Kozarac.ba

Ed Vulliamy ponovo sa bosanskim žrtvama

Dvije decenije nakon što je otkrio užase srpskih koncentracionih logora, reporter Ed Vulliamy razgovarao je s onima koji su ih preživjeli i otkrio kako su njihove rane još uvijek žive, piše "The Guardian" u članku u kojem prenosi dijelove iz Vulliamyjeve knjige "The War is Dead, Long Live the War; Bosnia: the Reckoning".

Prvi hici ispaljeni su prije tačno dvije decenije i započeli su sukob koji će postati poznat kao najgori masakr koji je poharao Evropu još od Trećeg Reicha: rat "etničkog čišćenja" u Bosni i Hercegovini, započinje Vulliamy svoju priču.

Zapucalo se u Sarajevu, kada su na dan oslobođenja grada od fašista 1945. godine, ali, 90 posto od 100.000 ubijenih tokom rata u Bosni nastradalo je izvan okova opkoljenog Sarajeva, u mjestima koje je svijet zaboravio: Višegradu, Foči, Vlasenici, Prijedoru… i, naravno, Srebrenici. Iz ruralnih dijelova je preko dva miliona ljudi protjerano iz svojih domova.

Tokom tri mjeseca koja su uslijedila nakon kobnog aprilskog vikenda 1992. godine bosanski Srbi pokrenuli su uragan nasilja preko cijele zemlje, paleći muslimanska i hrvatska sela i gradove. Baš smo ja i Penny Marshall otkrili postojanje koncentracionih logora na dalekom sjeverozapadu Bosne – Omarsku i Trnopolje, u kojima su hiljade nesrba ubijani, mučeni, silovani, a oni koji su preživjeli su deportovani.

Tokom ovih 20 godina ostao sam u kontaktu s onima koji su preživjeli i u logorima izgubili najbliže, te s njihovom djecom. Raštrkani su širom Evrope i SAD, a raštrkani su i kada je historija u pitanju – priča o onome što se dogodilo nikada im nije data. U Bosni nije bilo istinskog pomirenja niti postizanja pravde, mimo onog što se desi u Haškom tribunalu. Zato za njih nema zaključenja priče o onome što su preživjeli.

Gledao sam kako iznova grade živote, ili bar pokušavaju i kako obnavljaju spaljene domove. Išao sam na njihova vjenčanja, poput onog kada se izbjeglica u Švicarsku vjenčala s izbjeglicom u SAD. Njihovi roditelji nekad su bili komšije pa je na taj način njihovo rodno mjesto ponovo zaživjelo, bar u egzilu. Prošle godine, za potrebe knjige, napravio sam turneju ovom dijasporom, širom Evrope i Amerike.

"Pomirenje" i "postkonfliktna rješenja" neke su od riječi koje se često čuju ovih dana, na kojima se gradi unosna industrija bogatih slojeva koji i dalje žive od neoporezovanih plata u Sarajevu. Ali ove riječi – pomirenje i rješenje – su laži.

Otvorene rane i noćne more koje ih vremenom produbljavaju, ne liječe, ako je to uopšte i moguće, fantazije o pomirenju, već snaga volje, porodica, alkohol i smijeh onih koji sebe nazivaju "ljudima u čistilištu".

"Ja sam čovjek koji se smije. To mi je spasilo život – glupe šale"

Fikret Akić, ratni  zarobljenik u logoru Trnopolje sada živi u svom domu pored Kozarca. Ko bi ikada mogao zaboraviti njega, iza ograde od bodljikave žice u Trnopolju? To jutro su ga premjestili iz drugog logora, Keraterma.

Ponovo sam se susreo s njim u Sloveniji 1993. Rekao mi je da je "razgovarao s drvećem, a ljudi su se pitali: kakav to čovjek želi biti prijatelj s drvećem?"

Njegov život postao je kombinacija različitih vrsta preživljavanja. Doživio je industrijsku nesreću u Danskoj, pronašao suprugu ("Jednog jutra sam se probudio i bio sam oženjen") i dobio troje djece.

