svabo.jpg)
Kupljenu haljinku Hamza spakova u ormar, kraj fotografija sa kćerkinog vjenčanja.
Preko radioamatera razgovarao je sa sinom Huseinom. Poslije razgovora o humanitarnoj pomoći, nastavili su razgovor o privatnim temama. Jedan drugog su tješili i lijepe riječi kao mehlem na rane stavljali.
– Nemoj babo, Bošnjaci mu’mini ne dreče, oni suze gutaju, da ih niko osim Allaha dželle šanuhu, ne vidi. Oni sabure. Rekao sam ti da je sve u rukama Svemogućeg i sve će jednog dana na vidjelo izići. Ponovo ćemo skupa biti.
– Jesi li čuo za našu Lejlu?
– Čuo sam, babo. Drago mi je što se oporavila. Idu berićetni dani. Priča se da bi moglo doći do primirja. Na-dam se da ćemo se uskoro sresti u našoj mahali. Čuo sam i za strinu Medinu, nalazi se negdje u Švicarskoj. Naš Osm-an, dobio je čin brigadira i otišao na novu dužnost a ja sam preuzeo njegovo komandno mjesto u brigadi koja se nalazi nedaleko od naše čaršije.
Radosne vijesti insana razgale. Vraćajući se od radi-oamatera riješi da svrati do Islamskog kulturnog centra «Vakuf», u kojem se nalazi i Bošnjačka biblioteka. Obila-zeći rafe sa knjigama, čitao je Hamza nove naslove. Nakon što odabra i kupi nekoliko knjiga uze i novine. Iz kuhinje restorana zamirisa i kahva. Pošto pronađe jedno slobodno mjesto naruči «mahsuziju». Listajući novinske stranice, čitao je naslove u kojima se oslikava sva patnja bošnjačkog naroda. Na jednoj stranici Hamza primijeti fotografiju na kojoj pozna doktora Irfana Ljubijankića ministra Vanjskih poslova RBiH, a kraj nje veliki naslov „Bosna ih ne smije zaboraviti“. To ga zainteresova i odluči da pročita članak.
„Srbocrnogorski nacjonalisti sa lokaliteta Ozrena 25. maja 1995. godine, ispalili su granatu na tuzlansko korzo poznato pod imenom Kapija. Četnička granata ubila je 71 dijete Tuzle a preko 200 ranila.
Bol za mučki ubijenom mladosti u Tuzli pritiskao je grudi, da bi samo tri dana kasnije stigla nova žalosna vijest:
„Doktor Irfan Ljubijankić, ministar Vanjskih poslo-va RBiH, poginuo 28. maja 1995.godine. Helikopter kojim se vraćao Bihać – Zagreb oboren je raketom hrvatskih Srba nedaleko od hrvatsko-bosanske granice u blizini Velike Kladuše. S njim su još život izgubili Izet Muhamedagić, za-mjenik ministra pravde u Vladi RBiH, dr. Mensur Šabulić, savjetnik DKP RBiH, major Fadil Pekić, ataše i osobni pratilac doktora Irfana Ljubijankića…“
Njegovo čitanje prekinu ezan koji je pozivao na podnevnu molitvu. Većina svijeta krenu prema mesdžidu. Hamza smota novine i krenu za njima.
Razmišljajući o pročitanom članku među zadnjim Hamza uđe u abdesthanu, obnovi abdest, uđe u mesdžid i stade u saf. Nakon džume-namaza imam centra obrati se džematlijama:
– Draga braćo, naša je obaveza da se cijenimo i poštujemo i kad neko od nas umre, da mu dženazu kla- njamo. Vrijednost insana vidi se na njegovoj dženazi. Često se pitamo šta je život? Jedan alim je rekao: „Život, to vam je priprema za jednu dobru dženazu“.
Čuli ste o stradanju tuzlanske mladosti i o pogibiji našeg doktora Irfana Ljubijankića, ministra Vanjskih poslova RBiH, i njegovih suradnika. U saobraćajnoj nesreći poginuo je i logističar naše Armije RBiH, Kozarčanin, Arif Javor. Pozivam vas da klanjamo dženazu u odsustvu našim šehidima, koja će se obaviti u svih četrdeset i osam naših džemata u Njemačkoj, kao i ostalim našim džematima u muhadžirluku – dijaspori.
