svabo
U ovom nastavku Ibrahim Petrovac govori o uvertiri i masakru nad zatočenicima 24.jula u hali broj 3. logora Keraterm.
Logor smrti Keraterm otvoren je u halama istoimene tvornice keramičkih proizvoda 24.maja 1992.godine. Krizni štab opštine Prijedor je naredio policiji da ga uspostavi u predgrađu Prijedora, pored glavne saobraćajnice, samo nekih kilometar vazdušne linije od zgrade Opštine. Zamišljen je da bude istražni centar odakle bi se vršila selekcija zatočenika za logore Omarska i Trnopolje, ali je pretvoren u mjesto mučenja i uništenja nedužnih ljudi. Do kraja augusta više od 3.000 zatočenika prošlo je kroz taj logor. Za 362 zatočenika je do sada utvrđeno da su ubijeni ili nestali u tom logoru. Najgore su prošli zatočenici u prostoriji broj 3 logora. Blizu četiri stotine ljudi iz naselja sa lijeve obale rijeke Sane je dovedeno u logor i zatočeno u tu prostoriju sa jednim ciljem da ih se tu uništi. Prijedorski policajci su u tome skoro i uspjeli. Preživjelo je manje od 15 zatočenika. Priču jednog od njih, Ibrahima Petrovca iz Rakovčana, objavljujemo u pet nastavaka. Njegovo svjedočenje je upečatljivo jer ga je ispričao novinarima Euro Bosne odmah po izlasku iz logora.
Logor smrti Keraterm nisu posjetili strani novinari niti ekipe međunarodnog Crvenog križa, ne postoje fotografije i snimci iz tog vremena, zato svjedočenja ljudi poput Ibrahima Petrovca imaju neprocjenjivu vrijednost. Torture su na njemu učinile svoje, preživio je infarkt i tri moždana udara ali se još uvijek kreće i svjedoči o zlu koje su srpske vojne i policijske snage, ali i tadašnje vlasti Prijedora, počinile nad nedužnim sugrađanima. Kazivanje Ibrahima Petrovca u nastavcima objavljujemo u sklopu obilježavanja 20.godišnjice od uspostave logora smrti Keraterm.
Jutro, 22.juli 1992.godine
Izvode nas na sunce i testiraju koliko možemo izdržati. Stavimo ruke na glavu i idemo jedan po jedan. Cilj im je da prepoznaju ljude. Onda nije teško pretpostaviti šta će se sa njima desiti. Meni ni danas nije jasno kako sam mogao staviti ruke za vrat, jer su mi ih prethodne noći, kada su me tukli, prebili. I moje komšije su izvodili jednog po jednog i mučili. Nije bilo čovjeka u”trojci” da neće biti ubijen ili udaran do besvijesti. Naveče istog dana opet prozivka. Ne sjećam se tačno koji sam tad bio po redu. Samo sam čuo kad su viknuli: Golmane, dođi, trebamo te! I ovaj put kao i uvijek kad nekog prozovu, pomislio sam, sad je gotovo.
Izišao sam i krenuo u već poznatom pravcu. Za mnom je išao zločinac Banović, koji me nije udarao dok nisam stigao na pravo mijesto. Tu me dočekala grupa od osam do deset zlikovaca. Jedan je naredio da legnem dok su drugi odmah počeli udarati i oborili su me. Vikali su: Nemoj ga po glavi!
A udarali su gdje su stigli. Čini mi se da je najgore kada udaraju čizmama u rebra iako je udarac željeznom šipkom mnogo gori. Znam da sam jaukao od bola. Što više jaučeš oni udaraju jače. Ležeći na betonu počeo sam glumiti da sam u besvjesnom stanju. Jedan mi je zavrnuo košulju preko leđa. Prebijena ruka mi je bila na ledjima. On mi je rekao da je sklonim. Glumeći nesvijest nisam ga poslušao. Ostao sam miran. On mi je sklonio ruku i šakom prešao preko mojih bubrega. Poslije toga je slijedio silan udarac ćuskijom po istom mijestu. Ne znam da li sam se mrdnuo. Čuo sam gdje viču da ustanem. S mukom sam ustao. Bolovi su bili nesnosni. Opet sam morao proći pored svih zlotvora i opet su slijedili udarci palicom, nogama u prsa… ni sam ne znam kako sam prošao a da se nisam srušio. Da sam pao vjerovatno ne bih više ni ustao. Smogao sam snage da potrčim i da što prije stignem do spavaonice. Vidjevši to Banović je viknuo: Majku mu, pa ovaj može i trčati!
Potrčao je za mnom, stigao me i skočio mi za leđa. Iako sam bio poguren od bolova nije me oborio jer je imao jedva pedeset kilograma. Nije me više udarao. Otvorio je vrata spavaone i ugurao me unutra. Odmah je nekog drugog prozvao. Ne sjećam se koga jer sam se borio sam sa sobom.
