“Hamza gastarbajter” (166-168)

“Hamza gastarbajter” (166-168)

Sahat budi preživjelog logoraša. Muhadžira. Nakon spremanja izlazi iz «hajma» u kojem pokušava da po svome adetu živi. Na leđima mu ruksak s bocom vode, zvrkom pite i jabukom, ko zna kad i gdje ubranom. Već danima, pokušava da nađe šefa, za kojeg je radio zadnjih nekoliko mjeseci i usput da potraži neki posao. Obilazio je radilišta u nadi da pronađe svoga dužnika, iako je zaboravio naziv firme za koju je radio. Ime šefa također nije znao, nego samo njegov nadimak. Njegovu facu je tek malo upamtio, a treba naplatiti zarađeni novac. Gdje god vidi građevinski kran ili skelu, uputi se u tom pravcu. U glavi puno želja i misli.

– Kako objasniti svojima u Bosni da nije u mogućnosti da im financijski pomogne?

Ni danas nije imao sreće. Glad ga opomenu i podsjeti na narodnu izreku: „Već je ruč’o i onaj što je koze pogubio. “Svrati na radilište na kojem je ranije radio.

Tek što je ušao u bivšu rusku kasarnu koja se pre-uređivala za muzejsku postavku, izbi kontrola. Uz kontrolu radnika tražili su one što rade na «divljaka». I preživjeli logoraš iz okupatorskih koncentracionih logora Keraterma, Omarske i Manjače nađe se u nezgodnoj situaciji. Bez radne dozvole i bez prijave. Njegovo prisustvo na radilištu objasni Hamza i dva «Podrinjca» rekavši da im je u posjeti. Oni koji nisu imali te sreće bili su pohvatani i odvedeni u zatvor iz kojega će ih deportovati u njihove matične zemlje. Nakon odlaska policije bio je i kraj radnog vremena. Skupljaju se radnici slobodnjaci na kapiji radilišta. Raspravljaju o današnjem danu i kontroli.

Idući prema autu Hamza ču molbu.

– Gospodine možete li nas prebaciti do Tegela i stadiona Borisverke, na kojem se igra derbi naše Nogometne lige Bosne i Hercegovine Berlin – jedan Podrinjac obrati se Hamzi pa nastavi – igram za Podrinje Janja. Nadam se da ćemo pobjediti našeg rivala Radnika – Bjeljina.

– Vidjećemo ko će pobijediti – javi se drugi Pod-rinjac, igrač Radnika, – ko danas pobijedi biće prvak Nogometne lige Bosne i Hercegovine Berlin. Nadam se da će danas pobijediti Radnik i da ćemo mi Bijeljinci uzeti titulu. Današnji derbi gledaće i Muhamed Hadžibeganović «Raza», najbolji igrač svih generacija našeg Radnika. Nosio je dresove klubova iz; Novoga Sada, Bačke Palanke, Banja Luke, Sarajeva i Rijeke. Nogometna zvijezda Semberije naš «Raza», kojeg je kao i nas protjerao, srbski agresor  iz Bjeljine, danas je sa nama.

– To ćemo vidjeti – samouvjereno će Janjarac, igrač Podrinja.

Njihovo sportsko hvalisanje prekinu Hamza.

– Bujrum, odvest ću vas do stadiona. Rado bih gledao derbi, kao onomad kad me je rahmetli sin Kerim pozivao na svoje utakmice. Radeći u pečalbi, nisam imao vakta, da gledam sina u igri, niti da se radujem njegovim pobjedama. Bio je veliki talent… odigrao je nekoliko uta-kmica za Želju, dok ga nisu zaustavili hasumi. Vratio se u svoj Rudar u kojem je igrao sve do okupacije. Po direktivi okupatora i zabludi izdajnika iz komšiluka, ubijen je moj sin, kao i mnogi drugi bosanski sportisti.

Otac šehida, proguta tugu, sjećajući se ratne golgote.

– Hvala Allahu dželle šanuhu, nisu sve pobili. To dokazujete i vi mladi. Ovdje u tuđini, okupili ste se i osnovali Nogometnu ligu Bosne i Hercegovine Berlin.

Priču oca šehida slušali su Podrinjci sjećajući se agresorskih zločina u Janji i Bijeljini. Na rastanku vozač Podrinjcima podari sportsku prognozu.

– Znam ko će danas pobijediti.

– Ko? – uglas upitaše nogometaši.

– Danas će pobijediti Bošnjaci.

***
Vraćajući se s posla Hamza mahsuzile svrati do Osmana, da mu se zahvali za uslugu.

– Osmane, nek ti Allah dželle šanuhu, u sevap upiše, ovo tvoje dobro djelo.

– Bila mi je čast pomoći nekom muhadžiru u ovoj tuđini – skrušeno će blagoslovljeni, otkrivajući svoj nijet – za Bajram idem kući. Ženim sina.