Nakon dženaze održana je tribina „Borba boš-njačkog naroda za slobodu“. Na oglasnoj tabli „Vakufa“ Hamza primijeti smrtovnicu koja je pozivala na dženazu rahmetli Smaji, preživjelom logorašu iz srpskog kon-centracionog logora Manjača. Dženaza će se obaviti na berlinskom mezarju za muslimane.
– Nije Smajo prebolio logoraške rane – tužno će njegov sulogoraš pa nastavi – umro je u muhadžirluku, kao i mnogi prognani Bošnjaci.
Preživjeli logoraši i ostali muhadžiri, okupljaju se, da u tuđoj krčevini u mezar spuste svoga brata Bošnjaka. Nakon dženaze-namaza Hamza je obišao mezarje u kojem su pokopani svi muslimani svijeta, koje je smrt zadesila u ovoj evropskoj metropoli. Obilazeći kaburove čitao je imena rahmetlija sa nišana i pritom razmišljao o tri stvari koje su nepoznate insanu:
– Insan ne zna kad će se i gdje roditi, koliko i gdje će živjeti i kad će umrijeti.
Kad dođe smrtni čas, «ćitab» života se zatvara i sve se na ovom dunjaluku ostavlja i blago i vlast i rodbina, tad rahmetlija hita svome Stvoritelju.
Sa ovim mislima Hamza se vrati do parcele mezarja na kojoj su pokopani rahmetli muslimani iz bivše Federacije. Obilazi kaburove čita imena i prezimena rahmetlija.
– Dragi Bože – uzdahnu Hamza – ko da su amba-sadori svojih džemata i mezarja kojih više nema. Srušiše ih urbicisti, zgaziše ih nacionalisti, da bi na tuđim kostima izgradili svoje nacionalne torove.
Sa tim mislima dođe do Smajinog mezara i vidje nekoliko logoraša, kako i dalje nabacuju zemlju na kabur. Jedan stariji logoraš sa lopatom udara dasku sa podacima rahmetlije. Nakon obavljenog posla, nasloni se na alatku sjećajući se logora.
– Bolan, koliko je Bošnjaka pobijeno u logorima, da bi ih njihove ubice, mrtve sakrili i pokopali u tajne masovne grobnice. Evo sada, nakon agresije, ima li zemlje u kojoj nismo muhadžiri? Na tuđim krčevinama niču naša mezarja. Ni mrtvi ne mogu u svoj kraj. Blokirani putevi, okupirana zemlja i mezarja. Ostavljamo svoje kosti u tuđini. Čitav svijet otvorio nam je granice, a uvede nam embargo na uvoz oružja.
– Ne daju da se branimo – potvrdi mla|i logoraš pa nastavi – prije dvadeset godina, pokušavao sam da odem u svijet. Uz kakve smo peripetije dolazili do vize za Austriju, Njemačku ili Švicarsku. O Americi se sanjalo. Sada su nam i kauboji otvorili vrata svojih salona i korala i mole nas da budemo useljenici, i sve troškove nam snose. To je dokaz, da prema nama svi prave zavjeru. Dozvolili su da se izvrši agresija na našu zemlju. Ovo nas što je preživjelo, žele asimilirati. Uvjerili su se da smo mi pametan i kulturan narod koji nikad nije živio rahat.
– Nijedna generacija nije u miru dočekala u svojoj avliji Azraila, meleka smrti. K’o da mi nismo insani, već obična trava, koju gaze svi, koji to žele. Ima li igdje zemlje gdje Bošnjak nije posijan? Ne da bi opstali, već da bi kao narod nestali. Gene svoje nekom drugom poklanjamo, samo da bi produžili životnu agoniju. U tuđoj «glibaji» kosti ostavljamo. Niko da se sjeti rahmetlija, Ja-sin i El-Fatihu da im prouči.
