Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (187-189)

Povodom Dana Armije RBiH, gradonačelnici gra-dova pa i onih koji su pod okupacijom, kao i članovi Udruženja nevladinih organizacija, posjetili su kasarne Armije RBiH. U jednoj delegaciji bio je i Hamza, njih je lično primio komandant Sedmog korpusa, general Armije RBiH, Mehmed Alagić. Nakon službenog prijema i obilaska kasar-ne, Hamza je zamolio generala Alagića da mu odobri posje-tu njegovom rodnom kraju. Nakon što je dobio kartu slobodne teritorije kao i stvari koje su mu potrebne za puta zadovoljno napusti kasarnu.

     Dugo je trebalo Hamzi da ubijedi Eminu, da ga pusti u rodni kraj.

U sabah, Hamza je krenuo. Nakon nekoliko sati hoda,  kraj srušenih kuća, sa kojih je čitao  grafite:

– Ovo je Srbija… knindže…vukovi…nebeski narod… arkanovci… Prepozna krajolik rodnog zavičaja. Na sve strane korov i ruševine. Poželi da obiđe očev i bratov me-zar. U prvom momentu Hamza nije našao harem, pa samog sebe upita:

– Kako da vrijeme zgazim i sjećanje ugasim. Dušmani tenkovima nišane polomiše a rahmetlije pregaziše. Nakon što pronađe nekoliko polomljenih nišana otkri mezarje. Po adetu javi se rahmetlijama.

– Eselamu alejkum! Neka je spas na vas, stanovnike mezarja. Mi ćemo se, ako Bog da, vama pridružiti. Neka Allah dželle šanuhu, oprosti i nama i vama!

Napuštajući mezarje, razmišlja o urbicidima koji ruše i grobove. Po orjentaciji, dođe na mjesto, gdje je bila džamija, dočeka ga čista ledina, obrasla travom zaborava.

Na ruševinama abdesthane, viri cijev, iz koje curi voda. Gledajući kako voda teče, povratnik osjeti žeđ. Zahvati vode, ispi pregršt i osjeti slatki gutljaj povratka. Nakon što utoli žeđ, zanijeti i obnovi abdest. Na mjestu gdje je bila džamija, otklanja dva rekjata «tehijjetu-l-mes-džid», u čast džamije koja je srušena.

U mislima mu džamija, puna mu'mina. Zbijeni safovi, vjernik do vjernika. Dok ih povratnik u mislima gleda, samog sebe pita:

– Kakva nas je sudbina zadesila u ovom genocidnom ratu? Ko je muhadžir, ko je gazija a ko šehid?

Idući zaraslim putem, otkida živičino raslinje, krči svoj put povratka. U neko doba, dođe do svoje rodne kuće. U avliji ga dočeka hrpa kamena i poneka nagorena greda. Na mjestu gdje je bila gostinska soba, iznikla jabuka “himberuša“, a odmah kraj ostataka ognjišta šepuri se hašlama. To povratnika trznu i vrati u prošlost. Promiču sjećanja. Nasmijana draga lica za sofrom, uživaju u ručku. Tad osjeti glad, koja ga vrati u stvarnost. Izvadi zamotuljak iz ruksaka i postavi sofru ispod jabuke, na mjestu, gdje je majka Hatidža imala običaj metati. Povratnik u mislima pozva svu čeljad. Prošlost prostruja njegovim venama. Sofra na zgarištu, njegove rodne kuće puna je omiljenih jela, sa kojima se sladi čeljad. Porodični ručak iz sjećanja prekinu preplašeno jato golubova. Gledajući u zgarište, tiho reče: «koliko li sam kuća napravio, a na avlijskoj kaldrmi, kraj ruševine rodne kuće u šatoru konak spremam»? Ležeći u šatoru, osluškivao je tišinu od koje se ježio. U šatoru pokušava da zaspe. Njegov san otpuha prohujalo vrijeme. U neko doba zaspa.

U snu čuje glas mujezina, eho iz prošlosti. Ustade sabah-namaz da klanja. Misli mu se vratiše u proljeće devedeset druge.

