svabo
Piše: Nermin BAJIČ
Istorija nas konstantno podsjeća na stvari i događaje koje smo svjesno ili nesvjesno zaboravili ili pokušali zaboraviti. Onaj ko zanemaruje i svjesno negira ili izvrće događaje koji su se desili u istoriji, zanemaruje i konsekvence koje takav neodgovoran nemarni odnos prema istoriji može donijeti sadašnjosti i budućnosti.
Ko ignoriše događaje u istoriji, osuđen je na ponavljanje te istorije, ma kako ona krvava i nepravedna bila.
Bošnjački narod danas je bukvalno obezglavljen, podijeljen, bez ikakve razrađene strategije za bilo kakav i svaki scenario koji je vrlo moguć u mjesecima i godinama pred nama. Bošnjački narod takođe danas u svijetu nema niti jednog relevantog i jakog saveznika u svojoj predstojećoj (nadam se političkoj) borbi za pravično mjesto pod ovim tmurnim bosanskim nebom. Oni koji se oslanjaju na Tursku neka znaju da se oslanjaju na papirnatog političkog i vojnog tigra. Na izbornoj kampanji za općinske nivoe naslušali smo se (a mnogi i progutali) gluposti i obećanja koja uveliko prevazilaze ovlasti načelnika i općinskih vijeća. Sve to zajedno pokazuje veliku neodgovornost i vrijeđanje intelegencije vlastitog naroda koju posebno bošnjački političari ispoljavaju prema svom biračkom tijelu.
U vrijeme najtežih političkih turbulencija koje su započele odlaskom američkih trupa iz BiH početkom 2006-te, i dolaskom anemičnog, neefikasnog, neučinkovitog EUFOR-a koji je podsjećao na holandski bataljon u Srebrenici, presudom ICTY početkom 2007 godine kojom Srbija nije proglašena agresorom na BiH, proglašenjem Kosova de facto i de jure nezavisnom republikom početkom 2008-e, bošnjački političari, iako su morali biti svjesni mogućnosti takvog razvoja istorijskih događaja, nisu imali nikakav plan kako da se postave u toj novoj arhitekturi i konstelaciji političkih odnosa i prilika na Balkanu. Bili su bukvalno zbunjeni, nespremni i nesposobni nositi se sa novonastalim okolnostima.
U toj svoj njihovoj zbunjenosti, podgrijanoj odbijanjem famoznog Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006-te godine, najbolje se snašao i najmudrije političke poteze povlačio je Milorad Dodik, tada predsjednik vlade Republike Srpske a sada predsjednik iste. Dodik je nekako preko noći nadmudrio i otjerao Silajdžića na političko smetljište, poigravao se i podsmijavao Sulejmanu Tihiću u javnosti i čak za skupštinskom govornicom, ignorisao, pa napadao, a onda ucjenjivao Lagumdžiju i natjerao ga da pokaže svoje pravo lice. Da ne dužim, sve ih je nadigrao, nadmudrio i nametnuo se kao glavna i najuticajnija politička figura u BiH kojem su na noge išli čak i Čiro Blažević i Ivica Osim.
Kažu da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Kažu da je vlast ogledalo naroda koji ju je birao. Valentin Incko kaže da mi (narod) imamo „Bonske ovlasti“. Ja kažem da je to jedna velika podvala i glupost, kao i pokušaj da se na (prvenstveno bošnjački) narod svali sva krivica za vrlo moguć scenario cijepanja države.
Zašto ovo kažem? Prvenstveno zato što znam da je Njemačka nacija sve do kraja rata u Evropi, u maju 1945., iako svjesna ogromnih gubitaka i razaranja, bila i dalje fanatično odana Hitleru i ideji koju je on do kraja promovisao. Da su se kojim slučajem organizovali slobodni, fer i demokratski izbori u Njemačkoj 1946. godine, i da je ideološkim sljedbenicima Hitlera bilo dozvoljeno da se kandidiraju na tim izborima, takvi bi odnijeli „land slide“ izbornu pobjedu u Njemačkoj.
