svabo
Trebalo je proći 15 godina od povratka bošnjačkih odbornika u Skupštinu opštine Prijedor pa da se progovori o problemima koji razaraju međunacionalne odnose u ovom gradu. Sretni smo što se danas napokon raspravlja o stradanju ljudi u opštini Prijedor u periodu od 1992. do 1995.godine jer je to prijeko potrebno svim Prijedorčanima.
Suočavanje sa teškim bremenom ratne prošlosti je mukotrpan proces ali je on neophodan radi ozdravljenja društva i izgradnje zdravih međunacionalnih odnosa u našoj opštini. Kad tad mi taj proces moramo započeti i bolje je da to uradimo danas nego da to bude uzrok novog konflikta u budućnosti.
Da bi znali o čemu zapravo pričamo, vrijedi se podsjetiti da su na današnji dan, prije tačno 20.godina ”u logoru Keraterm, Zoran ŽIGIC i drugi, među kojima je bio i Dušan Knežević, brutalno su pretukli Senahida Čirkića. Senahid je preživio premlaćivanje ali stotine drugih logoraša nisu. Samo u logoru Keraterm je ubijeno ili nestalo 362 Prijedorčana, Bošnjaka i Hrvata, a među njima i prijedorski Srbin Jovan Radočaj.
U Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida u Članu 2 pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od niže navedenih djela, počinjenih u namjeri da se potpuno ili djelimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa:
(a) Ubistvo članova grupe
U opštini Prijedor je ubijeno najmanje 3.173 nedužnih ljudi. 2.975 Bošnjaka, 160 Hrvata, 26 Albanaca, osam Roma i po jedan Čeh, Pakistanac, Srbin i Ukrajinac. Žene i djeca čine 11% stradalih. U periodu od tri mjeseca, od 23.maja do 21.augusta 1992.godine, svaki dan su u prosjeku ubijana 32 muškarca, tri žene i po jedno dijete.
(b) Teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;
Kroz prijedorske logore smrti i druge zatočeničke objekte prošlo je 31.000 muškaraca, žena i djece. Logor Omarska više od 5.000 ljudi, logor Keraterm više od 3.000 ljudi i logor Trnopolje 23.000 ljudi. To su činjenice utvrđene van svake razumne sumnje pred međunarodnim i domaćim sudovima. U logorima su vršene torture nepojmljive zdravom razumu. Sadističko iživljavanje nad bespomoćnim ljudima je išlo dotle da su zatočenici tjerani da odgrizu testise drugim zatočenicima. Silovanja žena su bila masovna i rasprostranjena i to ne samo u logorima Omarska i Trnopolje nego i u kućama i stanovima nakon što su muškarci odvedeni u logore. 256 žena je smrtno stradalo a većina njih je prethodno doživjela i silovanje. U logoru Keraterm seksualno su zlostavljani i muškarci.
(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;
Već nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane SDS-a većini nesrpskog stanovništva uručeni su otkazi sa posla. Građanima nesrpske nacionalnosti naređeno je da obilježe svoje kuće i stanove bijelim zastavama da bi se razaznale od srpskih. Ograničeno je kretanje da bi potom 31.000 ljudi bila nezakonito zatočena u logore smrti. U logorima nije bilo minimalnih uslova za život, ljudi su gladovali, bili mučeni žeđu a da o higijenskim i drugim potrebama i ne govorimo. zajednice Bošnjaka i Hrvata u takvim uslovima nisu mogle preživjeti u Prijedoru. Do kraja rata nije preostao niti jedan 1% prijeratnih stanovnika Prijedora bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
(d) Mjere usmjerene ka sprečavanju rađanja u okviru grupe;
Razdvajanjem muškaraca od njihovih supruga i njihovim odvođenjem u logore onemogućeno je rađanje u okviru grupe. Istrebljenje ljudi je u najvećoj mjeri obuhvatalo kategoriju reproduktivno sposobnih muškaraca i žena. Opšta nesigurnost ljudi, stalni upadi uniformisanih lica u naselja sa nesrpskim stanovništvom te nepružanje osnovne medicinske zaštite ženama također su spriječili rađanja u okviru grupe.
(e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.
Ubijanjem ili zatočavanjem roditelja djeca su ostajala sama ili prepuštena na čuvanje daljim rođacima. Najveći broj mališana nesrpske nacionalnosti je bio zatočen u zgradi osnovne škole u Trnopolju. Tamo su zbog ograničenog prostora bili razdvojeni od roditelja koji su spavali napolju ili u drugim zatočeničkim objektima. 102 prijedorske djece je ubijeno na brutalan način, najčešće iz neposredne blizine.