Znam da sam vikao: Šta mi uradiše, a zašto? Prijatelji su mi pritekli u pomoć. Stavljali mi obloge iako vode nije bilo dovoljno. Napravili su mi malo više mjesta da legnem. Jaukao sam od bolova.
Jutro, 23.juli 1992.godine
Dan počinje sa jutarnjom gimanastikom. Naređuju da se stave ruke na glavu i legne na leđa. Ko im se svidi zna mu se. To jutro tražili su dobrovoljce za rad, ko zna voziti traktor i slično. Mnogo ih se prijavilo. Uglavnom su to bili mlađi ljudi. Mislili su valjda da će im biti bolje. Poslije toga dan je tekao uobičajeno, mučenjem i maltretiranjem.
Jutro, 24.juli 1992.godine
Za razliku od ostalih ovo jutro smo mogli prošetati od spavaonice do spavaonice. Dežurni je bio neki R.Z. Goran. On je, navodno, bio nešto blaži od ostalih pa je to dopuštao. Sa svojim prijateljem prošetao sam do “jedinice”. Znali su sve šta su mi radili. Jedan od prijatelja mi je do paradajz i komad pogače. To mi je bio prvi zalogaj u zadnjih četiri-pet dana. Ostatak dana je prošao uobičajeno. Pred veče su pozvali Sivca, sobnog starješinu. Njega su često prozivali. Nije prošlo mnogo vremena a on se vratio i pozvao Dedu Džamastagića da krene sa njim. Otišli su i više se nisu vratili. Počeo se spuštati mrak. U sobi je bila velika vrućina jer nas je bilo dosta. Bure sa vodom su ranije iznijeli. Uskoro su u sobu kroz prozor počeli ubacivati bojne otrove.
Djelovanje otrova se prvo moglo primijetiti na starijim osobama. Čovjek koji je sjedio do mene, bio je to Vahid Modronja, počeo je da nešto uči. Molio je Boga da nas spasi. Što je vrijeme više prolazilo sve se više primjećivalo djelovanje otrova i na sve ostale. Nastala je galama. Ljudi su se počeli međusobno tući. Zavladao je pravi haos. Nalazio sam se ipod prozora kojeg su prije toga skinuli tako da sam dobivao malo zraka. Međutim, sve je to kratko trajalo. Otrov je počeo i na mene djelovati. Ustao sam, ni sam ne znajući kako, jer sam bio sav polomljen. Ljudi su počeli moliti da prestanu sa ubacivanjem otrova dok su oni još više pojačavali količinu. Neko me iznenada udari i, srećom, pao sam u ćošak. Tu sam ostao ležati cijelo vrijeme. Neki debeli je sjeo na mene i ništa ne govori. Ja nemam snage da mu kažem da ustane. Uhvatim ga lijevom rukom za kosu, povučem u stranu i on pobježe od mene, inače bi me ugušio. U jednom trenutku ljudi su počeli navaljivati na vrata koja su bila zaključana. Sa druge strane su odgovarali rafalima tako da je ko god se našao uz vrata bivao pogođen.
Čuo sam Besima Fazlića kako viče: Ibro, brate, pomozi mi, pogođen sam na pet mjesta! Kako da mu pomognem kad ne mogu ni sam sebi.
Sve više sam tonuo u komu. Osjetio sam da ne mogu izdržati. Onako sjedeći stavio sam glavu na koljena. Pomislio sam na djecu i ženu i oprostio se s njima. Slutio sam da je gotovo i ničeg se više ne sjećam. Kada sam ujutro došao sebi, imao sam šta i vidjeti, oko mene sve leš do leša.
Ranjeni Samir Ramulić pomaže ranjenima koliko može. Znao je dosta toga i mogao pomoći, ali nema čime. Još sam bio pod uticajem droge i sve sam to ravnodušno posmatrao kao da se ništa ne događa. Nikada neću zaboraviti sliku živih ljudi kako nazor umiru. Došao je kamion teretnjak da kupi leševe. Ljudi koji su se malo bolje osjećali morali su iznositi iz sobe mrtve i to kroz otvor vrata, što su ljudi od silne muke provalili. Samir je i dalje pomagao ranjenicima. Kada su svi mrtvi utovareni na kamion došao je red i na ranjene. Naredba je glasila: Ko je ranjen ili se dobro ne osjeća neka izađe! Rekli su da će ranjeni i bolesni biti prebačeni u bolnicu. Jedne su iznosili a drugi su i sami izlazili. Vidio sam S.C. kako je sam izišao. Bio je ranjen u ruku a kažu da se sam popeo na kamion među mrtve i ranjene. Pomislio sam da i ja idem pošto mi je ruka bila slomljena, ali mi je Samir, koji je isto bio ranjen, rekao: Nemoj ići, čekaćemo bolju priliku! Slutio je šta će s njima biti. To me je i spasilo jer su sve ranjene i mrtve zajedno otjerali u nepoznatom pravcu. Više se niko od njih nije pojavio. Tražili su i ljude koji poznaju mrtve da idu s njima da bi mogli identifikovati leševe kada se budu predavali njihovim familijama. Javili su se Sejfo Avdić, Džafer Fazlić…i oni su otišli s mrtvima i ranjenim i više se nisu vratili, niti javili.