Međutim, međunarodna zajednica je bila mnogo odgovornija, odlučnija i aktivnija u Njemačkoj nego što je u BiH. Prvo zato što je Njemačka, i jedna i druga, bila praktično okupirana sve do 1990. godine, odnosno do kraja (kako se onda mislilo) hladnog rata; 45 godina posle Drugog svjetskog rata Rusi su u Istočnoj, a Amerikanci uz pomoć Britanaca i Francuza u Zapadnoj Njemačkoj, krojili političku sliku, odlučivali o podobnim i nepodobnim u politici, uvodili obavezu posjećivanja i educiranja o logorima smrti, holokaustu i zločinima koje su Nijemci kao narod, činjenjem ili nečinjenjem, (a ne pojedinci, na čemu se insistira u BiH), počinili u Evropi. Odredili su Njemačkoj plaćanje ratnih reparacija i odšteta za robovski rat, koje još uvijek plaćaju. Kaznili su Nijemce kao naciju.
Nijemci su za tih 45 godina (ili bar ogromna većina njih) doživjeli i proživjeli katarzu, i danas je Njemačka jedna samosvjesna, miroljubiva, mirna, i nadasve prosperitetna zemlja. A sve zato što su se suočili (milom ili silom) sa svojom prošlošću, što su uzeli za ozbiljno i istorijske lekcije, i jednostavno zato što su odlučili da im se istorija više nikada ne smije ponoviti. Ono što je indikativno je da su okupacione sile, zajedno sa malim brojem protivnika Hitlerove doktrine, u tih 45 godina iskorijenili nacionalsocijalizam iz svih javnih istupa i svakog onog ko se retrogradno ponašao kažnjavali su strogo.
Vratimo se Bosni i Hercegovini. Danas je jasno i svakom laiku da OHR postoji isto kao što je u ratu postojao UN u BiH. Tu su, a nisu tu. Nikakvog pokušaja insistiranja (pa i silom ako treba) na istjerivanju istine na čistac. Nikakvog konkretnog pokušaja stvaranja moderne države ili normalizacije stanja u državi. Jedino što je SFOR politički na silu uradio je to što su ganjali poslanike Narodne skupštine RS-a i bukvalno ih utjerivali u skupštinu kako bi glasali za Dodika kada je prvi put postao Predsjednik Vlade RS-a. Koliko je to korisno, sada znamo svi. OHR je već godinama predmet ismijavanja, vrijeđanja i podcjenjivanja od strane ne samo SNSD-a i Dodika, nego i mnogih drugih.
Zadnja važnija odluka OHR-a vezana je za, najblaže rečeno, kontradiktorno odobravanje formiranja federalne vlasti koja je samo još više produbila jaz između (još uvijek) prirodnih saveznika Bošnjaka i Hrvata, time što je aminovano formiranje Vlade FBiH, pri čemu je negirana izborna volja preko 90% Hrvata koji žive u FBiH. Kardinalna greška OHR-a koja, sada vjerujem, nije bila ni slučajna, ni ishitrena, ni naivna. Naime, sve je izvjesnije da međunarodna zajednica, oličena u OHR-u ima sasvim drugačije planove za državu BiH od onih koje su okupacione sile imale za poslijeratnu Njemačku.
Sklon sam vjerovati da je OHR tu odluku donio namjerno, proračunato i zlonamjerno, kako bi ubrzao retrogradne procese u BiH, a da su Bošnjaci i Bosanci (iz SDP-a) naivno nasjeli na podvalu tog istog OHR-a. Slična se stvar dešavala dva puta za redom izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a koji je (opšte poznata i provjeriva činjenica) izabran ogromnom većinom bošnjačkih glasova, što je dodatno, a sasvim nepotrebno iritiralo skoro svakog Hrvata u FBiH jer je isto tako poznato da se taj Željko Komšić uopšte ne smije pojaviti niti u jednom gradu zapadne Hercegovine, pa i srednje Bosne u općinama gdje većinom žive Hrvati. Ako se slučajno i pojavio, bio jer redovno izviždan. A po Ustavu, Željko Komšić predstavlja Hrvatski narod u Predsjedništvu BiH, koji ga ne može ni gledati ni slušati. Pa to je paradoks koji je trebao biti ekspresno ispravljen od strane OHR-a čim je obznanjeno da je Hrvatski član predsjedništva izabran glasovima Bošnjaka. Međutim, OHR ne samo da tada nije ništa uradio, nego je omogućio da se to desi dva puta za redom. Iako je izborni zakon nakaradan, i po Hrvate u FBiH izrazito nepravedan, OHR se nije potrudio da ispravi tu nepravdu prema Hrvatima u BiH. Čak šta više, OHR je radio sve kako bi podržao i održao takav način izbora člana Predsjedništva iz reda Hrvata u Predsjedništvu BiH znajući da je to veoma sporno i u direktnoj suprotnosti sa dejtonskim rješenjima, odlukama i Ustavom BiH kao jednim od finalnih produkata Dejtonskog sporazuma.
