KOZARAC-Jutarnji trač…

Cesto puta, kada sam “odsutan” sa ovoga virtuala, kad ne pisem traceve, ne copiram agencijske i druge vijesti, ne objavim petkom dzumu ili neku dobru pricu otrgnutu od zaborava u spomen na kozarackog ulixa, ili neki nidin pristup i slicno, sve ono sto smo navikli da vidimo i citamo na ovome virtualnom kozarcu na kojem se svakodnevno susrecemo, gledamo, procitam poruke u stilu “ni ovdje nista nema”, “sta je sa tracem?” i slicno, malo kada da me neko upita:”Gdje si, sta ima, kako si?”

Navikli smo se da imamo neke stvari, da se mora pisati, izvjestavati, a ako nema nista dovoljno je samo klik misom i gledati cetvrtak ili opet ako nema nista kliknuti i lajkati se na FB, ziveci tako neki svoj virtualni zivot koji nas zabavlja, jer se neusudjujemo pogledati u realnost i vidjeti kakvo je zaista stanje u zivotu, onome pravom, gdje se zivi, gleda u oci, mrsti obrvama…

Necu ovaj put kukati o zivotu, kokuzluku, niti traziti donacije, vise bih volio da kroz ovaj trac iniciram temu u kojoj bi mogli razgovarati, dogovarati se, planirati nesto i slicno, da razgovaramo o necem sto je zajednicko svima nama, nesto sto nas sviju veze i okuplja a to je nas Kozarac.

Kozarac u koji se mnogi kunu, i vole do besvjesti, a nazalost malo ih zaista vide i osjecaju ZIVOT u Kozarcu.

Zivot ovog naseg stvarnog Kozarca, ne onoga na natpisu na autotablici, zivot danasnjeg Kozarca koji je u ovih proteklih dvanaest godina izdigao se iz pepela i koji ZIVI i raste i dalje.

Cesto se puta pitamo ima li zivota u Kozarcu a ne vidimo da on zapravo vec zivi dvanaest godina i zaboravljamo da nas je odavde protjerala kama a ne neimastina, i da se podno ovoga Kamena zivjelo unazad 700 godina. I Omer Pasa Latas je spalio Kozarac, pa se on digao ko fenix i ponovo zivio stotinama godina, i Srbi su spalili Kozarac 92 ali se on ponovo digao u svojih prvih dvanaest godina novije istorije, od pocetka POVRATKA!

Kada bih pisao o zivotu u Kozarcu od povratka do danas, mogao bih reci da tu imaju tri  faze u koje su mjenjale svake cetiri godine.

U prvoj fazi od 2000.-20004. godine Kozarac je bio jedno ogromno gradiliste, slicno pocetcima koje smo citali u Zagorovim romanima ili gledali na westwrn filmovima, kada su kauboji gradili gradove i u njemu je bilo tek nekoliko novoizgradjenih THW kuca koje su bile razbacane po citavom prostoru regije Kozarca od Kevljana do Kozaruse i od Kozarca do Trnopolja i uglavno je tu boravila nekolicina povratnika i nekoliko gradjevinskih firmi. I sam sam prvih godinu i po radio u jednoj gradjevinskoj firmi i gradio kuce.

Dosta firmi je dolazilo iz Sanskog Mosta tako da bi nakon 6-7 sati u Kozarcu zavladao muk i tisina. Tada nije bilo nicega, ni vode, ni struje, ni odvoda, ni dovoda, o telefonu bi mogli samo mastati a za internet nismo ni znali 🙂

Nakon nekog vremena pocele su se otvarati i prvi restorani i prodavnice. Caffe Ghost, kada se otvorio predstavljao je totalnu senzaciju i totalni kontrast Kozarca, kada izadjete iz jednog detaljno uredjenog lokala i krocite u mracnu ulicu pazeci da ne upadnete u neki od otvorenih sahtova.

Kozarac je poceo rasti, poceli su da dolaze i ljudi iz vana, da krce svoja ognjista.

U to vrijeme, dovoljno je bilo biti u glavnoj ulici i mogao si sresti svakoga ko dodje iz vana, jer se nije imalo kuca i svemirskih kuhinja, pa se moralo na svaki obrok ici sa cijelom familijom, a cesto jos i sa domacinima, rodjacima kod kojih su tada spavali.