– Mašallah, nek’ je hairli! – radosno mu ahbab stisnu ruku pa dobaci – kod nas Bošnjaka, običaj je da se daruju mladenci. Evo mala hedija za tvoga sina i buduću nevjestu.

– Niste trebali, sad je svaka marka dragocjena u Bosni – ozbiljno će Osman.

– I u teškom «iptilahu», mi se trebamo držati svojih adeta –  ozbiljno će Hamza pa upita ahbaba – a odakle je buduća nevjesta?

– Odnekud iz Bosne. Sin mi bio u jednoj hajirli akciji Crvenog polumjeseca, u svojstvu tumača tursko-bosanskog jezika i tad je upoznao djevojku. Blagodat, unu-čad će mi biti pravi Bošnjaci. Raduje me što sam sačuvao svoju porodicu, koja se nije asimilirala i u Turskoj izgubila. Možda se jednog dana i vratimo na svoju djedovinu.

Pijući kahvu Hamza razmišlja o onome što je Osman rekao, sjećajući se ženidbe svojih sinova.

Nakon klanjanja dženaze Bosanskim šehidima u odsustvu, Efendija je vazio o šehidima koji su nam ostavili u amanet brigu o njihovoj djeci. Između ostalog Efendija je naglasio:

– Teško se ruci koja ne miluje i ne pomaže jetime. Oni su naša stvarnost i mi ih moramo pomagati i školovati.

Sve džematlije bile su pod dojmom Efendijinog vaza. Prilikom uplate za jetime Hamza je razmišljao o toj djeci. Iz tog razmišljanja trže ga nježni glas.

– Selam! …Hamza … ja sam hodžinica iz čaršije.

– Oh… nisam vas prepoznao! – zbunjeno će on.

– Ne čudim se, kroz šta sam sve prošla. Hvala Allahu džele šanuhu, pa sam živa.

– Ne vidim Efendiju. Kad ste došli?

– Ne možeš ga ni vidjeti. Dušmani su ga živa zapalili. Ima nekoliko mjeseci kako sam ovdje u jednom centru za strance.

Slušajući hodžinicu iz svoje čaršije Hamza upita:

– Da ne znate šta za moju i Ahminu porodicu?

– Kada su dušmani okupirali našu čaršiju, nastao je neviđeni teror. Ono što nisu granatama, srušili su dina-mitom. Za nekoliko dana kamen na kamenu nije ostao. Nas, koji smo preživjeli granatiranje i njihov streljački stroj u logore zatvoriše. Danima i noćima su nas mučili. Na svakoj prozivci, meni bi naređivali:

„’odžinice operi vrat da te lakše zakoljemo!“

– Moga hranioca na sve muke su stavljali, ruke i noge mu lomili i tako polomljenog u deku su zamotali, posuli nekom tekućinom i zapalili. Njegov krik i sad čujem kad sam sama. Mi logorašice smo sve to gledale iz naše ćelije. Nekoliko puta, vidjela sam i Ahmu, kad su ga vodili na prozivku. Kroz kakve muke je prošao. Njegov mučitelj se derao:

– Za onaj šamar, oderaću te k’o jagnje, oguliti k’o prase. Oteo si mi dragu i zato ću ti, otkinuti glavu!“

Njegova hanuma Habiba bila je u mojoj ćeliji. Izvođena je na prozivku svake noći. Samo bi joj rekli:

„Učiteljice iziđi, čekaju te učenici, počinje čas!“

Bila je izuzetno hrabra. Svoju bol je krila, od nas ostalih, koje smo teže podnosile silovanje. Svaki put po nju bi dolazio maskiran stra`ar, uz udarce bi govorio:    

– Kad mi nisi htjela biti žena, bit ćeš mi ropkinja. Tvoga “mudonju“, malo više sam osunetio.

Sa zadnje prozivke, više se nije vratila – za trenutak ušuta – čula sam za tvog sina Kerima.

Hamza pusti suzu, jer su se njegove slutnje obistinile.

– Lahka smrt je spas – tješila ga je hodžinica.

– Hvala na informaciji. Slobodno se javite ako mogu pomoći.

– Teško je samohranoj majci sa dvoje maloljetne djece u tuđem dunjaluku? Pomoć neću odbiti, a bez potrebe vas ne želim zahmetiti – uz zahvalu hodžinica zamoli – Nemoj Hamza tugovati, nisi jedini koji si izgubio djecu. Šta će onda Arifa Garibović iz Kozarca? Čula sam da je izgubila šest sinova. Naša Kozarčanka Arifa ima šest šehida. Često im majka uči Jasin. Tako da sam im zapamtila imena: Džemal, Dževad, Hilmija, Senad, Sabit i Suvad. Neka im Allah dželle šanuhu, podari Džennet a njihovoj majci sabur, da ih pronađe i ukopa prije nego li i sama preseli u bolji i Vječni svijet. Evo ti adresa, pa kada mogneš navrati. Halali moram se sa svojim drugama u «hajm» vratiti.

