ISTORIJSKE LEKCIJE I GREÅ KE

Piše: Nermin BAJIČ

Istorija nas konstantno podsjeća na stvari i događaje koje smo svjesno ili nesvjesno zaboravili ili pokušali zaboraviti. Onaj ko zanemaruje i svjesno negira ili izvrće događaje koji su se desili u istoriji, zanemaruje i konsekvence koje takav neodgovoran nemarni odnos prema istoriji može donijeti sadašnjosti i budućnosti. 

Ko ignoriše događaje u istoriji, osuđen je na ponavljanje te istorije, ma kako ona krvava i nepravedna bila.

Bošnjački narod danas je bukvalno obezglavljen, podijeljen, bez ikakve razrađene strategije za bilo kakav i svaki scenario koji je vrlo moguć u mjesecima i godinama pred nama. Bošnjački narod takođe danas u svijetu nema niti jednog relevantog i jakog saveznika u svojoj predstojećoj (nadam se političkoj) borbi za pravično mjesto pod ovim tmurnim bosanskim nebom. Oni koji se oslanjaju na Tursku neka znaju da se oslanjaju na papirnatog političkog i vojnog tigra. Na izbornoj kampanji za općinske nivoe naslušali smo se (a mnogi i progutali) gluposti i obećanja koja uveliko prevazilaze ovlasti načelnika i općinskih vijeća. Sve to zajedno pokazuje veliku neodgovornost i vrijeđanje intelegencije vlastitog naroda koju posebno bošnjački političari ispoljavaju prema svom biračkom tijelu. 

U vrijeme najtežih političkih turbulencija koje su započele odlaskom američkih trupa iz BiH početkom 2006-te, i dolaskom anemičnog, neefikasnog, neučinkovitog EUFOR-a koji je podsjećao na holandski bataljon u Srebrenici, presudom ICTY početkom 2007  godine kojom Srbija nije proglašena agresorom na BiH, proglašenjem Kosova de facto i de jure nezavisnom republikom početkom 2008-e, bošnjački političari, iako su morali biti svjesni mogućnosti takvog razvoja istorijskih događaja, nisu imali nikakav plan kako da se postave u toj novoj arhitekturi i konstelaciji političkih odnosa i prilika na Balkanu. Bili su bukvalno zbunjeni, nespremni i nesposobni nositi se sa novonastalim okolnostima.

U toj svoj njihovoj zbunjenosti, podgrijanoj odbijanjem famoznog Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006-te godine, najbolje se snašao i najmudrije političke poteze povlačio je Milorad Dodik, tada predsjednik vlade Republike Srpske a sada predsjednik iste. Dodik je nekako preko noći nadmudrio i otjerao Silajdžića na političko smetljište, poigravao se i podsmijavao Sulejmanu Tihiću u javnosti i čak za skupštinskom govornicom, ignorisao, pa napadao, a onda ucjenjivao Lagumdžiju i natjerao ga da pokaže svoje pravo lice. Da ne dužim, sve ih je nadigrao, nadmudrio i nametnuo se kao glavna i najuticajnija politička figura u BiH kojem su na noge išli čak i Čiro Blažević i Ivica Osim.

Kažu da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Kažu da je vlast ogledalo naroda koji ju je birao. Valentin Incko kaže da mi (narod) imamo „Bonske ovlasti“. Ja kažem da je to jedna velika podvala i glupost, kao i pokušaj da se na (prvenstveno bošnjački) narod svali sva krivica za vrlo moguć scenario cijepanja države. 

Zašto ovo kažem? Prvenstveno zato što znam da je Njemačka nacija sve do kraja rata u Evropi, u maju 1945., iako svjesna ogromnih gubitaka i razaranja, bila i dalje fanatično odana Hitleru i ideji koju je on do kraja promovisao. Da su se kojim slučajem organizovali slobodni, fer i demokratski izbori u Njemačkoj 1946. godine, i da je ideološkim sljedbenicima Hitlera bilo dozvoljeno da se kandidiraju na tim izborima, takvi bi odnijeli „land slide“ izbornu pobjedu u Njemačkoj.

