Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (148-150)

U neko doba, otvori oči i uz blijedu svjetlost primijeti nekoliko prilika, koje su se nadvirivale nad njim. Tog momenta čuje promuklo jecanje i hroptanje. Misleći da krici dolaze iz njegove utrobe, stisnu zube da ublaži bol. Ponovo je čuo bolno ječanje i teškom mukom podiže glavu. Shvatio je da se nalazi među izmrcvarenim tijelima.

– Tiše – čulo se u tami – počinje prozivka.

Logoraški bolni uzdah, vojničke cokule, zveket ključeva, otvaranje vrata, jeziva škripa. Logoraška buka poprati ritual i početak mučenja prozvanih logoraša. Ovaj put izvedoše četvericu, prividan mir zavlada. Iz jednog ugla ćelije čuje kako ga neko tiho po imenu zove. Nije se odazvao na poziv, već je ležao naslonjen na okrvavljeni ćelijski zid. Da li je spavao ili se trudio da zaspe, ni sam nije znao, ali je osjetio da ga neko nježno dodiruje i na uho mu šapće:

– Hamza… Hamza… ja sam… Ramo. Sjećaš li se kad smo jednom skupa putovali, kad sam vodio svoga didu Feriza u Austriju da posjeti mezar svoga oca? Tad si ti popravio radijator u kupeu i spasio nas od hladnoće.

Ramo primijeti da ga je Hamza prepoznao pa nastavi.

– Onaj dan, kada su te poput žake, ubacili u ćeliju, ja sam te prepoznao. Smjestio sam te na paletu na kojoj je tog dana umro slastičar iz «Bujruma». Zamolio sam doktora koji je i sam logoraš da ti sanira povredu. Pronašli smo iglu i on ti je sa dlakom tvoje kose zašio ranu na vratu. El- ham-du lilah, sad si dobro.

Slušajući svoga spasioca Hamza shvati šta mu se desilo. Pokušavajući da se sjeti, i išaretom se zahvali Rami na pomoći.

Logoraši u logoru smrti čekaju «edžel», logorašku sudbinu. Dobivaju mrvice, u ćelijama u kojima pate glađu i žeđu. Neki u mislima spremaju jela, ona koja su voljeli jesti prije ovog kijameta.

Dugi su dani, a još duže mučeničke noći. Tek poneki među njima, zarezuje recke na zidu i na taj način broji dane u ropstvu. Brojno stanje u ćelijama, broj živih i mrtvih logoraša vodili su stražari. Od logoraša koji su se mogli kretati Hamza dozna ime komandanta okupatorskog koncentracionog logora. Ležeći na paleti o tome je razmišljao.

– Ko bi se to od Bore nadao?! Taj fini momak da postane vojvoda i komandant logora?! Došao u Bosnu da je okupira i pripoji Srbiji – čudio se logoraš svome bivšem radnom kolegi.

U logorima, logoraši sanjaju slobodu, dok ih sunce miluje kroz uske ćelijske demirli kanate. U polusvijesti i Hamza na desnici osjeti toplotu. Tad se sjeti djetinjstva i majčinih nježnih ruku. Iz tih sjećanja trže ga šapat.

-Bajram šerif mubarek olsun, Bošnjače.

Hamza poznade svog vidara Ramu. Podiže glavu, zagrli supatnika i uzvrati čestitku.
Suze radosnice padoše u „logoru smrti“. Sinoć u «jedinici» ubijen je imam čaršijske džamije i njegove dže-matlije: Emsud, Esad, Ibrahim i Hamdija. Mejiti i živi zajedno, na istoj paleti, Bajram dočekuju.

U edžel-sahatu otvara se arhiva sjećanja i promoviše film Bajrami u Bosni. Promiču kadrovi na filmskom platnu. Zatvorenih očiju Hamza ih gleda. Vidi zadnji ramazanski Bajram i početak srpske agresije na Bosnu. Sjeti se svoga prvog bajramluka, kocke šećera i komad baklave koje je dobio od nene Zejne.

