Kozarac.ba

Sjećanje na heroje: Bešić Adil

Bešić Adil rođen je 05. 04. 1964. godine u Kozarcu od oca Adema i majke Adile, kao drugi po redu od četiri sina (braća su mu se zvala: Nihad, Ilijaz, Izet – i svi su kao civili prošli kroz srpske logore). Njegova porodica se 1966. iz Kozarca preselila u obližnji Prijedor.
Osnovnu školu završio je u Prijedoru. Upisao se u Vojnu gimnaziju u Zagrebu 1978. godine. Po završetku Vojne gimnazije primljen je u Vojnu akademiju Kopnene vojske u Beogradu (smjer pješadija) gdje je proveo prve tri godine (1983.–1986.) a završnu četvrtu godinu pohađao je u Sarajevu. Svoje službovanje u JNA u činu poručnika i kapetana proveo je u Garnizonu Tolmin u Sloveniji. Završio je obavještajni kurs i kurs za izviđačke jedinice.
Bavio se sportom – zanimalo ga je skijanje, košarka, karate. Govorio je engleski i njemački jezik. Bio je miran, staložen – nije se znao naljutiti. Po završetku ratnih sukoba u Sloveniji sa jedinicama JNA iz Garnizona Tolmin, u konvoju od sto vozila, došao je 29. 08. 1991. u Garnizon Bihać, u kasrnu „27. juli“ a odatle ubrzo premješten na Plitvice u Hrvatskoj. Kao školovan oficir već tada je prozreo namjere velikosrpske politike. Tražio je priliku da napusti kompromitiranu JNA. Ukazanu priliku iskoristio je 16. 05. 1992. godine kada je pobjegao iz JNA i stavio se na raspolaganje OpŠTO Bihać. Nije bio oženjen.

Kao i prema svim oficirima koji su došli iz JNA, i prema Adilu je bilo sumnjičavosti: morao se dokazivati. Ali on se nije osvrtao na to – radio je predano na oslobađanju Republike Bosne i Hercegovine. Kao da je želio život svoj dati, samo što više Bosne slobodne da mu je, pričali su njegovi saborci. Zahvaljujući svojoj zadivljujućoj hrabrosti, povjerenje prema Adilu brzo je stiglo. Kao pješadinac u planinskim jedinicama imao je iskustvo i znanje a svojim plemenitim, ljudskim odnosom prema vojnicima nametuo se kao vođa. Gdje je bilo najteže – išao je on. Komandantsku odvažnost i hrabrost pokazao je u maju 1992. godine kada je spriječio da tenkovski konvoj JNA „prođe“ kroz Bihać. Vrlo vjerovatno da bi taj konvoj ostao u Bihaću, s ciljem da ga okupira. Adil Bešić je postavio odbranu koja je „uvjerila“ obavještajne oficire JNA da ih čeka jaka i organizirana jedinica koja će im se suprotstaviti. Kolona JNA se vratila prema granici i nije ušla u Republiku Bosnu i Hercegovinu na tom pravcu.

Naredbom komandanta OpŠTO Bihać (broj 05/214–105 od 17. 05. 1992. godine) postavljen je na dužnost komandanta Odreda TO Gata–Vrsta. Nije forsirao vojničku strogost i subordinaciju, na koju se naviklo u JNA. Naređenja je izdavao blago, gotovo da su neobavezujuća, ali sva su redovito bila izvršavana. Naročitu pažnju, pored ustrojstava jedinice posvećivao je obuci boračkog i starješinskog sastava. Ispravnost njegove ljudske i moralne etike najviše je došla do izražaja u razoružavanju paravojnih formacija SDS-a, gdje je već u prvim svojim naredbama tražio od svojih vojnika profesionalno obavljanje zadataka i strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i nepoštivanja Ženevskih konvencija. Prvu pobjedu sa svojom jedinicom, Odredom TO Vrsta, izveo je 12. 06. 1992. godine. Bila je to prva izvojevana pobjeda Armije RBiH na Bugaru. Tada su jedinice Armije RBiH prvi put izašle na državnu granicu sa Hrvarskom. Jedinice JNA su potisnute preko Korane. Taj dio granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedinice Armije RBiH su kontrolirale do kraja rata. Tako je Adil Bešić naučio svoje borce i komandire da oružanu borbu treba voditi tamo gdje je agresor, čime ih je odvojio od besmislenih kopanja rovova u vlastitoj avliji. Nakom Bugara jedinica Adila Bešića je vodila stalne borbe za očuvanje svojih linija odbrane na Srbljanskom platou i drugim linijama oko Bihaća.