Međutim, međunarodna zajednica je bila mnogo odgovornija, odlučnija i aktivnija u Njemačkoj nego što je u BiH. Prvo zato što je Njemačka, i jedna i druga, bila praktično okupirana sve do 1990. godine, odnosno do kraja (kako se onda mislilo) hladnog rata; 45 godina posle Drugog svjetskog rata Rusi su u Istočnoj, a Amerikanci uz pomoć Britanaca i Francuza u Zapadnoj Njemačkoj, krojili političku sliku, odlučivali o podobnim i nepodobnim u politici, uvodili obavezu posjećivanja i educiranja o logorima smrti, holokaustu i zločinima koje su Nijemci kao narod, činjenjem ili nečinjenjem, (a ne pojedinci, na čemu se insistira u BiH), počinili u Evropi. Odredili su Njemačkoj plaćanje ratnih reparacija i odšteta za robovski rat, koje još uvijek plaćaju. Kaznili su Nijemce kao naciju. 

Nijemci su za tih 45 godina (ili bar ogromna većina njih) doživjeli i proživjeli katarzu, i danas je Njemačka jedna samosvjesna, miroljubiva, mirna, i nadasve prosperitetna zemlja. A sve zato što su se suočili (milom ili silom) sa svojom prošlošću, što su uzeli za ozbiljno i istorijske lekcije, i jednostavno zato što su odlučili da im se istorija više nikada ne smije ponoviti. Ono što je indikativno je da su okupacione sile, zajedno sa malim brojem protivnika Hitlerove doktrine, u tih 45 godina iskorijenili nacionalsocijalizam iz svih javnih istupa i svakog onog ko se retrogradno ponašao kažnjavali su strogo.  

Vratimo se Bosni i Hercegovini. Danas je jasno i svakom laiku da OHR postoji isto kao što je u ratu postojao UN u BiH. Tu su, a nisu tu. Nikakvog pokušaja insistiranja (pa i silom ako treba) na istjerivanju istine na čistac. Nikakvog konkretnog pokušaja stvaranja moderne države ili normalizacije stanja u državi. Jedino što je SFOR politički na silu uradio je to što su ganjali poslanike Narodne skupštine RS-a i bukvalno ih utjerivali u skupštinu kako bi glasali za Dodika kada je prvi put postao Predsjednik Vlade RS-a. Koliko je to korisno, sada znamo svi. OHR je već godinama predmet ismijavanja, vrijeđanja i podcjenjivanja od strane ne samo SNSD-a i Dodika, nego i mnogih drugih.

Zadnja važnija odluka OHR-a vezana je za, najblaže rečeno, kontradiktorno odobravanje formiranja federalne vlasti koja je samo još više produbila jaz između (još uvijek) prirodnih saveznika Bošnjaka i Hrvata, time što je aminovano formiranje Vlade FBiH, pri čemu je negirana izborna volja preko 90% Hrvata koji žive u FBiH. Kardinalna greška OHR-a koja, sada vjerujem, nije bila ni slučajna, ni ishitrena, ni naivna. Naime, sve je izvjesnije da međunarodna zajednica, oličena u OHR-u ima sasvim drugačije planove za državu BiH od onih koje su okupacione sile imale za poslijeratnu Njemačku.

Sklon sam vjerovati da je OHR tu odluku donio namjerno, proračunato i zlonamjerno, kako bi ubrzao retrogradne procese u BiH, a da su Bošnjaci i Bosanci (iz SDP-a) naivno nasjeli na podvalu tog istog OHR-a. Slična se stvar dešavala dva puta za redom izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a koji je (opšte poznata i provjeriva činjenica) izabran ogromnom većinom bošnjačkih glasova, što je dodatno, a sasvim nepotrebno iritiralo skoro svakog Hrvata u FBiH jer je isto tako poznato da se taj Željko Komšić uopšte ne smije pojaviti niti u jednom gradu zapadne Hercegovine, pa i srednje Bosne u općinama gdje većinom žive Hrvati. Ako se slučajno i pojavio, bio jer redovno izviždan. A po Ustavu, Željko Komšić predstavlja Hrvatski narod u Predsjedništvu BiH, koji ga ne može ni gledati ni slušati. Pa to je paradoks koji je trebao biti ekspresno ispravljen od strane OHR-a čim je obznanjeno da je Hrvatski član predsjedništva izabran glasovima Bošnjaka. Međutim, OHR ne samo da tada nije ništa uradio, nego je omogućio da se to desi dva puta za redom. Iako je izborni zakon nakaradan, i po Hrvate u FBiH izrazito nepravedan, OHR se nije potrudio da ispravi tu nepravdu prema Hrvatima u BiH. Čak šta više, OHR je radio sve kako bi podržao i održao takav način izbora člana Predsjedništva iz reda Hrvata u Predsjedništvu BiH znajući da je to veoma sporno i u direktnoj suprotnosti sa dejtonskim rješenjima, odlukama i Ustavom BiH kao jednim od finalnih produkata Dejtonskog sporazuma. 