– Tiše počinje prozivka – čulo se u tami.

Bahato otvaranje ćelijskih vrata ledi krv u venama. Nakon toga, iz ćelije u kojoj su bili zatvoreni njihovi neposlušni, pa i oni koji su odbijali da idu na ratište iz-vedoše jednog, da očisti prostoriju za mučenje. I sam je postao logoraš, jer je odbio da izvrši naredbu, da muči logoraša, svog komšiju, svog bivšeg profesora.

Po spisku kojeg su napravili isljednici prozivaju logoraše, ovaj put prozvan je i Ramo. Dok se halalio sa Hamzom, dobi nekoliko udaraca, držalom od lopate po leđima.

– Halalite – uz krik bola, molio je Ramo.

– Halalimo titiho će logoraši logorašu.

Zatvoriše ćeliju. Preostali logoraši kratko žale za izvedenim supatnicima. Napuštena mjesta popunjavaju oni koji nisu imali gdje leći. Svaki put kad bi ispratio svoje supatnike na put bez povratka. Hamza bi padao u depresiju, moleći Svevišnjeg da mu podari spasonosni edžel-džan. Poslije toga izlazio je smireniji i jači, ogrnut saburom koji mu je bio pancir košulja, da bi je sačuvao i nakon što mu je Ramo izveden. Hamza koristi svoju terapiju. U mislima napušta logor.

Na sljedećoj prozivci izveden je i Hamza. Na ćelijskim vratima dočeka ga bivši kolega, gastarbajter Boro, uz ciničan smijeh održa oproštajni govor.

– Stari prijatelju, došlo je vrijeme da otkrijem karte. Sve ove godine, dobro sam glumio u nekoliko uloga. Moju poštenu ulogu u mom filmu života ti dobro poznaješ, a ostale nisi mogao upoznati jer si dobar, kao što vi kažete, merhametli insan. Svačim sam se u životu bavio. Radio sam za CIA-u i za rusku mafiju, samo iz jednog razloga. Desetljećima pokušavamo da od Jugoslavije stvorimo veliku Srbiju. To smo probali uraditi na više načina i bez rata. Pri tome smo koristili sve državne institucije: vojsku, komunističku partiju a najviše prosvjetu. Učitelje, nastavni-ke i profesore iz Srbije i Crne Gore slali smo u bosanske škole, tačnije u mjesta u kojima se osjećala stara bosanska tradicija. Još u prvome razredu, uveli smo klasiranje. Svakome djetetu, zavisno ko mu je otac i majka, određen je životni poziv. To su odrađivali učitelji. Ako im se potkrade greška, njihovom nepažnjom nepoželjno dijete dođe do gimnazije i tamo smo imali sito. A moguće greške profesora, ispravljali su dekani na fakultetu, na prijemnim ispitima uz obaveznu biografiju kandidata, iz koje se moglo vidjeti i ocijeniti podobnost budućeg studenta. Za onih deset posto, koje smo odabrali da postanu naši janičari spremi im se mješovite bračne luke i špijunsko oko. Ni u tome, vas nismo uspjeli slomiti, pa smo pokušali radnim mjestima. Vi ste ponovo našli rješenje odlaskom na Zapad, da bi i nama nacionalistima otvorili apetit za zapadnom valutom. U ostalim sferama života: u sportu, u kulturi, u politici malo vas je bilo, ali vi ste i dalje jačali i napredova-li. Zato smo odlučili da vas do kraja vojno potučemo i uništimo.

‘Amza, ja te ne mogu… a ni pustiti, iako si mi bio prijatelj i pomagao u Njemačkoj. Sad ideš na kopanje rovova. Ova zemlja biće pripojena Srbiji, a vaša imovina će pripasti nama, borcima srpstva. Tvoje imanje mi se sviđa. Sjeti se, da smo skupa pravili plan tvoje kuće. To sam radio znajući da će jednoga dana, biti moja. Možda preselim u ovaj grad a tvoju imovinu, prevedem na svoje ime, po našem novom zakonu, kao vojvoda na to imam pravo.