Kada je krenula masovna izgradnja i kada su se prestale praviti donatorske austrijske THW i Norveske Caritas kuce za POVRATNIKE, krenule su su se graditi grandiozne kuce za nase rodjake iz vana. Gradjevinski, trgovinski i ugostiteljski posao je cvijetao, mada je to u stvari i bio jedini od poslova koje smo mogli ovdje raditi.

Mogao si raditi na bausteli ili u kafani ili imati trgovinu ili jednostavno samo biti u carsiji, jer se samo u njoj zivjelo.

Poslovi su se dogovarali navecr uz mezu i pice, raja nije imala ni kuca ni bankovnih racuna, novac se nosio u hrpi u torbama i mogli su se godisnje i milioni okrenuti. Da smo bili skromniji 10% u izgradnji, a da ne kazem u jelu i picu, pjevljkama i konbaricama,  sad bi imali milione vise da kao zajednica djelujemo.

Kozarac je tada bi bosanski El Dorado za gradjevinske i druge bliske firme da dodju i da rade u Kozarcu, i svi su pisali o tom cudu bosanskog povratnickog mjesta zvanom najveci mali grad na svijetu, dok je nazalost ZIVOT povratnika bio sasvim drugaciji. Nekolicina ljudi je dobro radila i zaradjivala dok za druge nije bilo posla posla i drugog zivota.

Prva neka drustvena kulturna sportska desavanja bili su vjerski dogadjaji, i Turnir FK Brstatva. Skola je tek bila pocela sa radom, osnivaju se prva udruzenja od planinara do nadalje, i pocinjali smo da zivimo kao ZAJEDNICA!

Drugi period 🙂 od 2004.-2008.

Tad se, u pocetku, kada je raja iz vana ( citaj Kozarcani)  pocela da masovnije i cesce dolazi u Kozarac, poneki su vecpoceli i da spavaju tek izgradjenim bez fasada kucama, imalo se gdje leci, brijalo se po kafanama i bila je to era pjevaca u Kozarcu.

Tad se u Kozarcu, dobro zaradjivalo pjevajuci, mada je malo POVRATNIKA zivjelo od toga i uglavnom su tu dolazila lica sa strane od Halida do Halida.

U tom prelazu iz prve faze u drugu, nesto sto je upravo napravilo promjenu u POVRATKUavili bio je dolazak iz Zagreba  u Kozarac naseg Dzevada Hadzica (Zex) koji je u Kozarac donijeo viziju bezicnog interneta, za nas povratnike sasvim nesto nepoznato i upoznao s njim naseg Samira Dzaferovica (Samko) koji je i meni prenijeo tu pricu o mogucnosti da je moguce spojiti dva kompjutera bez kabla i to i na vece daljine?!

Prvo sto smo uspijeli bezicno spojiti bila su dva PC-a koja su se nalazila, jedan u Hadzicima a drugi u Kozarusi, spajali smo ih postavljajuci antene na munare dzamija u tim dzematima i to je bio prvi link uspostavljen u poslijeratnom, povratnickom Kozarcu.

Zbog dobre lokacije ubrzo smo i na krov moje kuce postavili Omnicu antenu sa Buffalovima i vec smo imali mrezu tri kompjutera kojoj se nekako u isto vrijeme prikljucio i nas Ahmet Arnautovic (Aaly) te Emir Mehmedagic (Daal) uz ciju pomoc smo dobili i krov na zgradi.

Taj wierrles mreza koju smo gradili po krovovima pokazace se kasnije nesto najbolje sto smo pokrenuli u Kozarcu unazad 12 godina, jer se ubrzo nakon naseg spajanja na internet i pokretanja bihcom.com stranice desio jedan nagli preokret u zivotu Kozarcana.

U tom momentu mnogi od nas koji smo lutali virtualom, bili na mns-u i drugim chatovima mogli smo se naci u toj zajednickoj tacki zvanoj KOZARAC.

Pokrenulo je to mnoga drustvena zbivanja, rusili su se i mjenjali Savjeti Mjesnih zajednica, nesto sto mi obicni smrtnici nismo ni znali da postoji jer smo obicno bili u kafani ili pingali po krovovima, pojacala se podrska u radu mnogih udruzenja, Bratstva, Lovaca, Planinara, kasnije Vatrogasaca, podrzavao se rad bihcoma a kasnije kozarac tacka ba ( ovaj isti virtual po kojem i veceras tipkam) te se pocelo ciniti da Kozarac zaista ZIVI.

