Kozarac.ba

PRIČA IZ TVORNICE UŽASA (drugi dio)

U ovom nastavku Ibrahim Petrovac govori o uvertiri i masakru nad zatočenicima 24.jula u hali broj 3. logora Keraterm.

Logor smrti Keraterm otvoren je u halama istoimene tvornice keramičkih proizvoda 24.maja 1992.godine. Krizni štab opštine Prijedor je naredio policiji da ga uspostavi u predgrađu Prijedora, pored glavne saobraćajnice, samo nekih kilometar vazdušne linije od zgrade Opštine. Zamišljen je da bude istražni centar odakle bi se vršila selekcija zatočenika za logore Omarska i Trnopolje, ali je pretvoren u mjesto mučenja i uništenja nedužnih ljudi. Do kraja augusta više od 3.000 zatočenika prošlo je kroz taj logor. Za 362 zatočenika je do sada utvrđeno da su ubijeni ili nestali u tom logoru. Najgore su prošli zatočenici u prostoriji broj 3 logora. Blizu četiri stotine ljudi iz naselja sa lijeve obale rijeke Sane je dovedeno u logor i zatočeno u tu prostoriju sa jednim ciljem da ih se tu uništi. Prijedorski policajci su u tome skoro i uspjeli. Preživjelo je manje od 15 zatočenika. Priču jednog od njih, Ibrahima Petrovca iz Rakovčana, objavljujemo u pet nastavaka. Njegovo svjedočenje je upečatljivo jer ga je ispričao novinarima Euro Bosne odmah po izlasku iz logora.

Logor smrti Keraterm nisu posjetili strani novinari niti ekipe međunarodnog Crvenog križa, ne postoje fotografije i snimci iz tog vremena, zato svjedočenja ljudi poput Ibrahima Petrovca imaju neprocjenjivu vrijednost. Torture su na njemu učinile svoje, preživio je infarkt i tri moždana udara ali se još uvijek kreće i svjedoči o zlu koje su srpske vojne i policijske snage, ali i tadašnje vlasti Prijedora, počinile nad nedužnim sugrađanima. Kazivanje Ibrahima Petrovca u nastavcima objavljujemo u sklopu obilježavanja 20.godišnjice od uspostave logora smrti Keraterm.

Jutro, 22.juli 1992.godine

Izvode nas na sunce i testiraju koliko možemo izdržati. Stavimo ruke na glavu i idemo jedan po jedan. Cilj im je da prepoznaju ljude. Onda nije teško pretpostaviti šta će se sa njima desiti. Meni ni danas nije jasno kako sam mogao staviti ruke za vrat, jer su mi ih prethodne noći, kada su me tukli, prebili. I moje komšije su izvodili jednog po jednog i mučili. Nije bilo čovjeka u”trojci” da neće biti ubijen ili udaran do besvijesti. Naveče istog dana opet prozivka. Ne sjećam se tačno koji sam tad bio po redu. Samo sam čuo kad su viknuli: Golmane, dođi, trebamo te! I ovaj put kao i uvijek kad nekog prozovu, pomislio sam, sad je gotovo.

Izišao sam i krenuo u već poznatom pravcu. Za mnom je išao zločinac Banović, koji me nije udarao dok nisam stigao na pravo mijesto. Tu me dočekala grupa od osam do deset zlikovaca. Jedan je naredio da legnem dok su drugi odmah počeli udarati i oborili su me. Vikali su: Nemoj ga po glavi!

A udarali su gdje su stigli. Čini mi se da je najgore kada udaraju čizmama u rebra iako je udarac željeznom šipkom mnogo gori. Znam da sam jaukao od bola. Što više jaučeš oni udaraju jače. Ležeći na betonu počeo sam glumiti da sam u besvjesnom stanju. Jedan mi je zavrnuo košulju preko leđa. Prebijena ruka mi je bila na ledjima. On mi je rekao da je sklonim. Glumeći nesvijest nisam ga poslušao. Ostao sam miran. On mi je sklonio ruku i šakom prešao preko mojih bubrega. Poslije toga je slijedio silan udarac ćuskijom po istom mijestu. Ne znam da li sam se mrdnuo. Čuo sam gdje viču da ustanem. S mukom sam ustao. Bolovi su bili nesnosni. Opet sam morao proći pored svih zlotvora i opet su slijedili udarci palicom, nogama u prsa… ni sam ne znam kako sam prošao a da se nisam srušio. Da sam pao vjerovatno ne bih više ni ustao. Smogao sam snage da potrčim i da što prije stignem do spavaonice. Vidjevši to Banović je viknuo: Majku mu, pa ovaj može i trčati!

Potrčao je za mnom, stigao me i skočio mi za leđa. Iako sam bio poguren od bolova nije me oborio jer je imao jedva pedeset kilograma. Nije me više udarao. Otvorio je vrata spavaone i ugurao me unutra. Odmah je nekog drugog prozvao. Ne sjećam se koga jer sam se borio sam sa sobom.