Dva „prijatelja“ se rastadoše. Jedan ide putem zlo-čina, drugi putem mučenika. Sa teškom mukom logoraši se popeše u kamion. Nakon duže vožnje vozilo se zaustavi u šumi iz koje su odjekivali plotuni. Iz kamiona su izvedena njih dvadeseterica. Uz udarce poredani su u kolonu. Njihov dolazak oduševio je naouružane, koji prilaze koloni i uzimaju logoraše. I Hamzi priđe jedan, grubo ga uhvati za prsa i uz udarce mu se obrati.

– Tebe tražim, još si živ tico, sad ću da ti pokažem kako Vuk ovce davi.

Sa puškom ugura ga u bunker. Nakon što vidje da su sami, odloži pušku i obrati se logorašu.

– Ja… sam Vuk, izvini komšija, zbog ovoga, bolje da si dobio od mene nekoliko bubetaka, nego da te je neko od arkanovaca, šešeljevaca, beli’ orlova ili neko od plaćenika odabrao za svoju igru  iz koje niko ne izlazi živ. Uzeću te u svoj Radni vod, da ti pomognem, kao što si ti meni pomagao, prije ovoga ludila. Mene su takođe mobilisali i ovdje doveli, a iz ovi krajeva, vojni obaveznici negdje su na nekom drugom ratištu, možda u našem gradu. To je ratna taktika našeg rukovodstva. Proći će i ovo zlo, treba spasiti glavu. Ovi što su došli, da nas zavade, našu državu da sruše i da stvore neke nove državice, oni će otići. Valja nama, našoj djeci i unucima, istinu reći i sutra skupa živjeti.

Nažalost… mnogi su danas, opijeni nacionalizmom i ne misle o posljedicama toga pijanstva. Kako sutra, kad se otrijezne, pogledati u oči, komšiji, kojeg ste mučili? Šta reći onima, kojima ste pobili, najdraže, za kakve ideale su morali umrijeti? Kako gledati u grobove svojih saboraca, koji su svoje živote dali, ni za šta?

Vukovo razmišljanje prekinu pucanj iz susjednog bunkera.

– Počela je zabava – potvrdi Vuk pa nastavi – zarobljene, koriste za zabavu, u njihove živote se klade, sa novcem i zlatom, koje su oteli od zarobljenih i koje su pronašli u džepovima ubijenih. Pucanj potvrđuje da su jedni dobili, drugi izgubili opkladu i da je jedan zarobljenik radi zabave ubijen.

Pričajući o igri života i smrti, Vuk je proturao po svojim stvarima. U ruksaku pronađe donji veš i uniformu koju pruži logorašu.

– Uzmi, skini te dronjke, malo se maskiraj.

Logoraš je uživao u bogatom zalogaju i mirisu čiste haljinke, misleći u sebi, kako nisu svi isti.

Njegovu idilu prekinu Vuk.

– Sada te vodim u Radni vod, na mjesto gdje se kopaju rovovi, da te ubacim u stare zarobljenike, one koji su preživjeli dobrodošlicu.

Prilazeći grupi robijaša, koji su pravili zemunicu Hamza pozna svoga supatnika, svoga vidara Ramu. U prolazu mu se osmjehnu, radujući se susretu. Stražaru, koji je nadgledao kopanje, Vuk nešto šapnu, pokazujući na novo dovedenog logoraša, potom se vrati u svoju zemunicu. Stražar ga  rasporedi na kopanje rovova. Zabadajući prvi kramp u zemlju Hamza je gledao u pravcu zemunice, na kojoj je Ramo sa ostalim logorašima pravio krov.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.