Kozarac.ba

Aleksandar Hemon: Kako biti dobar čovjek

U zadnjih nekoliko sedmica prešao sam oko 1.800 kilometara diljem Bosne, sve po putevima zbog kojih se ovih dana ujutro budim sretan što sam živu glavu izvukao. Glavni razlog mojih putešestvija je to što sam dobio zaduženje da pišem o obrazovanju u Bosni i Hercegovini, o temi nad kojom bi i motorna pila proplakala. Imam, naravno, mnogo utisaka i bilješki koje ću mjesecima sređivati, ali ono čega sam postao još svjesniji jeste moralni i etički jaz između običnih ljudi i onih koji su na vlasti.

Pričao sam, tako, s policajcem koji mi je oprostio prekoračenje brzine zato što imam američku vozačku koju bi mi morao oduzeti, a to bi meni zakomplikovalo život. Pričao sam s Kozarčaninom, koji je preživio Keraterm i koji mi je rekao: “Ovdje se uvijek zajedno živjelo.” Pričao sam s učiteljicom koja čitavu noć nije mogla spavati jer nije znala kako će reći jednom svom učeniku da napusti razred jer počinje vjeronauka. Taj jaz između instinktivne nesebičnosti i dobrote običnih ljudi i isto tako instinktivne sebičnosti i grabežljivosti vlastodržaca potrese me svaki put kad dođem u BiH.

Ovdje je svijet, barem sudeći po nasumičnim uzorcima, dobar i velikodušan, dok su oni na vlasti korumpirani, beskrupulozni i lišeni bilo kakvog osjećaja odgovornosti prema većoj društvenoj zajednici. Pa ipak, nekako naši dobri ljudi na svakim izborima biraju isti šljam, biraju iste barabe za koje je teško iskopati mrvu poštovanja. Da su im komšije, nikad u životu ne bi s njima kafu popili, ali ih nekako puste da im vode državu, da im upropaštavaju djecu svojim javašlukom, pohlepom i prevarama. Kako je moguće da tolike količine ljudske dobrote i ljudskog zla postoje na istom mjestu u isto vrijeme?

Jedno od objašnjenja je na vlastitoj grbači provjerena činjenica da postoje historijski ili društveni uslovi koji aktiviraju ono najgore u ljudima. Tako su prve hefte rata komšije i kumovi jedni drugima rezali vratove, a pjesnički polusvijet je počeo sebe da zamišlja kako svoj narod kroz genocid vodi u spasenje. Tako je, recimo, Queer Festival aktivirao takvu krvoločnu mržnju da je jasno da dobar dio Sarajeva, a i šire, ništa u ratu nije naučio, pa je neki mladi pobornik militantnog sarajevskog heteroseksualizma na internetu uskliknuo: “Bolje biti fašista nego homić!”

Vrlo je malo ljudi koji su u istom životu samo dobri ili samo zli. Otud je osjećaj društvene zajednice neophodni moralni blok za potencijalno zlo koje se meškolji u skoro svakom pojedincu. Stabilno, demokratsko društvo u kojem se djeca od prvog dana uče kako da budu građani (a ne nacionalni subjekti), kako da žive u zajednici s drugima ustanovljava te moralne blokove, ustanovljava apriorno, aksiomatsko poštovanje prema drugim pojedincima. Takvo društvo ovdje nikad nije zaživjelo, a neće ni zaživjeti sve dok je temeljni princip ove etnokleptokratije suverenitet naroda a ne pojedinca.

Zato se nacionalne partije u svojim izbornim kampanjama trse da brane i čuvaju prava svojih naroda, a ne pojedinaca. Jebeš pojedince, lako ćemo s njima, a i nema ih puno. Samo što ih ima puno. U svakom čovjeku i ženi, u svakom pasivnom nacionalnom subjektu obitava etičko biće koje svakodnevno prolazi kroz muke i donosi odluke koje se tiču vlastitog postojanja u ovom svijetu, u ovakvoj zemlji. To etičko biće prethodi i nadilazi nacionalno biće, bolje je od njega, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je nacionalno biće šarena ideološka laža koja se ovih dana unutar djece, naprimjer, konstruiše uz pomoć tzv. nacionalne grupe predmeta. Ljudi su bolji od svojih naroda, a kamoli od svojih nacionalnih stranaka.

Zbog toga, čini mi se, ljudi instinktivno brane tu vlastitost od opresivnih, neizbježno nasilnih snaga koje haraju politikom, čak i ako za iste te snage glasaju. A svoju vlastitost brane tako što stvaraju autonomne zone u kojima se okruže ljudima koje vole, stvarima koje su im važne, u kojima uživaju i koje im hrane dušu: familija, posao (ako ga ima), raja, ista kafa i cigareta svakog jutra na istom mjestu, tu i tamo malo cuge, malo meze, malo derneka. A onda nešto što gali i dubine duše: pjesma, knjiga, film, molitva, fudbal. Čak i mnoge javne ličnosti, svijet koji je uspješan u svojoj oblasti, operiše na isti način: okupi se ekipa, žive i rade zajedno, derneče, vole se, dijele jutarnju kafu, a onda se zajedno bore s nedostatkom para i s tim vezanim neizbježnim ponižavajućim kompromisima, bore se protiv kolega iz iste struke koji im podmeću nogu, pošto nema para i prostora za sve, bore se protiv političkih struktura koje, ni svjesno ni nesvjesno, ne podnose postojanje autonomnih pojedinaca.

Bilo da su u pitanju tzv. obični građani ili tzv. javne ličnosti, logika je ista: svakodnevno se od naleta agresivne društvene stvarnosti mora braniti ta lična autonomna zona, u krajnjoj instanci neodbranjiva – vlast ti jaše na grbači čak i kad na vikendici s rajom okrećeš nevino janje. Štaviše, janje je slađe upravo zato što ti neko jaše na grbači. Unutar te autonomne zone ljudi su pošteni, dobri, velikodušni, ali kad iz nje istupe, a moraju da bi je odbranili, postaju drugačiji, gori, kako zbog sveopšte etičke zagađenosti, tako i zbog toga što će sve učiniti da tu zonu odbrane.

Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja će ih učiti da ne valja potkradati državu. Ljudi će glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se čini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrće na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje – vlast je uvijek tuđa vlast, država ne pripada običnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vječni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi će glasati za zločince.

U cilju zaštite vlastitog skučenog etičkog prostora, ljudi će ostatak svijeta prepustiti pljačkašima i siledžijama. Ali šta ako bi sve te autonomne zone prihvatile postojanje dogovorne zajednice koja bi upravo štitila te autonomne zone, koja bi garantovala i poštovala suverenitet pojedinca u njenom centru? U tom slučaju bi se živjelo u istinskoj demokraciji, a ne ovom šugavom, kokošarskom dejtonluku.

(Aleksandar Hemon; 6yka)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.