Izborni zločinački poduhvat

Piše: Emir Imamović

Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partija BiH i u slobodno vrijeme ministar vanjskih poslova, na stranačkom skupu u Zenici je poručio kako je miran razlaz u Bosni i Hercegovini, dakle njen konačni raspad uz vatromet i prateće krvoproliće, nemoguć. Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata i dugogodišnji direktor Republike Srpske, uzvratio je optužujući Lagumdžiju da je militantan, te mu poručio kako će i dalje poštovati njihov prećutni dogovor o konačnom rasturanju ovoga što je ostalo od BiH. Lagumdžija je, normalno, demantovao postojanje bilo kakvog, makar i nijemog deala sa republičkosrpskim kolegom.

Prije dvadeset godina u Bosni su nakon velikih riječi slijedile velike bitke. Danas, nakon jednako velikih riječi, slijede izbori. I to oni, nazovimo ih, manji. Barem prema izlaznosti, po pravilu slabijoj od one kada se biraju predsjednici i skupštinskih zastupnici.

Sedmog dana desetog mjeseca, u BiH će biti održani lokalni izbori, a Dodik i Lagumdžija, Lagumdžija i Dodik, sasvim je svejedno, potvrdili su posljednjom razmjenom verbalnih plotuna da će kampanja biti kao da se ovdašnje političke stranke spremaju za rat do istrebljenja. Da nisu oni, obavio bi to već neko drugu: SDA, HDZ, SDS, SBBBiH…

U civiliziranom svijetu lokalni izbori služe, pored ostaloga, da trenutna vlast – ukoliko se, a najčešće je tako, održavaju na pola njenog mandata – provjeri efekte dotadašnjeg rada. Nije pravilo, no nije rijedak slučaj, da opozicija, ko god je činio, upravo na tim lokalnim izborima ublaži efekete ranijeg poraza na parlamentarnim i, zapravo, popravi poziciju za naredne. Ipak i prije svega, tamo gdje svaka godina nije 1996. samo što se drugačije zove, lokalni izbori su nadmetanje za pozicije, recimo tako, komunalnih prvaka. Svi ti načelnici općina, pa gradonačelnici, gradski i općinski vijećnici, nisu ništa drugo do domaćini gradova i u opisu radnog mjesta im je da se, umjesto visokom politikom, bave naizgled običnim, a za stvarni, svakodnevni život, važnim poslovima.

Kako pojeftiniti vodu, nekultivirani javni prostor pretvoriti u park, za koje pare prodati gradsko građevinsko zemljište, tek su neke od stvari sa kojima se bave načelnici i vijećnici. Uz još masu drugih. Posao svake lokalne vlasti je, zatim, da zakrpi trotoar, okreči obdaništa, osigura prilaze školama, nabavi nošnje za lokalno kulturno-umjetničko društvo, pomogne amaterski i omladinski sport, ne smeta alternativnoj kulturi i u takozvanu institucionalnu ne gura amidžiće umjesto sposobnih, uspostavi sistem u kojem se na rodni list ne čeka više od nekoliko minuta, kupi nove kontejnere, vodi računa da javni prijevoz ne bude kao vožnja po zidu smrti, šiša travu na zelenim površinama, organizira čišćenje snijega zimi, pazi na mjesna groblja uvijek i, sve u svemu, ne bavi se ničim izvan administrativnih granica u kojima ima zakonodavnu i izvršnu vlast. Osim naravno onim što može imati direktne posljedice na kvalitet života u „njihovim“ zajednicama.

U BiH, znamo, ima mjesta u kojima je od svega navedenog važnije očuvati dokaze da se uopće nalaze u istoj toj Bosni i Hercegovini, te da su donedavno, do prije petnaestak, dvadeset godina, većinu njihova stanovništva činili oni što su sada po memorijalnim centrima i mezarjima. Ima, međutim, i to više, gradova u kojima žive oni što im je, ipak, najveća briga gdje djecu izvesti da se igraju, obzirom da je kvartovski park postao parking.

Kakve, dakle, veze sa lokalnim izborima ima mogućnost mirnog razlaza kojeg svakako neće biti, jer niti ga ko – kao i onaj nasilni uostalom – ima izvesti, niti se u tom poslu ima na koga osloniti? Najprecizniji odgovor dao je niko drugi do Milorad Dodik. Istina, nekim drugim povodom. „Ja odem u Bileću i počnem pričati o reformi zdravstva, a oni moji seljaci bulje k'o telad. Onda ja viknem: ‘Mi nećemo dati Republiku Srpsku!’, a oni u delirij“.

Političke elite i građani svih naših entiteta i kantona, općina i gradova, udruženi su u zločinačkom poduhvatu ignoriranja običnih, životnih problema, što naravno, prvima savršeno odgovara, a drugima svakodnevne izlaske iz kuće pretvara u hod kroz krugove pakla. Ima o tome zgodna priča iz prve poratne godine: pitalo nekog gradonačelnika, načelnika, koga li, nije ni važno, kada će u „njegovom“ gradu proraditi semafori ugašeni sa devedeset i drugom, a on odgovorio da postoje važnija pitanja, poput, eto, statusa demobilisanih pripadnika Armije BiH! Naravno, ni aktivni ni razduženi vojnici tada nisu bili njegova, već briga drugih, viših nivoa vlasti. Danas su, vidimo, nijanse drugačije, a princip, kao i efekti, isti. Piše se, naime, historija, i nema se vremena za to što u kulturno-umjetničkom društvu fale dva para opanaka i tri fesa, samoljepljive reklame na gradskim autobusima ne donose prihod, već drže truhlu limariju da se ne raspadne u vožnji, osnovnoškolci dijele fiskulturne sale sa pretilim žoharima, kino sale služe kao javni taoaleti, ceste imaju rupa kao goblen, komadi fasada padaju kao grad…

Na narednim lokalnim izborima, kao i svim dosadašnjim, građani jedne male, umorne, siromašne, zapuštene zemlje, biraju vlast koja, za razliku od entitetske ili državne, zaista može biti efikasna. Nema u upravljanju općinama, od Bihaća do Trebinja i od Brčkog do Neuma – izuzev dva tri izuzetka – potrebe niti za neprincipijelnim, jedva održivim koalicijama, nema hoda kroz minsko polje dejtonskih propisa, nacionalnih interesa i njihove zaštite, ama ničega što bi moglo smetati u bukvalnom popravljanju stvarnosti. Najbolji način da se upravo to ne radi, jeste da se kao bitne nametnu teme o kojima nema smisla razgovarati i da se onda razvlače dok se opet vlast ne podijeli na kravatirane vođe naših gangova. Ko god mi bili.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba