog genetskog materijala“, silovanju, otimačini i ozakonjenju rezultata postignutih na taj način. Druga je vizija Bosne i Hercegovine jednakih i jednakopravnih, na svakom njenom koraku, demokratske, države utemeljene na temeljnim demokratskim principima. Evo šta su oni koji se bore protiv naše države i protiv naše vizije naše države bili spremni da urade: da preko noći zaborave zajedničku istoriju i krenu u stvaranje „nove istorije“ od početka, da u to ime prihvate oružje koje im je isporučeno, da iz njihovih kuća istjeraju dojučerašnje najbolje prijatelje, da ih strpaju u logore i muče, da stanu u strijeljački stroj i gledajući u oči pucaju u iste te ljude i njihovu djecu.

Sve što mi treba da uradimo je da glasamo da bi pokazali dosljednost svojoj vizije Bosne i Hercegovine. I da, procedura potrebna za glasanje iz inostranstva gdje se većina vas nalazi je pomalo komplicirana. Uradićemo sve što je moguće da je pojednostavimo do narednih izbora, ali čak i ako ostane ovakva, sve što mi treba da uradimo je da sakupimo tri formulara i pošaljemo ih poštom. Oni koji su u tome učestvovali su za svoju, fašističku viziju naše zemlje bili u stanju da pucaju u nečije roditelje i nečiju djecu. Mi ne moramo pucati. Sve što treba da uradimo je da glasamo. Oni su bili spremni ne da poginu, nego da ubiju. Mi moramo samo glasati.