Znam da sam vikao: Šta mi uradiše, a zašto? Prijatelji su mi pritekli u pomoć. Stavljali mi obloge iako vode nije bilo dovoljno. Napravili su mi malo više mjesta da legnem. Jaukao sam od bolova.

Jutro, 23.juli 1992.godine

Dan počinje sa jutarnjom gimanastikom. Naređuju da se stave ruke na glavu i legne na leđa. Ko im se svidi zna mu se. To jutro tražili su dobrovoljce za rad, ko zna voziti traktor i slično. Mnogo ih se prijavilo. Uglavnom su to bili mlađi ljudi. Mislili su valjda da će im biti bolje. Poslije toga dan je tekao uobičajeno, mučenjem i maltretiranjem.

Jutro, 24.juli 1992.godine

Za razliku od ostalih ovo jutro smo mogli prošetati od spavaonice do spavaonice. Dežurni je bio neki R.Z. Goran. On je, navodno, bio nešto blaži od ostalih pa je to dopuštao. Sa svojim prijateljem prošetao sam do “jedinice”. Znali su sve šta su mi radili. Jedan od prijatelja mi je do paradajz i komad pogače. To mi je bio prvi zalogaj u zadnjih četiri-pet dana. Ostatak dana je prošao uobičajeno. Pred veče su pozvali Sivca, sobnog starješinu. Njega su često prozivali. Nije prošlo mnogo vremena a on se vratio i pozvao Dedu Džamastagića da krene sa njim. Otišli su i više se nisu vratili. Počeo se spuštati mrak. U sobi je bila velika vrućina jer nas je bilo dosta. Bure sa vodom su ranije iznijeli. Uskoro su u sobu kroz prozor počeli ubacivati bojne otrove.

Djelovanje otrova se prvo moglo primijetiti na starijim osobama. Čovjek koji je sjedio do mene, bio je to Vahid Modronja, počeo je da nešto uči. Molio je Boga da nas spasi. Što je vrijeme više prolazilo sve se više primjećivalo djelovanje otrova i na sve ostale. Nastala je galama. Ljudi su se počeli međusobno tući. Zavladao je pravi haos. Nalazio sam se ipod prozora kojeg su prije toga skinuli tako da sam dobivao malo zraka. Međutim, sve je to kratko trajalo. Otrov je počeo i na mene djelovati. Ustao sam, ni sam ne znajući kako, jer sam bio sav polomljen. Ljudi su počeli moliti da prestanu sa ubacivanjem otrova dok su oni još više pojačavali količinu. Neko me iznenada udari i, srećom, pao sam u ćošak. Tu sam ostao ležati cijelo vrijeme. Neki debeli je sjeo na mene i ništa ne govori. Ja nemam snage da mu kažem da ustane. Uhvatim ga lijevom rukom za kosu, povučem u stranu i on pobježe od mene, inače bi me ugušio. U jednom trenutku ljudi su počeli navaljivati na vrata koja su bila zaključana. Sa druge strane su odgovarali rafalima tako da je ko god se našao uz vrata bivao pogođen.

Čuo sam Besima Fazlića kako viče: Ibro, brate, pomozi mi, pogođen sam na pet mjesta! Kako da mu pomognem kad ne mogu ni sam sebi.

Sve više sam tonuo u komu. Osjetio sam da ne mogu izdržati. Onako sjedeći stavio sam glavu na koljena. Pomislio sam na djecu i ženu i oprostio se s njima. Slutio sam da je gotovo i ničeg se više ne sjećam. Kada sam ujutro došao sebi, imao sam šta i vidjeti, oko mene sve leš do leša.

Ranjeni Samir Ramulić pomaže ranjenima koliko može. Znao je dosta toga i mogao pomoći, ali nema čime. Još sam bio pod uticajem droge i sve sam to ravnodušno posmatrao kao da se ništa ne događa. Nikada neću zaboraviti sliku živih ljudi kako nazor umiru. Došao je kamion teretnjak da kupi leševe. Ljudi koji su se malo bolje osjećali morali su iznositi iz sobe mrtve i to kroz otvor vrata, što su ljudi od silne muke provalili. Samir je i dalje pomagao ranjenicima. Kada su svi mrtvi utovareni na kamion došao je red i na ranjene. Naredba je glasila: Ko je ranjen ili se dobro ne osjeća neka izađe! Rekli su da će ranjeni i bolesni biti prebačeni u bolnicu. Jedne su iznosili a drugi su i sami izlazili. Vidio sam S.C. kako je sam izišao. Bio je ranjen u ruku a kažu da se sam popeo na kamion među mrtve i ranjene. Pomislio sam da i ja idem pošto mi je ruka bila slomljena, ali mi je Samir, koji je isto bio ranjen, rekao: Nemoj ići, čekaćemo bolju priliku! Slutio je šta će s njima biti. To me je i spasilo jer su sve ranjene i mrtve zajedno otjerali u nepoznatom pravcu. Više se niko od njih nije pojavio. Tražili su i ljude koji poznaju mrtve da idu s njima da bi mogli identifikovati leševe kada se budu predavali njihovim familijama. Javili su se Sejfo Avdić, Džafer Fazlić…i oni su otišli s mrtvima i ranjenim i više se nisu vratili, niti javili.