– Ovim putem, došli su nacionalisti da moju zemlju okupiraju i nazovu svojom kolonijom. Sve pred sobom su ubijali, kuće rušili, imanja palili.

Misli mu prekinu zvuk motora. Brzo skupi šator i sakri se iza ruševina kuće. Brektanje motora utihnu i on polahko proviri. Ugleda neku priliku u vojnoj uniformi. Na rukavu primijeti amblem Armije RBiH. Zagleda se u lice i radosno povika.

– Sine Huseine! – prolomi se očev sretni glas.

Jedan drugom požuriše u zagrljaj. Suze radosnice obliše lice. Držeći sina u zagrljaju milovao mu je lice, tapšao ga po ramenu, mrsio mu kosu. Osjećajući radost, kao i onog dana, kad ga je prvi put u naručje uzeo. Od sreće je plakao, ne vjerujući uplakanim očima da je živ.

– Živ si, sine, živ!? Jeli ovo san? – pitao je otac, dajući oduška ranjenoj duši.

– Živ sam babo, bio sam sa majkom i ona mi je rekla gdje bi mogao da te potražim. Kako si prošao minska polja? Dušmani su ih sijali ovih godina kao žito.

– Išao sam stazom, koju su napravili hajvani do pojilišta i lovišta. Vidio sam, na nekoliko mjesta kosture koje su raznijele mine.

Dok su prekopavali po ruševinama kuće, jedan drugom su pričali o proteklim ratnim godinama. U jednom momentu Hamza veselo uskliknu:

– Evo nađoh kašiku, za koju je moj babo orao cijeli dan, jes da je istrošena ali nadživi mnoga usta, koja su je halapljivo praznila. Eh, kad bi kašika mogla progovoriti, mnogo toga rekla bi o sebi. Ko i gdje je napravi, ko je kupi a ko donese u ovu kuću. Ko prvi, a ko zadnji zalogaj iz nje pojede.

Njegovo radosno razmišljanje prekinu sin Husein.

– Evo praporca i komad sedla na kojem je grb naše porodice! Evo i kandžije sa tri gužvice! Ima mjesta i za moju koju će svezati moja Sumeja. Sad sam fijaker kompletirao.

Šerijatsko vjenčanje obaviće banjalučki muftija na ruševinama čaršijske džamije. Muftija nas je u toku rata mnogo hrabrio i snage davao. U sjećanju, ostala mi je njegova hutba na kojoj je rekao:

– Treba pokušati, sebe u sebi pronaći, bunar života, kapima znanja ispuniti, oko njega žedne znanja okupiti.

Sin i otac vratiše se u čaršiju i nađoše Eminu u ša-torskom povratničkom naselju. Majka pade sinu u zagrljaj.

Na Huseinov pir došli povratnici, oni koje je Milo-stivi, Allah dželle šanuhu, poživio i počastio da budu svje-doci genocida. Došao je Osman sa majkom Medinom, ha-numom i djecom. Na šerijatskom vjenčanju bili su Husein-ovi saborci, među kojima i ratni vojni invalid Emir, koji je doznao da mu je sestra Senadina živa i da se udala za Osmana, sa kojim je dvoje djece rodila. Sestra i brat dugo su plakali, jedno drugome pričali o ratnim strahotama. Sjedeći u invalidskim kolicima, daidža Emir držao je u krilu Ibrahima i Habibu, nježno ih milovao i ljubio. Oni su ga gledala veselim očima, čudeći se, da i on, iako je veliki, poput djeteta, sjedi u kolicima.

Svatovsku kolonu krasili su državni barjaci kao i barjaci jedinica Armije RBiH.

Primajući poklone i hedije od roditelja, mladoženja upita:

– Dragi moji, koga bi voljeli sada vidjeti?

– Eh, moj sine – uzdahnu majka – voljela bih da su ovdje, porodice naših rahmetlija Kerima i Abdulaha. Kada sam neki dan razgovarala sa hanumama naših rahmetlija, ako Bog da, naših šehida, rekli su doći i dovesti nam unučad. Voljela bih da je sa nama, naša Lejla i…

Husein zagrli majku, a da ona nije ni završila želju.