Nekoliko puta sam ga sreo i na komemoracijama za Omarsku. Svaki put bio je sve veći šaljivdžija.

Odveo me do temelja svoje kuće iz djetinjstva u Alićima iznad Kozarca 2008. Obećao mi je da će je iznova izgraditi.

Prošle me godine pozdravio riječima: "Nisam spavao, Eddie!". Ne samo da je počeo radove na domu iz djetinjstva, zbog svoje majke, već je izgradio još jednu u gradu, za svoju porodicu. Međutim, desila se još jedna okrutnost sudbine: njegov mlađi brat iznenada je izgubi razum. Jednog jutra se probudio, počeo govoriti o logorima i nikada nije prestao. Njegova majka prisiljena je brinuti se za njega u mentalnoj bolnici u Danskoj.

Pitao sam Fikreta kako je preživio, kako mu je to uspjelo?

Oprezno odgovara: "Dvije stvari. Prva: Ja sam čovjek koji se smije. To je ono što mi je spasilo život. Preživio sam zahvaljujući glupim šalama koje su više tužne nego smiješne. Da nisam naučio da se smijem svemu tome, ne bih uspio ostati živ. Mi Bosanci smo duhoviti ljudi i zahvaljujući tome smo preživjeli".

Drugu stvar koja ga je spasila od očajanja pokazao je, uprijevši ruku u dolinu ispod njega.

"Ovo mjesto. Ova vukojebina. Da nije nje, davno bih bio mrtav".

"Osjećam potrebu da Bosanku u sebi održim živom, da sačuvam kulturu"

Azra Blažević je u Trnopolju, u takozvanom "medicinskom centru" pokušavala liječiti žrtve premlaćivanja logorskih čuvara. Kada su kamere ugašene, rekla mi je: "Loše je, koliko se pribojavate. Ubijaju, muče… Uzmite ovo" i dodala mi rolu filma. Na njemu su bile stravične slike izgladnjelih te torzoa crnih od modrica.

Četiri godine kasnije svjedočila je u Hagu protiv prvog branjenika Tribunala, Duška Tadića. Među svjedocima smještenim u hotelu Bel Air u srcu holandskog grada zapazio sam ženu čije je ponašanje bilo mirnije nego kod ostalih. "Azra", pomislio sam. "Azra, iz Trnopolja, ovdje?", upitao sam. "Da, ja sam", odgovorila mi je.

Sa mjesta za svjedoke, Azra Blažević počela je prisjećati se priče o životu u logoru i masovnim silovanjima mladih djevojaka, temi koja nam je promakla 1992.

Sada živi u Americi. Na Uskršnje jutro 2011. moj voz iz Kanzasa stao je u Kirkwoodu, gdje živi Azra. U SAD-u, kaže "ljudi vole ideju o napretku – čini ih sretnim što se stvari, navodno, popravljaju u svijetu, vole sretne završetke. Nedavno sam bila pozvana na Božićnu zabavu i neko me pitao: ‘Šta se desilo u Bosni?’, a ja sam odgovorila pitanjem: Želite li da vam to ispričam u pet minuta, uz krekere?".

Dok sam putovao Bosnom, Amerikom i Evropom i razgovarao s preživjelima, sa mnom je bila Edina Striković, Azrina kćerka, koja je, kad sam je prvi put sreo, bila dijete zatvorenik.

Odrasla je u SAD-u i Njemačkoj. Govorila mi je o životu sastavljenom od "napuštanja doma kako bi išli kući". "Uvijek živite u čištilištu. Osjećam potrenu da Bosanku u sebi održim živom, sačuvam kulturu i sjećanja – lična i generacijska. A generacija mojih roditelja u svojim je problemima – preživjeli su, ali i oni su u čistilištu".

"Nikada mi nisu uzeli ponos. Čak ni seksualnim napadom. Bila sam objekat"

Jadranka Cigelj bila je zatvorenik u Omarskoj, a sada živi u Zagrebu.