Dva supatnika, preživjela logoraša, zavjetovali su jedan drugog, da neće dozvoliti da im kosti ostanu u tuđini. Koji prvi umre, drugi će ga prebaciti u rodni kraj i sahraniti u haremu njegovih predaka.
Vraćajući se sa dženaze Hamza je slušao diskusiju dvojice preživjelih logoraša.
– Nas ne voli niko – javi se stariji logoraš pa nastavi slikovito – momentalno nas drže, zbog svojih interesa. Kad ne budemo potrebni velikima, oni će nas baciti u ambis. Drže nas kao ribice, ugroženu vrstu u ovom «akvarij-hajmu». Često nas pokazuju da bi dokazali svoju dobrotu. Svaka evropska zemlja, pa i svjetska, ima nešto slično u kojem čuvaju nas Bošnjake radi svoje koristi. Kad im ne budemo potrebni, zadesiće nas sudbina zlatnih ribica, koje je vlasnik zaboravio da nahrani.
Vozeći se gradskim prijevozom Hamza pazi na stvari koje je nanijetio za poznanike koji se nalaze u muhadžirluku negdje u Bosni. Nije zaboravio ni Vuka koji se nakon ranjavanja liječi u Beogradu. Njegovoj porodici šalje pomoć. Nakon sat vožnje, stiže na autobusku stanicu.
Peron pedeset i dva, razervisan je za vozila koja idu prema Mariboru, Ljubljani, Beogradu, Zagrebu i slobodnim gradovima u Bosni. Skupljaju se insani sa torbama koje šalju rođacima, komšijama i prijateljima.
Gledajući u to šarenilo Hamza razmišlja:
– Kolikog zahmeta da bi torba stigla tamo gdje se pošalje. Prvo se mora nabaviti, pa napuniti stvarima. Da bi se jedna napunila, treba puno vremena, truda i sredstava, skoro jedna mjesečna socijala koju dobije beskućnik. Neki kažu, da su vehte, skromno sašivene, od beza ali one u sebi nose ljubav i sabur, toplu suzu, koja je skrivena u gutljaju kahve, u dimu užitka, slatkom zalogaju, toplom snu, mehkom koraku. Tu je i dobro skrivena koverta sa markama, koja daje sigurnost primaocu šarene torbe.
Iz ovog razmišljanja trže ga brektanje motora. Nakon peripetija oko predaje i pakovanja torbi u vozilo za javni prevoz, pošiljaoci humanitarne pomoći ispraćaju autobus i radosno se vraćaju u svoje kolektivne smještaje. Zadovoljni su, jer su poslali svojima ono najbolje što su imali. Za sebe imaju tek da prežive do sljedeće socijalne pomoći, od koje će spakovati novu nafaku. Možda tvojoj majci, tvome babi, tvojoj sestri ili bratu, a možda šehidskoj porodici, jetimima, onim sirotanima što im majka ili otac, založiše živote za slobodu.
Razmišljajući o torbama Hamza svrati u Islamski kulturni centar Bošnjaka «Vakuf». U restoranu primijeti Osmana u grupi muhadžira kako raspravlja o jeziku.
– Sve više se govori njemački. To nije dobro zbog mlađih naraštaja. Treba učiti strane jezike i sa njima znanje sabirati, a međusobno bosanskim se služiti, da bi kao narod u ovom dunjaluku opstali. Naši stanovi, naši centri moraju biti dio domovine u kojim moramo živjeti po našem adetu. Trebamo uzeti iskustvo drugih naroda koji su u muha-džirluku opstali zahvaljujući svome jeziku i kulturi. Svaki roditelj, ma gdje bio, dužan je svoju djecu da nauči svom maternjem jeziku – ozbiljno će Osman – iako sam rođen u Turskoj ja sam po narodnosti Bošnjak i moj maternji jezik je bosanski. Mogu promjeniti državu, ali ne mogu naciju.
O važnosti maternjeg jezika u svakoj prilici govorile bi patriote a naročito onima koji su rođeni u muhadžirluku.
(nastavice se…)
Add comment