– Evo majko, ispunjavam ti jednu od želja. Dovodim ti kćerku, unuka i zeta!

Nakon dugih godina tuge i bola, radost i sreća im obasja lica. Skupilo se ono što je ostalo, od porodice nakon genocida. U zagrljaju svojih roditelja Lejla ispriča šta joj se desilo, nakon ranjavanja na Markalama u Sarajevu.

– Eto, čuli ste moju ratnu priču – kroz suze će Lejla, nakon što se sabra svoju radost kaza.

– Na moju molbu i svoju želju Murat je odlučio da se vrati u zemlju svojih djedova.

Njegov nijet obradova svatove koji obećaše pomoći. Dirnut lijepim dočekom Murat otpoče priču.

– Od rođenja, majka i babo učili su me bosanskom jeziku, da znam odakle moji potiču. Bio sam ponosan kad su me i školske kolege zvali Bošnjo. Moj bosanski jezik, obogatila je moja Lejla. Dok ne vratim djedovinu živijet ću u povratničkom šatorskom naselju sa ostalim muhadžirima. Nakon što se zahvali na lijepom dočeku Murat poželi da kaže nešto o svojoj porodici.

– Nakon što napraviše «hidžru», dokaz o vlasništvu zemlje, čuvao je najstariji Bošnjak sa Gradine. One godine kad je Bosna i Hercegovina postala nezavisna i kad su agresori prešli Drinu, moj djed Murat, po kojem sam dobio ime, naslijedi ćitabe o vlasništvu i skrivenom blagu. Kada sam sa humanitarnom organizacijom «Crveni polumjesec» krenuo u Bosnu, djed mi je predao ćitabe uz savjet. Ovo što je pripadalo našoj porodici sa Gradine, sada pripada svim Bošnjacima koji žive u mom rodnom kraju.

Boraveći u Bosni u toku agresorskog rata, nisam uspio da dođem na djedovinu. Sad želim ispuniti zadaću, koju mi je zadao moj djed Murat. Na mjestu gdje je bila kula, izgradiću kuću za svoju porodicu. Kad povratim oduzetu zemlju, koja se nalazi između triju rijeka, tad ću potražiti blago, koje pripada svima vama.

Njegova besjeda, oduševi svatove, koji su uzvikivali tekbire, zahvaljujući Allahu dželle šanuhu, na Muratovom nijetu.

Zaova Lejla zagrli nevjestu, dajući joj minđuše od plavog bisera.

– Draga Sumeja, ovaj dar, dobila sam od svoje nene Hatidže a ona od svoje nene, kojoj niko ne zna ime. Koliko su stare ne znam, ali znam o njima priču koja je kružila sa koljena na koljeno.

„Jedne godine rijeka Una se izlila i sve potopila. Kada se voda povukla, težaci su pohitali da saberu ljetinu. Iz gliba, vadili su usjeve i onda su ugledali čudo, na klasju pšenice i klipovima kukuruza, nalazili su se biseri. Tako su i ova dva bisera, pomogla nekome da preživi do iduće žetve. Ove minđuše napravio je kujundžija iz Cazina, od bisera koji su nađeni negdje u Pounju.“

Primajući dar Sumeja, zaplaka.

– Sa kakvim darom, da vas darivam, kada sam sirota? Ko će moje ruho opremiti? Moga babu i hiljade drugih Bošnjaka u Srebrenici dušmani pobiše. Moje ruho sa  drugim ratnim plijenom preko rijeke Drine odnesoše a nas djecu i žene protjeraše.

– Ne plač’ draga nevisto, nemoj suze liti, tvoje ruho je u tebi, u tvome nijetu i karakteru. Svi će ga vidjeti u tvome životu. Svoju majku i svoju sestru u nama potraži.

Emini pred očima zaigraše slike Kerimovce i Abdulahovce koje se sa djecom potucaju po tuđem dunja-luku. Mučnu atmosferu prekinu mladoženja i zapjeva pjesmu:

„Od mora, eto svatova, da vode mladu nevjestu“.

Svi pjesmu prihvatiše u kolo se uhvatiše i veselo zaigraše.  Oko mlade i mladoženje pirovalo se do sabaha.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.