Pogotovo ljeti, “sezone” su bile vece, Eso je otvorio cak i BAZEN, pjevace su polako zamjenile SVADBE, mada se jos uvijek ljeti moze jevati i izgledalo je kao RAJ na zemlji, cak su se i dzamije mogle vidjeti a i zime su bile kratke i ne toliko hladne, bez puno snijega, osim za BOZIC, kad je i NOVA GODINA pa idila bude potpuna a nakon praznika mogli smo se chatati i skypati do kraja zime i planirati i cekati ljeto kada cemo se ponovo SVI OKUPITI i BITI u Kozarcu i raditi, druziti se, imati sastanke dogovarati se i stvarati jedan ZIVOT u Kozarcu.

Po mojoj skromnoj procjeni, 2007. bila je vrh tog uspona, u pogledu drustvenih i sportskih, kulturnih i drugih desavanja i kao svaka DRUSTVENA ZAJEDNICA na pocetku nismo se na vrijeme organizovali i pozicionirali u drustvenom zivotu kao zajednica koja zivi na nekom prostoru.

Treci period 🙂 🙂 od 2008-2012 (DANAS)

Ni tada za vecinu POVRATNIKA zivot nije bio lagan, (mada je svakako u Bosni normalno da se kaze da se tesko zivi), ali ne u smislu da im je nesto falilo od materijalnog, vec u smislu nezaposlenosti, neobaveznosti, ali normalno to se prikrivalo kroz “SEZONE” kada bi se ko i nesto zaradilo pa bi na kraju opet, sedam mrsavih pojelo sedam debelih.

Tu polako dolazi do stagnacije u vidu drustvenog zalaganja, pocinjemo uciti o politici, saznajemo da postoji vlast, DRZAVA against ENTITET, da ostoje budzeti, novac od poreza koji svi jednako dajemo, a da nas tu nema nigdje.

Neki odnosi pocinju da pucaju iako se u tom periodu pocinjemo profilirati unutar zajednice, te neko postaje bankar, dobijamo doktora, pocinje i poljoprivreda a cak se i Savjet ko poceo sastajati kako bi planirali kuda da kao zajednica idemo dalje?

I ne bih dalje o proslosti, jer i ovo sto sam naceo je samo dio onoga sto bi se moglo reci i tek napisan dio od onoga sto mi je kroz sijecanje protutnjelo i sto sam zelio da napisem ali dovoljno je za uvod, pa da se nastavi prica o Kozarcu, i nama svima.

Da se skinu maske da nema vise POVRATNIKA i dijaspore, da nema TURISTA koji imaju kucu i porijeklo iz Kozarca i da se vec jednom stane na loptu i zaista pogleda gdje smo mi KOZARCANI kao ZAJEDNICA?

Pogledajmo i prihvatimo danasnji zivot koji ZIVIMO? Gdje se DANAS nalazimo i prihvatimo realnost, prihvatimo da Kozarac i danas ZIVI da u njemu vise nema POVRATNIKA i da ovdje postoji ZIVOT iako na prvi pogled sve izgleda da je PUSTO.

Trebamo prihvatiti da KOZARAC DANAS nije skakanje po diskoteci, biti na svadbi i poslije otici i lajkati slike sa ODMORA.

Mozda cu zvucati gorak i mozda ce mi neki i zamjeriti ili nece najbolje razumjeti, ali nazalost REALNOST je da mnogi nasi Kozarcani tako dozivljavaju danasnji Kozarac i nemaju nikakav osjecaj prema njegovom stvarnom zivotu. Pogotovo omladina sto je najbolnije 🙁

Veceras je Kozarac pust, samo dva psa laju vani i ja tipkam u mraku, tri su sata ujtro i trebalo bi da spavam, ali nazalost radim, mada se to nevidi, opet neki kazu da najbolje zivim u Kozarcu, sto nikako ne znaci da sam najbogatiji i najmocniji :), prije mjesec dana u ovo doba ne bih mogao spavati zbog muzike, dreke muke, vec je postalo redovno da imam konflikte sa rajom ispred kuce koja ne razumije da i u Glavnoj Ulici ljudi zive, da rade, da trebaju na posao, da ima djece, da ima starijih ljudi koji su osjedili u toj carsiji, i da im ne mozes psovati majku i govoriti da se isele.