Dakle, po Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je potpisala i naša država Bosna i Hercegovina, pod genocidom se podrazumijeva činjenje bilo kojeg od ovih navedenih dijela a u našoj opštini su počinjena sva djela koja su dovela do egzodusa više od 53.000 prijeratnih stanovnika, njihova imovina je potpuno opljačkana ili uništena, a vjerski i kulturni objekti sravnjeni sa zemljom.
Argument da se riječ ‘genocid’ ne može koristiti da opiše zločine u Prijedoru ne stoji ni po kakvom osnovu, uključujući pravni. Imamo Odluku Tribunala u Hagu u predmetu Slobodan Milošević iz 2004.godine nakon zahtjeva odbrane da se Milošević oslobodi. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u toj Odluci nedvojbeno navodi: ”da ima dovoljno dokaza da je: postojao udruženi zločinački poduhvat, koji je uključivao članove rukovodstva bosanskih Srba, čiji su cilj i namjera bili da se bosanski Muslimani djelimično unište kao grupa i da su njegovi učesnici izvršili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom;”
Četvorica Prijedorčana su bila optužena za genocid pred Tribunalom i dvojica koja su javno iskazivali najveću mržnju prema nesrpskom stanovništvu i izdavali direktne naredbe nisu dočekali presudu, to su Simo Drljača i Milan Kovačević. Trenutno se na Tribunalu vodi postupak protiv dvojice bosanskih Srba koji su bili na najodgovornijim vojnim i civilnim funkcijama u ratu, protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Upravo je Prijedor, uz Srebrenicu, glavno mjesto gdje će Tužilaštvo Tribunala ponuditi najviše dokaza za zločin genocida. U presudi protiv Momčila Krajišnika je utvrđeno da zločini koji su počinjeni u Prijedoru čine genocid, iako nije bilo dovoljno dokaza da ih je Krajišnik naređivao.
Ovaj argument ne stoji i zbog toga sto se genocidom nazivaju i drugi zločini za koje ne postoje punovažne presude, kao sto je slučaj sa genocidom nad Jermenima, ali i zločinima počinjenim od strane Ustaske NDH u Jasenovcu i našim narodom Potkozarja.
Mi u Prijedoru moramo biti spremni prihvatiti istinu o zločinima iz 92. godine koju svi u ovoj prostoriji znaju a o kojima govore činjenice utvrđene u presudama Tribunala. Propustili smo sve ove godine a da se nismo ozbiljno bavili posljedicama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenim u Prijedoru. Umjesto da lokalne vlasti pomognu oporavak zajednica koje su u Prijedoru ciljane za istrebljenje, na djelu je potpuna diskriminacija ono malo ljudi koji su prevladali traumu i strah i vratili se u prijeratne domove.
Za sve ove godine nije organizovan niti jedan program rehabilitacije za žrtve, pogotovo one koje su prošle torture logora i silovanja. Za razliku od vojnih, civilne žrtve rata iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda nemaju nikakva posebna prava u opštini Prijedor. Iz budžeta se svake godine izdvoji više od 500.000 KM srpskim boračkim kategorijama a civilnim žrtvama nesrpske nacionalnosti i za njihova udruženja ne izdvaja se niti jedna marka. Djeca ubijenih i nestalih Bošnjaka i Hrvata nemaju prednost kod zapošljavanja niti bilo kakva druga prava koje imaju djeca palih srpskih boraca.
Opština vlastitim sredstvima podiže spomen obilježja srpskim žrtvama na javnim mjestima. U prečniku od 200 metara od zgrade Opštine podignuto je šest takvih spomenika a istovremeno za žrtve nesrpske nacionalnosti nema niti najmanje spomen obilježje u cijeloj gradskoj zoni. Godinama se Opština oglušuje o zahtjeve logoraša za podizanje spomen obilježja u bivšim logorima Omarska i Trnopolje ali je zato opštinskim sredstvima podignut zastrašujući spomenik palim srpskim borcima na mjestu gdje je stradalo nesrpsko stanovništvo u logoru Trnopolje. To je logor gdje su na zvjerski način silovane žene i djevojčice i gdje su naročito patila djeca, što je dokazano u presudama Tribunala.
Sa 31.000 preživjelih logoraša opština Prijedor drži neslavni rekord u čitavoj Evropi. Mi smo imali nesreću da upravo na teritoriji naše opštine budu uspostavljeni najstrašniji logori smrti nakon Drugog svjetskog rata. U njima su patili Prijedorčani ali ne zaboravimo da su i mučitelji bili također naši sugrađani.