***
Sjedeći u mesdžidu Hamza je tješio samog sebe.

– Ne umire se nazor, vidi koliko svijeta i svako je nekog izgubio u ovome okupatorskom ratu. Sabur, sad sam najpotrebniji sebi, pa onda, ako mogu, drugima pomoći.

Za susjednim stolom igra se šah.

–    Šah, i mat, pobjeda je moja.

Dok reda figure za novu igru reče više za sebe.

– Dobivam bonove sa kojim mogu kupiti samo osnovne životne potrepštine, a željan sam cigarete k’o da sam u logoru!

– To ti je dobra prilika da se kaniš toga poroka. Za bonove možeš kupiti šta ti se jede. Šta bi da si na kazanu, pa moraš kusati ono što ti uspu u sahan?

– Tražio sam posla. Da mi je raditi pa da mogu k’o insan i djeci u Bosnu poslati.

Njihovu jadikovku slušao je jedan iz susjednog stola pa će očinski:

– Ako želiš, možeš sutra sa mnom da i ja dam zekjat u znanju.

Preko radioamatera Hamza je razgovarao sa Osma-nom o distribuciji humanitarne pomoći koja je teško stizala do svojih odredišta.

– Sve zemlje kroz koje konvoji prolaze, uzimaju «ušur» – tužno će Osman – a naročito Srbija, Crna Gora, Slovenija i Hrvatska. Dragi amidža, uskoro se vidimo u našoj čaršiji.

– Nije fino da zbijaš šale sa starijim, a naročito ne sa svojim amidžom, bez obzira što si oficir.

– Dosta je nama šale. Cijela Evropa sa nama se igra, k’o da smo voštane figure, pa nas prebacuju sa izložbe na izložbu, sa sajma na sajam, zavisimo od dnevnopolitičke situacije. Ali naša Armija RBiH pomrsiće im račune. Usko-ro se vidimo u našoj čaršiji!

Slušajući ovaj radosni haber Hamza se gušio u suzama.

Njegove jecaje čuo je i Osman.

– Amidža, imam još vijesti koje su za muštuluka!

– Eh, nema… nema više čemu da se insan obraduje, dušmani su u ovome ratu sve su uništili.

– Ma nije baš sve uništio – radosno će gazija – doznao sam da je strina u Turskoj.

– Šta to pričaš, kakvoj Turskoj, živ mi bio – čudio se amidža.

– U Turskoj – potvrdi on pa nastavi – tražio sam je preko Crvenog krsta, Merhameta i tek je uspio pronaći preko Crvenog polumjeseca. Nalazi se kod jedne porodice koja potiče iz naših krajeva. Njihovi preci napravili su  hidžru onog vakta kad je Austro-Ugarska okupirala našu zemlju.

– Stvarno si za muštuluka. Sada mogu potvrditi one tvoje riječi da nas nisu uspjeli uništiti dušmani.

– Imam još jedan lijep haber.

– Nemoj samo reći da se javljaš iz naše mahale?

– Nije još slobodan naš grad, ali to će uskoro biti. Imam radosniji haber od te koja je na dohvatu ruke.

– Zar ima radosnija vijest od oslobođenja moga grada?

– Za mene ima, postao sam babo… moja Senadina rodila mi je dvojke. Kćerku i sina.

– Ma šta kažeš? Čestitam i nek’ ti je hairli. Kakva si im dao imena?

– Nisam puno razmišljao, sinu sam dao didino ime Ibrahim, a kćerki puničino, Habiba.

– Da nisi ti oženio Ahminu i Habibinu kćerku?

– Oženio sam njihovu kćerku nakon pogibije moje čulsije. Njihova kćerka Senadina došla je u konvoju i priključila se korpusu. Među nama buknula je ljubav. Molim te, amidža, javi puncu Ahmi da je postao djed, ne znam gdje se sada nalazi, a ako iko za njih zna, onda znaš ti.

– Dobro, ja ću mu javiti – grizući usnu od bola obeća amidža.

Nije želio da kaže istinu da ne pokvari radost povodom rođenja djece.

– Amidža, želim ti otkriti i jednu tajnu – ponovo će Osman – tvoj sin, Husein, ako Bog da, želi napraviti pir u oslobođenoj čaršiji. On sprema svoje gazije a ujedno i svatove. Kad te sin pozove u svatove, znaj da je sloboda dolepršala u našu avliju.

– Hvala Osmane na ovom radosnom haberu. Nakon nekoliko godina suze radosnice kvase moje obraze. Poselami mi sina.

– Hoću amidža. Molim te, poselami punca Ahmu i punicu Habibu. Reci im da su dobili unučad – zamoli ga pukovnik.

Ove riječi su ga poput kundaka udarale po glavi, kao nekad u logoru.

– Kome da javim ovu radosnu vijest, kada su već mrtvi? Prokleti rat, kako se igra sa ljudima. Nisam mu mogao reći da su mučki ubijeni u okupatorskim koncentracionim logorima.

(nastavice se…)

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.