Kozarac.ba

O genezi jedne bolesti

Piše: Emir Hodžić

Bila jednom jedna zarazna bolest, koju su stručnjaci nazvali drapetomanija. Daleke 1851. godine, američki  ljekar Samuel A. Cartwright odlučio je da se bavi problemom bjekstva crnih robova od svojih vlasnika. Zašto bi rob bježao od svoje sudbine i mjesta koje mu je Bog odredio, pitao se Cartwright? 

 
Odlučio je da se ozbiljno pozabavi ovom pojavom, i napisao je dokument: Drapetomanija – bolest koja kod crnaca uzrokuje bjekstvo. Njegov zaključak je bio da robovi ne bježe zbog toga što žele slobodu, već zbog toga što su veoma bolesni! Ako rob ne radi dobro, ili je tužan bez razloga – fasovao je drapetomaniju i treba na liječenje čim prije. Liječenje se sastojalo od bičevanja – vlasnici bi trebalo da ih tuku, dok im ne izbiju bolest iz glave i ne vrate ih u njihovo prirodno stanje pokornosti. 
 
Desetak godina nakon dijagnoze drapetomanije u Americi, u Evropi krajem 19. vijeka zapažaju problem mase. Gustav Le Bon zaključuje da se svaka ideja ili ponašanje u masi mogu proširiti i postati zarazne. U “čoporu” se tada gubi individualnost, a osoba postaje jedinica bez slobodne volje. 
 
Tada stručna javnost poče ozbiljno da promatra fenomen društvenih zaraza.    
 
Tridesetih godina 20. vijeka u Njemačkoj se javlja nacizam – sušta suprotnost drapetomaniji, ali jedna od najpoznatijih društvenih bolesti. Ubrzo je zahvatila pola Evrope. Bolest podrazumijeva sindrom kolektivizma, od apsolutnog prihvatanja političke strukture, do prihvatanja genocida kao krajnjeg rješenja. Zaraženi pokazuju spremnost na žrtvovanje individualnih sloboda, u skladu sa restriktivnim zakonima kao odrednicama društvenih normi. 
 
Jednakost i slobodu smatrali su bolesnim idejama, a preporuke  dr. Cartwrighta shvatiše smrtno ozbiljno i primijeniše ih kolektivno. Ideje individualnih sloboda i jednakosti se jedino mogu izbiti silom! Uklanjali su se svi i sve koji nisu čisti – Jevreji, Romi, homoseksualci, lezbijke… Rodila se terapija zla, koju danas poznajemo kao holokaust. 
 
Na današnji dan se sjećamo bolesti nacizma i njenih posljedica. Države se sjećanjem ujedno obavezuju da će učiniti sve da se ova bolest nikada više ne raširi, i da će se mlade i buduće generacije upozoravati na zlo koje je ova bolest donela. Evropa, dakle, mora posvetiti više pažnje zdravlju budućih generacija!
 
Sjećaju se i državice nastale na prostoru bivše Jugoslavije. Ilegalno je negirati postojanje ove bolesti, te će neki zvaničnici izraziti saosjećanje sa njenim žrtvama, poslati neka saopštenja, pisma, cvijeće, slikati se za medije. Ali, sjećat će se epidemije ove bolesti koja datira iz 40-ih godina prošlog vijeka. Onu epidemiju, skorašnju, iz 90-ih, mogu slobodno da negiraju ili koriste onako kako im u trenutku odgovara. Nju ne moraju da pamte, štaviše – rade na amneziji iste. Jer, zakon o kažnjavanju negiranja genocida u BiH – ne postoji. 
 
Bolest kolektivizma i fašizma 90-ih je još uvijek tu. Teritorije su očišćene, podjele su legitimizirane i opravdane. Oni/ e koji/e pokušavaju da joj se odupru, policija privodi na “informativne razgovore” zbog njihove etničke pripadnosti. 
 
U Prijedoru, opštinske vlasti zabranjuju javna okupljanja preživjelih žrtava i povratnika, privode se aktivisti zbog upotrebe riječi genocid i još uvijek ne postoji nijedan spomenik u gradu za nesrpske žrtve. Diskriminacija ove vrste aktivno promoviše mirovni rat i održava zarazu u životu, koja zauzvrat (kroz zaražene) održava bolesnike na vlasti. 
 