Sve što je međunarodna zajednica oličena u OHR-u uradila, i sve ono što nije uradila u BiH u zadnjih skoro sedam godina, daje mi za pravo da tvrdim i branim tezu da OHR svojim pogrešnim procjenama (ili pravim, kako za koga), radi na razbijanju Bosne i Hercegovine kao države.
Istorija nas uči da su na Balkanu granice uvijek određivale velike sile. Nikada u istoriji nijednom narodu na Balkanu nije dozvoljeno da ima ili nema državu ako Britanija, Francuska, Rusija, a od 1945. i SAD (kao najjači igrač), nisu aminovali takvu odluku. Ne samo da su određivali koje države mogu postojati, nego i primjer Trsta, kojeg je oslobodila 1945. onda snažna Jugoslovenska vojska, ali ga je morala vratiti Italiji na insistiranje i prijetnju ratom od strane Velike Britanije, nedvosmisleno pokazuje ko je bio, ostao i biće pravi gazda na Balkanu.
Zato je licemjeran i zloban onaj ko tvrdi da će međunarodna zajednica podržati svako rješenje koje donesu tri strane u BiH. Da se ispravim, podržat će oni dogovor, ali samo pod striktnim uslovima koji odgovaraju toj maloj grupi zemalja koje upravljaju našim sudbinama.
Tako je zastrašujuće istinita tvrdnja našeg jedinog Nobelovca Ive Andrića, koji je jednom prilikom rekao: „Kad bi narod znao koliko malo pameti upravlja svijetom, zaledio bi se od straha“. Iz istog razloga prvenstveno Bošnjaci kao narod trebaju biti više nego zabrinuti za svoju sudbinu sa političarima koji ih vode u propast, koji nisu bili sposobni za više od 20 godina samostalnosti BiH steći naklonost bar jedne prave svjetske sile, i imati je uz sebe kao neophodnog i jakog saveznika. Zato Valentin Incko laže i obmanjuje kada kaže da mi imamo „Bonske ovlasti“. Zato smo tu gdje jesmo i trpimo ovakvo stanje ni života ni smrti, ne zato što smo glupi i nepismeni, nego zato što su naši politačari nesposobni, a međunarodna zajednica i OHR imaju tajnu agendu za BiH, sa kojom je izgleda najbolje upoznat Milorad Dodik, koji je, kao pametan političar, obezbijedio bezrezervnu podršku Rusije Republici Srpskoj. Dodik, predsjednik najfunkcionalnije administrativne tvorevine u BiH je uradio sve one strateški važne poteze koje bosanski i bošnjački političari nisu.
RS u stvari nije tvorevina ili entitet kako je Bošnjaci vole zvati, nego prava republika sa skoro pa svim atributima državnosti, koja protuustavno sklapa međudržavne sporazume (hidroelektrane na Drini), a ni Bošnjaci ni Bosanci nemaju intelektualnog kapaciteta da se suprotstave Dodikovom ignorisanju državnih institucija i ovlaštenjima istih. Gdje je tada bio taj „veliki Bosanac“ Željko Komšić sa svitom polupijanih savjetnika i saradnika i šta je uradio po tom pitanju? Šta je korisno uradio za državu i da li je poduzeo konkretne korake da osujeti nasrtaje Dodikove Republike Srpske na institucije BiH? Da bi se bilo na vlasti, nije dovoljno biti samo „veliki patriota i Bosanac“. Mnogo je važnije biti lukav, mudar, pametan i sračunat političar, koji će kao dobar vojskovođa znati obezbijediti sebi stratešku dubinu i mogućnost manevrisanja, koji će imati jake saveznike, jasne ciljeve, rezervne ciljeve, i koji može uspješno predvidjeti mogući manevar političkog ili drugog protivnika i pripremiti odgovor.