Prije par dana sam spavao u Mostaru, ujutro je staro jezgro grada sa starim mostom bilo puno turista, koji su hodali i slikali grad, a vec u 12 sve je bilo mirno i pusto. Iako je turisticko mjesto, nema niko da poslije ponoci urla po carsiji, suta kante, lupa flase po asvaltu. nema pijane omladine koja se valja po trotoarima do sabaha, da puze po asfaltu sva ispovracana, nema bludnicenja po haostorima, mir! Red! Ljudi spavaju, imaju sutra novi radni dan,

Danas sam izasao u novi “radni” dan sa devizom novi dan-nova nafaka, skoro kokuz, i jedina nedoumica mi je bila koji zmigavac da dam na izlazu iz dvorista? Da li uz ili niz carsiju?

Ako krenem desno mogu birati od Mexa, Aqve, Neire i Stare Baste a lijevo se mogu spustiti od Spidera, Picadillya, Coffeinna, Galerije, Zlaje i Enesa. U svim tim lokalima se nesto desava i sada kada je sezona prestala, istina, za konobare je velika razlika raditi mjesec dana u guzvi a onda sam  sa svabom piti kafu ali sa mene i dosta drugih sada je i odlicna prilika da se u miru sjedne.

Sezona je prosla, raja je otisla, sto se moze vidjeti i na Nijazovom cetvrtku, pocele su se slikati puste mahale, ali ZIVOT u Kozarcu se nastavlja i to je ono sto me je i nagnulo da pisemo veceras ovaj Jutarnji trac, vjerovatno malo i nepovezan 🙂 ali otvoren i iskren, da otvorimo tu pandorinu kutiju i da uz pomoc ove tehnike i svih pomagala vidimo na koji nacin da kao zajednica u Kozarcu, prije svega, napravimo RED, a tako i u dijaspori sa Kozarcanima koji zaista vole Kozarac, i djelima to pokazuju i koji zele da budu aktivno ukljuceni u procese koji se odvijaju u Kozarcu a samim tim i u cijeloj BiH, jer drugog puta nema!

Mozda se necete sloziti ali cini mi se da smo kao drustvena zajenica ravni nuli, cak su i indijanska plemena bila bolje organizovana, pa se znalo ko je vrac u selu a ko ide u lov, bolje nego nasa Kozaracka drustvena zajednica rasuta sirom svijeta sa maticom u Kozarcu.

Kako je ovo pocetak novog perioda, sa novom skolskom godinom i vracanje sviju nas, ove virtualne. u nase domove, sirom Svijeta, u poslove, novi stres, nakon burnog odmora, a uz to je i izborna godina i pocele su analize i saopstenja mislim da je najbolje da se svi, koji volimo KOZARAC trgnemo i izvucemo iz ovoga loseg drustvenog stanja te sto bolje organizujemo , bez ikakvog dijeljenja na MI i VI, vec da postujemo realnost i prihvatamo zivote kakvi jesu, i da to sto nas danas ima u 140 zemalja svijeta bude prednost da napravimo kapacitete kako bi se mogli ovdje bolje nositi sa problemima koje imamo.

Ima tu, naravno jos mnogo i dobrih i losih stvari koje bi se mogle reci o Kozarcu, kako onome prijasnjem, tako i ovome danasnje, o svim tim fazama, kako smo rasli, dizali se iz rusevina nakon GENOVIDA i PROGONA te 8 godina lutanja bez zemlje, bez teritorije, bez korijena, a onda vratili i poceli pisati novu istoriju Kozarca.

A ta nova istorija su svakako ova mladost koja se moze vidjeti na treninzima podmlatka naseg FK Bratstva i koja sasvim dovoljno pokazuje da nas i ovdje ima i da se vijedi boriti da taj zivot ovdje ostane.

A ima nas hvala Bogu i kako neko rece ima da ga bude, a neki su ovdje vec i posjedili 🙂

Iskreno se nadam da sam nas sviju uvrijedio za danasnje stanje u Kozarcu, jer SVI DO JEDNOGA nosimo kolektivnu krivicu za nasu drustvenu situaciju i nas polozaj. Nadam se da ce ovo potaknuti i reakciju da se otvorimo i krenemo okupljati, reci sta ne valja i popraviti to a ne zidati jos vece zidove i praviti medjusobne barijere pa ne vidi ni brat brata.

Nemojte mi zamjeriti na gramatici i greskama, jer sam ovo napisao u dahu u neka tri sata, ne smijem ni procitati prije objave jer bih vjerovatno sve izbrisao kad bih procitao. Dosta toga sam zapoceo napisati, pa stao, nesto tad izbrisao, pokusao ponovo pa se vratio. Znam da ce me mnogi razumjeti, a i mnogi osuditi, mozda sam i oduljio ali to je ono sto bih ja vecras napisao o KOZARCU