Mi u Prijedoru imamo 28 pravosnažnih presuđenih sugrađana za zločine protiv čovječnosti i to je najveća koncentracija dokazanih ratnih zločinaca na području jedne opštine u svijetu svih vremena. Osmorica su smogla snage i priznali svoju krivicu i uputili riječi izvinjenja žrtvama ali to nikada nismo čuli od predstavnika vlasti u Prijedoru. U ovom trenutku se vodi proces protiv još devetorice bivših policajaca na Sudu BiH za zločine protiv čovječnosti a u narednim godinama će još na desetke Prijedorčana dokazivati svoju nevinost pred sudovima širom regiona. Svejedno se mi ovdje ponašamo kao da ratnih zločina nije bilo u našem gradu i okolini.
Umjesto što opštinske vlasti troše energiju i novac na dokazivanje ko je prvi počeo bolje bi bilo da se okrenu prema žrtvama ratnih zločina i pruže im minimum dostojanstva i podrške. Teza o 30.maju kao početku ”spirale zla” je neodrživa jer su već 23.maja 1992.godine Hambarine sravnjene sa zemljom, dan kasnije i Kozarac sa okolinom, a sva tri velika logora smrti su bila dupke puna već 26.maja 1992.godine.
20 godina poslije svjedoci smo tužne i strašne činjenice koja bi trebalo da uznemiri svakog normalnog čovjeka u Prijedoru a to je da se još uvijek više od hiljadu naših sugrađana vode kao nestale osobe. Oni koji su učestvovali u njihovom skrivanju ćute i 20 godina poslije. Lokalne vlasti i policija nisu pomogli da se rasvijetli sudbina niti jednog nestalog Prijedorčana i to je najveća sramota našeg grada i onih koji upravljaju sa njim.
Svi Prijedorčani imaju ista prava, a pravo na istinu i sjećanje je osnova za sve ostalo. Prijedor nema budućnost dok se ne razračuna sa prošlošću. Ova dvadeseta godišnjica od početka stradanja nedužnih ljudi je dobra prilika da se lokalne vlasti u Prijedoru napokon suoče sa činjenicom da ova opština ne pripada samo Srbima koji u njoj žive, pravo na život u ovoj opštini imaju i svi oni koji su u najgorim mukama protjerani sa ovih prostora. U interesu je Prijedora da ih ponovo vrati, bilo da žive, bilo da investiraju ovdje.
Javne izjave i optužbe načelnika Marka Pavića ne doprinose suživotu i osjećaju sigurnosti Bošnjaka i Hrvata u ovoj opštini. Njegov zahtjev policiji da zabrani okupljanja u pomen ubijenim žrtvama i zabrana koja je uslijedila je kršenje osnovnih ljudskih prava. To nas vraća u vrijeme najvećeg mraka u kojem se Prijedor zatekao početkom devedesetih. Od Skupštine opštine Prijedor očekujemo da ima više takta prema problemima koji razaraju biće ovog grada. Tako je malo potrebno da Prijedor zaista postane primjer drugima, eto za početak neka se podigne spomenik žrtvama nesrpske nacionalnosti u centru grada na način kako je to već urađeno za srpske vojne žrtve.
To opštinu Prijedor i njegove stanovnike neće koštati mnogo a značit će mnogo onima koji su bili žrtve samo zbog svog imena i vjere. To će označiti početak jedne nove ere u Prijedoru u kojoj će svi prosperirati a najviše sadašnji stanovnici opštine. To će značiti međunarodne investicije i ulaganja prijedorske dijaspore, otvaranje novih radnih mjesta, ali to će najviše doprinijeti tome da ćemo udariti temelje sretnije budućnosti narednim generacijama, našoj djeci, koja zbog neraščišćenih računa njihovih očeva i negiranja istine nikada više ne smiju biti dovedeni u situaciju da potežu oružje jedni na druge.
Mi od naših legitimnih zahtjeva za ravnopravnost svih ljudi u Prijedoru odustati nećemo jer to je pravedna borba za istinu i jednakost svih ljudi bez obzira na pripadnost. To je borba za ostvarivanje osnovnih prava zagarantovanih zakonima ove države i međunarodnim konvencijama. Želimo da svi događaji u programu obilježavanja 20.godišnjice proteknu u duhu tolerancije, istine i pomirenja. Pozivamo sve građane Prijedora bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost da vlastitim angažmanom izraze suosjećanje i solidarnost sa svim nevinim žrtvama na području naše opštine.
Odbor za obilježavanje 20.godišnjice stradanja nevinih ljudi u opštini Prijedor
Add comment