Transformacijom jedinica TO i formiranjem brigada, sa Adilom Bešićem na čelu dio jedinica TO Vrsta, ušao je u sastav Druge bihačke muslimansko-hrvatske pješadijske brigade (2. MHbr kasnije je preimenovana u 502. vbbr). Naredbom komandanta Unsko- sanske operativne grupe (USOG 5. korpusa Armije RBiH) broj 05/535 od 25. 07. 1992.godine, postavljen je na dužnost komandanta 2. pješadijskog bataljona – Vrsta, u sastavu 2. MHbr. Na novoj dužnosti predano je radio na ustrojstvu, organiziranju i obučavanju jedinica. Prve borbe njegov 2. pb vodio je u rejonu Lohovskih brda 14. 09. 1992. godine, kada je ovladano objektom Mrđa, što je omogućilo bolje taktičke pozicije jedinica Armije RBiH. No, komandant Bešić je želio ovladati objektom Gradina sa kojeg je svakodnevno djelovala agresorska artiljerija po Bihaću i okolini. Već 22. 09. 1992. godine, 2. pb, na čelu sa Adilom Bešićem preduzeo je napadna borbena djejstva i prvi put u zoni odgovornosti USOG. Napad je izveden formacijom jačine čete. Rezultat tih djejstava je oslobađanje šireg rejona Lohovskih brda i zaplijenjivanje većih količina pješadijskog naoružanja, municije, MTS-a, ali i zaplijenjivanje dva topa „ZiS“ 76 mm. Uslijedio je neprijateljski protivnapad i Adil se našao u okruženju sa dva-tri saborca. Nije želio napustiti zaplijenjene topove iako su četnici bili na 20–30 metara oko njih. Pokazao je veliku hrabrost – zatražio je od komandanta brigade minobacačku vatru upravo po položaju gdje se sam nalazio čime je odbijen četnički kontranapad a zaplijenjeni topovi su sačuvani. Nije mario za tim što je i sam mogao biti pogođen.

Tokom mjeseca novembra 1992. godine, 2. pb dobio je novu zonu odgovornosti na Grabežu. Komandant Adil Bešić je sa svojom jedinicom vršio nasilno izviđanje prednjeg kraja agresora. Dana 21. 11. 1992. godine poduzeo je ofanzivna djejstva pri čemu je probijena neprijateljska linija i ovladano većim broje rovova. Krenulo se dalje, pa je presječen i tenkovski put u dubini iza linije, kojim su se kretali neprijateljski tenkovi. Ovom pobjedom znatno je popravljen taktički položaj u rejonu Ravnog i Pritočkog Grabeža. U narednih nekoliko dana izvršeno je izviđanje novih rejona s ciljem pomjeranja linije na povoljnije taktičke objekte, iza tenkovskog puta, za odbranu u zimskim uvjetima.

Noć uoći pogibije, Adil je s grupom saboraca otišao da skine svoje mine koje je postavio uz tenkovski put. Nakon toga, krenuli su još koji metar da vide šta ima u neposrednoj blizini. Nisu znali da su na 5–10 metara od njih bili četnici. Čuo se pucanj koji je usmrtio komandanta-heroja, Adila Bešića, 28. novembra 1992. godine.

Da – bio je sve: komandant bataljona, komandir čete, moralista, borac stijelac, izviđač, deminer, … heroj. Sahranjen je pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji (MZ Vrsta općine Bihać).

Adilovo Turbe je odmah pored spomenika revolucionara Alije Alijagića, borca za radnička prava.

Njegovo ime je ponio 2. bataljon 502. viteške brigade, čiji je on bio prvi komandant.

Zbog izuzetnih zasluga komandanta Adila Bešića, kasarna u Bihaću i danas nosi njegovo ime. Ostat će vjećno sjećanje na Adila Bešića, komandanta izuzetnog intelekta, velika srca i mehke duše, neponovljiva karaktera i poštenja.

Nek mu je rahmet k’o Grmeć golem.

(Priredio: HASIB MUŠINBEGOVIČ)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.