Diskriminacija ne smije biti samo riječ koja se spominje po pravnim fakultetima i nevladinim organizacijama. Prihvatajući je kao realnost, mi učvršćujemo bolesne posljedice rata i time kažnjavamo buduće generacije. Rijetko koja vlast će se usuditi da otvoreno predloži tretman bičevanja, istrebljenja onih koji razmišljaju drugačije (mada ima i takvih bolesnika), ali će im na svaki mogući način otežavati život, dok ne shvate da su nepoželjni u čoporu.  
 
Možda samo umišljam? 
 
Nedavno nas je predsjednik RS-a, Milorad Dodik, samouvjereno podsjetio da je posve normalno da bude pomirenje i da nisu potrebni sukobi ako se fino podijelimo.
 
Treba da živimo na ovom prostoru, ne može niko nikoga da eliminiše, ni Bošnjaci Srbe, niti MI njih, a za tim nema ni potrebe. ONI moraju da imaju svoje, a MI imamo svoje, i samo je to način da živimo normalno jedni pored drugih, reče nam Dodik.
 
Volio bih napomenuti gospodina Dodika da sam rođen u Prijedoru, gdje sam kao dijete živio sasvim “normalno” pored “drugih”. Problem je što je danas moj rodni grad “vaš”, a ja “njihov”, te ne mogu “normalno” da živim. Osjećam se diskriminiran ovom izjavom koja podržava segregaciju. Pitam se, imam li osnova da tužim gospodina Dodika?
 
Počinje me boljeti glava, kao da ću se razboljeti.
 
Razgovaram sa prijateljem u Prijedoru. “Jarane, ovo je stvar evolucije, a ne samo revolucije”, kažem nakon duže rasprave. Nemamo gdje da bježimo od drugih, ne možemo nikome zabraniti da nam dolazi. Istorija pokazuje da mržnja nije baš najbolje naslijeđe budućim generacijama, koje će se (valjda) stiditi naših budalaština. 
 
Sad baš počinjem biti bolestan. 
 
Nikad više bila je poruka preživjelih holokausta. Ali, zaboravili smo poruku. Zaboravljamo da se sjetimo događaja koji su se desili, žrtava koje su ostale iza nas. Sjećanjem umanjujemo nacionalne mitologije, veličanje zločina, izmišljanja istorije i otrov kolektivne krivice.  
 
Sjećanjem na zločine i posljedice bolesnih ideja, prisiljavamo sebe i druge da prihvatimo postojanje drugih ideja i uređenja. Da se suočimo sa činjenicom da ne postoje nijedan razlog ni zakon koji bi opravdali masovna ubistva civila! 
 
Da se sjetimo opasnosti ideologija kolektivizma, kako za njih tako i za nas
 
Da se sjetimo i da budemo svjesni da su bolesti tu oko nas, da još uvijek utječu na našu realnost. 
 
Da se sjetimo, i suprostavimo metodama koje je predložio Cartwright. 
 
Da širimo ideju odgovornosti, da preispitujemo mišljenje većine i analiziramo sopstvena. 
 
Da naše jednostavno postojanje kao slobodnih ljudi, po riječima Camusa, bude znak protesta.  
 
Ja biram da bolujem od davno zaboravljene bolesti. Kada su ljudi uporno bježali od bolesnog okruženja. Zaražen, odbacujem ropstvo nacionalističkog i  šovinističkog establišmenta. Ne prihvatam vlast robovlasnika koji mi ne dozvoljavaju da imam ista prava kao i drugi.
 
Nikad nisam poželio nekom da se razboli, ali u ovom slučaju želim vidjeti što više ljudi kako kašlju i kišu po javnim mjestima. 
 
I ja, evo već zaražen, buncat ću na sav glas po javnim mjestima o kulturi ljudskih prava i odgovornosti, zaražen drapetomanijom, davno zaboravljenom bolešću.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.