Jutro, 25.juli 1992.godine

Redovna naredba, kao i svako jutro, svi ruke na glavu i van na sunce, jedan po jedan. Čuo sam poznat glas kako viče: Vidi golmana, još je živ! Po ko zna koji put sam pomislio: gotov sam. Poslije svega bilo mi je svejedno šta će biti sa mnom.

Na suncu smo tako ležali oko četiri sata. Taj put me nisu tukli ali jesu druge. Ubili su Adema Fazlića, 55 godina starog komšiju i još neke. Tu, na suncu, pored mene sa jedne strane, ležao je Fudo Džamastagic (Sidi). Sjećam se kako mi je Hasan (Sidi) govorio: Ibro, ne mogu vise izdržati, počelo mi se pričinjati kako se kuha grah negdje kod doma u Rizvanovićima. Pošto nam nisu davali jesti počela nam se pričinjati i hrana. Oko dva sata poslije podne počeli su nas polijevati vodom iz crijeva. Samo jedno crijevo a nas dvjesta. Sunce prži, ne smiješ se pomaknuti s mjesta. Čekaš da na tebe dođe red. Ovaj put crijevom je polijevao meni poznat mlad čovjek, inače pijanac, po imenu Milan. Kada je došao red na mene zamolio sam ga da mi uspe malo vode u cipelu pa da se napijem. Pri tom je voda prštala svuda okolo. To nas je malo osvježilo i činilo mi se kao da sam se ponovo rodio. Već su, međutim, bili postavili bure sa vodom za mučenje.

Išli su po redu udarajući nogom po glavi. Koga god su udarili to je bio znak da ustane i ode do bureta sa vodom. Tu su ga hvatali za glavu i ubacivali mu je u bure, držeći je izvjesno vrijeme u vodi a nakon toga, onako ošamućenog, slali su u spavaonicu. Kada je došao red na mene, ustao sam i pošao prema buretu. Nisam išao ni par metara kad mi narediše da legnem. Samo što sam se spustio na zemlju dobio sam udarac preko leđa s nekom drvenom palicom. Udarao me ratni zlikovac Sikirica, tako su ga zvali. Ne znam kako sam ustao i dao se u bijeg. On je ponovo zamahnuo da me udari ali sam nekako izbjegao taj udarac i pobjegao u spavaonicu, zabio se u ćošak i iscrpljen čekao sudbinu. Tako sam izbjegao mučenje u buretu s vodom. Poslije toga unijeli su bure s vodom u sobu, dali su nam i kruha. U vodu su, to ćemo kasnije vidjeti, sipali neku vrstu droge. Onakož zedni navalili smo na vodu. Kruh su nam dali da bi više žednili. Neki su od te vode odmah zaspali dok su se drugi pod uticajem droge počeli skidati i onako nagi počeli hodati po spavaonici. Te noći nas nisu izvodili.

Tek u zoru su otvorili vrata i pitali: Ko je ovdje J.D., vođa ekstremista, neka se odmah javi? Kada je ustao, naredili su mu da pokaže rukom ko je od nas još bio njegov saučesnik. U koga je upro prstom morao je izaći van. Njih oko 15 izveli su i odmah ispred zgrade strijeljali. I nikada neću zaboraviti maloumnog B. kako ih moli da ga puste. Zatim se čuo rafal i gotovo. Toj hrpi leševa prišao je jedan vojnik, izvadio pištolj i dovršio one za koje je mislio da nisu bili gotovi.

Svakodnevno su izvodili dobrovoljce navodno na rad i više se nisu vraćali. Redovno su dovodili i nove ljude iz Ljubije i Čarakova.

Goovo svi zatočenici koje Ibrahim pominje su ubijeni ili se vode kao nestali. U tekstu su navedeni:

Muharem Sivac, rođen 1962.godine, iz Rakovčana, tijelo mu još nije pronađeno
Derviš Džamastagić, rođen 1965.godine, iz Rakovčana, tijelo mu još nije pronađeno
Besim Fazlić, rođen 1952.godine, iz Rakovčana, ekshumiran u Satrim Kevljanima
Samir Ramulić, rođen 1965.godine, iz Rakovčana, ekshumiran na Jakarinoj kosi
Sejfo Avdić, rođen 1947.godine, iz Rakovčana, ekshumiran u Starim Kevljanima
Džafer Fazlić, rođen 1947.godine, iz Rakovčana, ekshumiran u Starim Kevljanima
Adem Fazlić, rođen 1937.godine, iz Rakovčana, ekshumiran u Satrim Kevljanima
Hasan Džamastagić, rođen 1959.godine, iz Rizvanovića, tijelo mu još nije pronađeno

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.