Što se tiče Bakira Izetbegovića, iskreno se čudim njegovoj neupitnoj „moralnoj“ i svakoj drugoj podršci palestinskoj stvari. Ne ulazeći u problem konflikta na Bliskom istoku, mislim da je Bakir Izetbegović prvo odgovoran svom narodu (svojim biračima) i da mu prioritet treba biti boljitak i napredak bošnjačkog naroda a ne palestinskog. Podsjetio bih ga na riječi Vinstona Čerčila koji je rekao da: „Britanija nema prijatelje u svijetu, Britanija ima svoje interese u svijetu“. Mislim da bi tom logikom trebao da se vodi svaki političar koji predstavlja prvenstveno Bošnjake kao najranjiviji narod na Balkanu. Veliko je pitanje gdje je interes Bošnjaka kada idemo protiv interesa Izraela (čitaj Amerike), a toliko toga treba tek da se desi u Bosni i Hercegovini. Sve je ovo velika nepoznanica za Bošnjake i Bosance, jer oni kad dođu na vlast, potroše polovinu mandata na raspored fotelja, zapošljavanje rodbine i lično bogaćenje, a o ovakvim stvarima razmišljaju tek kad ih „lupe u glavu“. Republika Srpska i njeni političari su nemjerljivo efikasniji i proračunatiji po tom pitanju.
A ta ista Republika smještena je tamo gdje je milion ljudi druge nacije istjerano, a desetine hiljada pobijeno od strane (prema haškim i domaćim presudama) samo nekih stotinjak srpskih vojnika (uključujući oficire i generale), koji su to uradili „na svoju ruku i samoinicijativno“. Tipičan primjer kolektivnog zločina a individualne kazne. Ili u prevodu, praktično, s obzirom na rezultat zločina, tipičan primjer zločina bez kazne. Legalizaciju tog najvećeg (eto izgleda nekažnjenog, jer ostatak srpskog naroda „nije bio odgovoran za ono što se u ratu dešavalo“) etničkog čišćenja u Evropi posle Drugog svjestkog rata dobijamo na popisu stanovništva sljedeće godine.
Posle toga će ona narodna „posjed je devet desetina vlasništva“, da se pretvori u državu, a istorija će se Bošnjacima opet naceriti u lice, a onda razbiti o glavu. Karadžić će u međuvremenu možda još uvijek biti živ i u zatvoru, ali sigurno neće skidati osmjeh sa lica. Mladić je izgleda već poludio ali će ga guslari sigurno uvesti u legendu kao najvećeg srpskog sina, kome će poslije smrti nicati kipovi i biste na svakom raskršću u Republici Srpskoj.
I na kraju, s obzirom da me taj način dezavuisanja naroda najviše iritira, vidjeće se konačno koliko je u stvari moćan načelnik općine, konkretno u Srebrenici. Kad im Dodik stavi kip umrlog a neosuđenog Mladića od 20 metara u bronzi, koji će dominirati Potočarima, konačno će Bošnjaci shvatiti da je Srebrenica u stvari srpska i u Republici Srpskoj, a da ovaj privid, ovaj očajni pokušaj laganja sopstvenom narodu, oličen u mlađahnom načelniku Čamilu Durakoviću, predstavlja jedan proračunat ustupak Bošnjacima, koji je u stvari toliko beznačajan i irelevantan za Dodika s obzirom da on u Srebrenici i dalje može donositi najvažnije odluke, a načelnik općine je ustvari jedna bukvalno beznačajna i reprezentativna figura za slikanje sa strancima i promovisanje svima nam znane multikulturalnosti u Republici Srpskoj.
Tako Čamil, i ne znajući, ustvari čini Dodiku uslugu. Ali ima vremena, nadoć'e i Čamil prvi put kad se usprotivi Dodiku, a ovaj mu sve uskrati i onda iz inata napravi bistu umrlom neosuđenom Mladiću u po Potočara. Čamil će se žaliti medijima na „nepravde bošnjačkom narodu“.
Amerikanci neće ništa uraditi – reći će da to nije u redu i odmahivat će glavom u nevjerici.
Britanci neće ništa uraditi – na svojim talk-show emisijama zbijaće šale na račun glupih Bosanaca.
Francuzi neće ništa uraditi – da se ne zamjere Srbima.
Rusi neće ništa uraditi – biće im ustvari drago.
Turci neće ništa uraditi – galamiće i prijetiti Erdogan, ali sve će to biti prazne prijetnje, jer Erdogan ima na umu prvenstveno interese Turske a ne BiH i Bošnjaka.
I to će biti kraj iluzije o Državi Bosni i Hercegovini, a u njene grobare, ako se ovako nastavi, neće se ubrajati samo Dodik i drugi bh. političari, nego prvenstveno ta neodređena sintagma „međunarodna zajednica“ i OHR, kao i neukost i posebno nenaučene istorijske lekcije prvenstveno bošnjačkih političara i naroda.
(DEPO PORTAL)
Add comment