svabo
(Piše: Nina Gavranić)
Prije više od dvadeset godina u dvorištu između dvije kuće igrali su se dječak i djevojčica. Djeca su uživala u aprilskom suncu, prvom nakon hladne sarajevske zime. Djevojčici je bilo drago da ima s kim da se igra, jer ju je čuvala starija žena. Djeca su bila previše mala da bi spoznala međusobne razlike.
Odjednom, starija žena je izašla iz kuće i preneražena scenom koja se pred njom odigrava, natjerala je djevojčicu da uđe u kuću. Naredila joj je da više nikad ne priđe dječaku, uz obrazloženje da ne treba da se igra sa Ciganima. Dječak je pobjegao, a djevojčica zaplakala.
Kada je djevojčica pitala ženu zašto ne treba da se igra sa Ciganima, dobila je objašnjenje da su Cigani prljavi, smrde i kradu.
Djevojčica iz prethodne priče sam ja. Nikada nisam zaboravila ovaj događaj. Ustvari, mislim da mi je to prvo jasno sjećanje iz djetinjstva.
I kasnije, mnogo sam razmišljala o ovoj temi. U srednoj školi sam radila seminarski rad iz sociologije na temu Roma u Sarajevu. Neko iz razreda me je pitao da li mi je možda neko u porodici Ciganin, pa se bavim ovom temom.
Gotovo svaki put kad sam ih spomenula naišla sam na negativnu reakciju, čak i od ljudi za koje se smatra da su otvorenog uma.
Znam razlog za to. Jer stariji govore djeci da se Cigani ne kupaju, da lažu i kradu. A sami oni, to vrlo često i rade. Obilježeni stereotipom od rođenja, postaju taj stereotip.
Svi znamo da se malo njih obrazuje. Iako postoje naselja u kojima oni žive, rade i školuju se normalno. Čak i u naseljima koja nisu romska, ima romske djece koja završe školu. Ali taj broj je još uvjek zanemariv naspram broja one djece koja ne završe školu.
Proces njihovog socijalnog uključivanja u obrazovni i društveni život je dug, zbog obostranog nedostatka volje. To što imaju pravo na školovanje nije dovoljno.
U moju osnovnu školu nije išao ni jedan Rom. Jednom je jedan došao, ali bez obzira na to što je bio izuzetno čist i uredan, cijeli se red ispraznio kada je dječak sjeo u klupu. I svi su odahnuli kada više nikada nije došao u školu. Nadam se da se do sada našto promjenilo. Bilo bi mi neizmjerno drago da jeste.
Postoji Zakon o odgoju i obrazovanju u BiH koji omogućava da se Romi školuju na svom jeziku. Pošto je donesen prije otprilike pola godine, vidjećemo da li će ostati samo mrtvo slovo na papiru kao i mnogi drugi zakoni u našoj zemlji. Za Rome je važno da se njihov jezik i kultura ne izgube.
Mediji, koji bi mogli pomoći u promociji pozitivnih primjera pojedinih Roma, i tako bar malo smanjiti netrpeljivost, često rade suprotno. Najzastupljenije je izvještavanje o negativnim primjerima. „Muškarac romske nacionalnosti N.N (19) počinio tešku krađu.“ „Grupa Roma starijoj ženi otela tašnu“. „Romkinja A. K. (16) ostavila novorođenče pored smeća“.
Ovi naslovi djeluju poznato? Plašite li se Roma?
Naglašavanje nacionalnosti počinioca nekog krivičnog djela je diskriminacija i doprinosi stvaranju negativnih stereotipa u društvu. To valjda svi znamo. Ili ne? Pa se plašimo Roma. Učeni smo da ih ne volimo.
Za početak, bilo bi lijepo da roditelji počnu učiti djecu da koriste riječ „Romi“ umjesto „Cigani“, i da svi prestanemo vrijeđati jedni druge frazama kao što su „cigančiti“ i „ciganluk“. Jer to je isto kao da smo rekli da su svi Romi prljavi i lopovi.
Ustvari, mi o njima ne znamo mnogo. Ni njihov jezik ne razumijemo. Oni govore naše jezike. Mržnja potiče od nerazumijevanja.
Niko ne očekuje čudo, i ja vas na kraju ovog teksta samo molim da prestanete da ih prezirete, jer niko od nas nije birao etničku pripadnost. A kada bismo mogli birati otvorenog uma i srca, možda bi neko baš i izabrao da bude Rom. Zašto? Jer oni su jedini narod koji nikad nije započeo nijedan rat, nisu krivi za genocid i etničko čišćenje, ničiju zemlju nisu zauzeli i iskorištavali njene resurse i radnu snagu.
Zatvorite oči samo jedan sekund, i zamislite da ste se rodili kao Rom. Pogledajte svijet očima nekoga ko se rodio bez svih povlastica koje su nama normalne, pa čak i bez krova nad glavom.
(manjine.ba)
Add comment