Sve što je međunarodna zajednica oličena u OHR-u uradila, i sve ono što nije uradila u BiH u zadnjih skoro sedam godina, daje mi za pravo da tvrdim i branim tezu da OHR svojim pogrešnim procjenama (ili pravim, kako za koga), radi na razbijanju Bosne i Hercegovine kao države.

Istorija nas uči da su na Balkanu granice uvijek određivale velike sile. Nikada u istoriji nijednom narodu na Balkanu nije dozvoljeno da ima ili nema državu ako Britanija, Francuska, Rusija, a od 1945. i SAD (kao najjači igrač), nisu aminovali takvu odluku. Ne samo da su određivali koje države mogu postojati, nego i primjer Trsta, kojeg je oslobodila 1945. onda snažna Jugoslovenska vojska, ali ga je morala vratiti Italiji na insistiranje i prijetnju ratom od strane Velike Britanije, nedvosmisleno pokazuje ko je bio, ostao i biće pravi gazda na Balkanu. 

Zato je licemjeran i zloban onaj ko tvrdi da će međunarodna zajednica podržati svako rješenje koje donesu tri strane u BiH. Da se ispravim, podržat će oni dogovor, ali samo pod striktnim uslovima koji odgovaraju toj maloj grupi zemalja koje upravljaju našim sudbinama. 

Tako je zastrašujuće istinita tvrdnja našeg jedinog Nobelovca Ive Andrića, koji je jednom prilikom rekao: „Kad bi narod znao koliko malo pameti upravlja svijetom, zaledio bi se od straha“. Iz istog razloga prvenstveno Bošnjaci kao narod trebaju biti više nego zabrinuti za svoju sudbinu sa političarima koji ih vode u propast, koji nisu bili sposobni za više od 20 godina samostalnosti BiH steći naklonost bar jedne prave svjetske sile, i imati je uz sebe kao neophodnog i jakog saveznika. Zato Valentin Incko laže i obmanjuje kada kaže da mi imamo „Bonske ovlasti“. Zato smo tu gdje jesmo i trpimo ovakvo stanje ni života ni smrti, ne zato što smo glupi i nepismeni, nego zato što su naši politačari nesposobni, a međunarodna zajednica i OHR imaju tajnu agendu za BiH, sa kojom je izgleda najbolje upoznat Milorad Dodik, koji je, kao pametan političar, obezbijedio bezrezervnu podršku Rusije Republici Srpskoj. Dodik, predsjednik najfunkcionalnije administrativne tvorevine u BiH je uradio sve one strateški važne poteze koje bosanski i bošnjački političari nisu. 

RS u stvari nije tvorevina ili entitet kako je Bošnjaci vole zvati, nego prava republika sa skoro pa svim atributima državnosti, koja protuustavno sklapa međudržavne sporazume (hidroelektrane na Drini), a ni Bošnjaci ni Bosanci nemaju intelektualnog kapaciteta da se suprotstave Dodikovom ignorisanju državnih institucija i ovlaštenjima istih. Gdje je tada bio taj „veliki Bosanac“ Željko Komšić sa svitom polupijanih savjetnika i saradnika i šta je uradio po tom pitanju? Šta je korisno uradio za državu i da li je poduzeo konkretne korake da osujeti nasrtaje Dodikove Republike Srpske na institucije BiH? Da bi se bilo na vlasti, nije dovoljno biti samo „veliki patriota i Bosanac“. Mnogo je važnije biti lukav, mudar, pametan i sračunat političar, koji će kao dobar vojskovođa znati obezbijediti sebi stratešku dubinu i mogućnost manevrisanja, koji će imati jake saveznike, jasne ciljeve, rezervne ciljeve, i koji može uspješno predvidjeti mogući manevar političkog ili drugog protivnika i pripremiti odgovor.

