svabo
Predstavnici udruženja koja čine Odbor za obilježavanje 20. godišnjice stradanja nevinih ljudi u Prijedoru danas su planirali posjetiti prijedorske logore smrti. To na današnji dan radimo već više od deset godina.
Prvo smo ispred spomen obilježja u Krkićima položili cvijeće za kozaračke žrtve i odatle smo se uputili u Omarsku.
Neke novinarske ekipe su nas već tu napustile. Proširile su se glasine da navodno neke militantne grupe iz Omarske namjeravaju spriječiti našu posjetu. Još su svježe slike nedavnog divljanja u Sarajevu povodom Dobrovoljačke ulice i nije nam bilo baš svejedno hoće li se naći neko u Omarskoj da vrati Sarajlijama milo za drago preko naših leđa.
Iz firme ArcelorMittal Prijedor koja upravlja kompleksom bivšeg logora nismo dobili dozvolu za posjetu. Jesu Britanci većinski vlasnici firme ali je nama ulazak zabranio direktor Srbin, odnosno ispred nas su se ispriječili čuvari Omarske, također lokalni Srbi. Odlučili smo ipak da se uputimo do kapije rudnika i pred nju postavimo cvijeće kad već ne možemo pred Bijelu kuću. Time smo iskazali naš protest zbog pokušaja uprave rudnika i lokalnih vlasti da nam nametnu datume u kojima se možemo sjećati nevinih žrtava Omarske i drugih logora.
Čuvari Omarske su prvo drsko tražili da se ne snima prostor ispred rudnika a potom su nas upozorili da ne možemo cvijeće ostaviti ni ispred metalne ograde pored kapije. Prijetili su policijom ali smo cvijeće svejedno položili na zelenu površinu tik pored kapije. Obično cvijeće kupljeno u cvjećari predstavljalo je problem ljudima koji mrze. Nisu nam pružili priliku da stanemo mirno jednu minutu i da učenjem Fatihe ili ćutnjom odamo poštu mučenicima u logoru Omarska.
U dopisu koji je Simo Drljača, tadašnji šef policije u Prijedoru, uputio upravi Rudnika RŽR Ljubija stoji: ”Uprava je dužna hitno čitav kompleks upravne zgrade ograditi bodljikavom žicom i ostaviti rampu na putu za Omarsku…”
Tako je nastao najstrašniji logor u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Osim što je na raspolaganje stavio svoje objekte rudnik Omarska je u udruženi zločinački poduhvat uključio i svoje ljudstvo i mehanizaciju. Rudničke mašine su učestvovale u sakrivanju tijela žrtava i to ne samo logoraša Omarske nego i svih drugih logora i žrtava. Rudnička dizalica je bila na Korićanskim stijenama, rudničke bušilice su bušile rupe za eksploziv na Jakarinoj kosi.
Sve to je kupio Mittal, uključujući i nepronađene grobnice. Niti jedna još nije locirana na kopovima rudnika Omarske iako još preko hiljadu tijela nedostaje. A poznato je da su upravo kopovi prijedorskih rudnika bili omiljena odlagališta leševa u Prijedoru u nedostatku prirodnih jama. Tako je bilo u Tomašici,odakle su prenosili tijela dalje do Starih Kevljana i Jakarine kose na Centralnom rudištu gdje je uključujući i Redak 1 i 2 bilo sakriveno više od 400 skeletnih ostataka.
Iz Omarske smo se uputili u Trnopolje pa u Keraterm. Tamo nam nije niko narušavao dostojanstveni ceremonijal polaganja cvijeća i učenja Fatihe. Čak je jedan čovjek ljubazno u Keratermu pomjerio automobil parkiran ispred spomen ploče, da nam oslobodi prostor. Zbog takvih ljudi vrijedi obilaziti logore i na druge načine podsjećati na fašizam koji je bujao Prijedorom devedesetih, a i sada čuči u foteljama i čeka pravi čas.
Ne mora se fašizam uvijek pokazati kroz defile četnika glavnom prijedorskom ulicom, rukopis iz devedesetih je prepoznatljiv i kroz ove zabrane. Bošnjacima i Hrvatima je prvo zabranjeno da rade, pa da se kreću a onda im je zabranjeno da žive. Možemo se mi tješiti blažim pojmovima aparthejd, diskriminacija, ali svejedno ostaje pitanje svih pitanja: Kako slaviti Dan pobjede nad fašizmom na ovakav dan?
Edin Ramulić
Add comment