Jutro, 25.juli 1992.godine
Redovna naredba, kao i svako jutro, svi ruke na glavu i van na sunce, jedan po jedan. Čuo sam poznat glas kako viče: Vidi golmana, još je živ! Po ko zna koji put sam pomislio: gotov sam. Poslije svega bilo mi je svejedno šta će biti sa mnom.
Na suncu smo tako ležali oko četiri sata. Taj put me nisu tukli ali jesu druge. Ubili su Adema Fazlića, 55 godina starog komšiju i još neke. Tu, na suncu, pored mene sa jedne strane, ležao je Fudo Džamastagic (Sidi). Sjećam se kako mi je Hasan (Sidi) govorio: Ibro, ne mogu vise izdržati, počelo mi se pričinjati kako se kuha grah negdje kod doma u Rizvanovićima. Pošto nam nisu davali jesti počela nam se pričinjati i hrana. Oko dva sata poslije podne počeli su nas polijevati vodom iz crijeva. Samo jedno crijevo a nas dvjesta. Sunce prži, ne smiješ se pomaknuti s mjesta. Čekaš da na tebe dođe red. Ovaj put crijevom je polijevao meni poznat mlad čovjek, inače pijanac, po imenu Milan. Kada je došao red na mene zamolio sam ga da mi uspe malo vode u cipelu pa da se napijem. Pri tom je voda prštala svuda okolo. To nas je malo osvježilo i činilo mi se kao da sam se ponovo rodio. Već su, međutim, bili postavili bure sa vodom za mučenje.
Išli su po redu udarajući nogom po glavi. Koga god su udarili to je bio znak da ustane i ode do bureta sa vodom. Tu su ga hvatali za glavu i ubacivali mu je u bure, držeći je izvjesno vrijeme u vodi a nakon toga, onako ošamućenog, slali su u spavaonicu. Kada je došao red na mene, ustao sam i pošao prema buretu. Nisam išao ni par metara kad mi narediše da legnem. Samo što sam se spustio na zemlju dobio sam udarac preko leđa s nekom drvenom palicom. Udarao me ratni zlikovac Sikirica, tako su ga zvali. Ne znam kako sam ustao i dao se u bijeg. On je ponovo zamahnuo da me udari ali sam nekako izbjegao taj udarac i pobjegao u spavaonicu, zabio se u ćošak i iscrpljen čekao sudbinu. Tako sam izbjegao mučenje u buretu s vodom. Poslije toga unijeli su bure s vodom u sobu, dali su nam i kruha. U vodu su, to ćemo kasnije vidjeti, sipali neku vrstu droge. Onakož zedni navalili smo na vodu. Kruh su nam dali da bi više žednili. Neki su od te vode odmah zaspali dok su se drugi pod uticajem droge počeli skidati i onako nagi počeli hodati po spavaonici. Te noći nas nisu izvodili.
Tek u zoru su otvorili vrata i pitali: Ko je ovdje J.D., vođa ekstremista, neka se odmah javi? Kada je ustao, naredili su mu da pokaže rukom ko je od nas još bio njegov saučesnik. U koga je upro prstom morao je izaći van. Njih oko 15 izveli su i odmah ispred zgrade strijeljali. I nikada neću zaboraviti maloumnog B. kako ih moli da ga puste. Zatim se čuo rafal i gotovo. Toj hrpi leševa prišao je jedan vojnik, izvadio pištolj i dovršio one za koje je mislio da nisu bili gotovi.
Svakodnevno su izvodili dobrovoljce navodno na rad i više se nisu vraćali. Redovno su dovodili i nove ljude iz Ljubije i Čarakova.
Goovo svi zatočenici koje Ibrahim pominje su ubijeni ili se vode kao nestali. U tekstu su navedeni:
Muharem Sivac, rođen 1962.godine, iz Rakovčana, tijelo mu još nije pronađeno
Derviš Džamastagić, rođen 1965.godine, iz Rakovčana, tijelo mu još nije pronađeno
Besim Fazlić, rođen 1952.godine, iz Rakovčana, ekshumiran u Satrim Kevljanima
Samir Ramulić, rođen 1965.godine, iz Rakovčana, ekshumiran na Jakarinoj kosi
Sejfo Avdić, rođen 1947.godine, iz Rakovčana, ekshumiran u Starim Kevljanima
Džafer Fazlić, rođen 1947.godine, iz Rakovčana, ekshumiran u Starim Kevljanima
Adem Fazlić, rođen 1937.godine, iz Rakovčana, ekshumiran u Satrim Kevljanima
Hasan Džamastagić, rođen 1959.godine, iz Rizvanovića, tijelo mu još nije pronađeno
Add comment