Što se tiče Bakira Izetbegovića, iskreno se čudim njegovoj neupitnoj „moralnoj“ i svakoj drugoj podršci palestinskoj stvari. Ne ulazeći u problem konflikta na Bliskom istoku, mislim da je Bakir Izetbegović prvo odgovoran svom narodu (svojim biračima) i da mu prioritet treba biti boljitak i napredak bošnjačkog naroda a ne palestinskog. Podsjetio bih ga na riječi Vinstona Čerčila koji je rekao da: „Britanija nema prijatelje u svijetu, Britanija ima svoje interese u svijetu“. Mislim da bi tom logikom trebao da se vodi svaki političar koji predstavlja prvenstveno Bošnjake kao najranjiviji narod na Balkanu. Veliko je pitanje gdje je interes Bošnjaka kada idemo protiv interesa Izraela (čitaj Amerike), a toliko toga treba tek da se desi u Bosni i Hercegovini. Sve je ovo velika nepoznanica za Bošnjake i Bosance, jer oni kad dođu na vlast, potroše polovinu mandata na raspored fotelja, zapošljavanje rodbine i lično bogaćenje, a o ovakvim stvarima razmišljaju tek kad ih „lupe u glavu“. Republika Srpska i njeni političari su nemjerljivo efikasniji i proračunatiji po tom pitanju.   

A ta ista Republika smještena je tamo  gdje je milion ljudi druge nacije istjerano, a desetine hiljada  pobijeno od strane (prema haškim  i domaćim presudama) samo nekih stotinjak srpskih vojnika (uključujući oficire i generale), koji su to uradili „na svoju ruku i samoinicijativno“. Tipičan primjer kolektivnog zločina a individualne kazne. Ili u prevodu, praktično, s obzirom na rezultat zločina, tipičan primjer zločina bez kazne. Legalizaciju tog najvećeg (eto izgleda nekažnjenog, jer ostatak srpskog naroda „nije bio odgovoran za ono što se u ratu dešavalo“) etničkog čišćenja u Evropi posle Drugog svjestkog rata dobijamo na popisu stanovništva sljedeće godine.

Posle toga će ona narodna „posjed je devet desetina vlasništva“, da se pretvori u državu, a istorija će se Bošnjacima opet naceriti u lice, a onda razbiti o glavu. Karadžić će u međuvremenu možda još uvijek biti živ i u zatvoru, ali sigurno neće skidati osmjeh sa lica. Mladić je izgleda već poludio ali će ga guslari sigurno uvesti u legendu kao najvećeg srpskog sina, kome će poslije smrti nicati kipovi i biste na svakom raskršću u Republici Srpskoj. 

I na kraju, s obzirom da me taj način dezavuisanja naroda najviše iritira, vidjeće se konačno koliko je u stvari moćan načelnik općine, konkretno u Srebrenici. Kad im Dodik stavi kip umrlog a neosuđenog Mladića od 20 metara u bronzi, koji će dominirati Potočarima, konačno će Bošnjaci shvatiti da je Srebrenica u stvari srpska i u Republici Srpskoj, a da ovaj privid, ovaj očajni pokušaj laganja sopstvenom narodu, oličen u mlađahnom načelniku Čamilu Durakoviću, predstavlja jedan proračunat ustupak Bošnjacima, koji je u stvari toliko beznačajan i irelevantan za Dodika s obzirom da on u Srebrenici i dalje može donositi najvažnije odluke, a načelnik općine je ustvari jedna bukvalno beznačajna i reprezentativna figura za slikanje sa strancima i promovisanje svima nam znane multikulturalnosti u Republici Srpskoj.

Tako Čamil, i ne znajući, ustvari čini Dodiku uslugu. Ali ima vremena, nadoć'e i Čamil prvi put kad se usprotivi Dodiku, a ovaj mu sve uskrati i onda iz inata napravi bistu umrlom neosuđenom Mladiću u po Potočara. Čamil će se žaliti medijima na „nepravde bošnjačkom narodu“. 

Amerikanci neće ništa uraditi – reći će da to nije u redu i odmahivat će glavom u nevjerici.

Britanci neće ništa uraditi – na svojim talk-show emisijama zbijaće šale na račun glupih Bosanaca.

Francuzi neće ništa uraditi – da se ne zamjere Srbima.

Rusi neće ništa uraditi – biće im ustvari drago.

Turci neće ništa uraditi – galamiće i prijetiti Erdogan, ali sve će to biti prazne prijetnje, jer Erdogan ima na umu prvenstveno interese Turske a ne BiH i Bošnjaka. 

I to će biti kraj iluzije o Državi Bosni i Hercegovini, a u njene grobare, ako se ovako nastavi, neće se ubrajati samo Dodik i drugi bh. političari, nego prvenstveno ta neodređena sintagma „međunarodna zajednica“ i OHR, kao i neukost i posebno nenaučene istorijske lekcije prvenstveno bošnjačkih političara i naroda.  

(DEPO PORTAL)