Upotreba silovanja kao sredstva brutalizacije u Omarskoj nije bila poznata javnosti sve do objave filma "Calling the Ghosts" iz 1996. u kojem dvije žene, Jadranka Cigelj i Nusreta Sivac prvi put govore  o seksualnom zlostavjlanju u tom logoru.

Ispričake su kako bi ih pozvali iz prostorija u kojima su spavale u jednu od dvije veće sobe na kraju hodnika, gdje bi ih napastvovali, najčešće na pokrivaču na podu.

Otkrivena je i groteskna hijerarhija koju su pravili nasilnici, kako bi "izjednačili rangove" žena sa onim u komandi. Zapovjednik Omarske, Željko Mejakić, odlučio je "imati" ženu koja se zove Jadranka Cigelj.

Upoznao sam je u New Yorku.

"Po noći bi stražari došli na vrata prostorija gdje smo boravile, zvali nas i odvodili. Jedne noći komandir čuvara, Željko Mejakić došao je i izgovorio moje prezime. Slijedila sam ga u jednu dobu. Tu je bilo šest ili sedam muškaraca. Prvo su me vrijeđali, a onda mi je Mejakić naredio da legnem i iživljavao se na meni. To je trajao satima. Kada sam se vratila, nikome nisam govorila šta se desilo, niti je iko pitao. To je bilo neizgovoreno pravilo – ne pričati šta se dešava tokom tih intervala".

Prošlog ljeta voz iz  Zagreba stigao je na stanicu u Prijedoru. Iz njega je izašla Cigelj, prešla preko šina i zakoračila u grad u kojem je odrasla i iz kojeg je odvedena u Omarsku. Isticala se, elegantno obučena, pažljivo našminkamna, naizgled stranac u Prijedoru, a ne neko ko se ovdje prisjeća svog života.

Došla je u posjetu najboljoj prijateljici iz logora, Hasibi "Bibi" Harambašić.

"Ono što su mi uradili bilo je najgore što su mogli", rekla je Biba.

"Nisu mi oduzeli ponos fizičkim teškoćama i maltretiranjem. Ali, kada su me seksualno napastvovali, uzeli su posljednji dio mog ponosa. Kada su mi to učinili, pomislila sam: Gotova sam. Mrtva sam iznutra", dodaje.

Jadranka je tiho odgovorila: "Meni nije bil tako. Nikada mi nisu oduzeli ponos. Čak ni seksualnim napadima. Bila sam objekat, a ne subjekat".

"Ponos je gledati direktno u svog silovatelja, tako da zna šta je  i šta je učinio. Da sam im dozvolila da to urade za komadić hljeba, to bi mi uzelo ponos. Ali to što su činili silom, nije".

"To je bio moj prekršaj", govori Jadranka dok pokazuje ličnu kartu iz tog perioda: lijepo lice, visoke jagodice, crna kosa..

"Šest mjeseci nakon što je snimljena ta fotografija završila sam u Omarskoj. Bila sam privlačna, razvedena, inteligentna i uspješna – kriva!"

"Bila je to druga vrsta vrištanja: vriska muškarca koji zna da oni neće prestati"

Satko Mujagić, zatvorenik iz Omarske sada živi u Holandiji. Na sudu u Hagu svjedoci su pričali o stravičnim epizodama mučenja u Omarskoj, poput one kada su logoraše prisiljavali da jedan drugom zubima otkidaju testise. Žrtva takvog mučenja bio je Emir Karabašić, s čijom se nećakinjom zabavljao Satko.

Dva dana prije toga "Emir je bio u prostoriji s nama, pretučen  tako jako da nije mogao hodati i, kao da je znao da će mu se nešto još strašnije desiti. S nama je bio čovjek po imenu Hamdija, pitao je Emira: ‘Šta su ti učinili?’, a on je odgovorio: ‘Ništa, naspram onoga što će tek da učine’. Jedan od zatvorenika dao mu je svoju jaknu, rekavši kako će ga ona malo zaštititi, a on mu je odgovorio kako mu ništa više neće trebati", priča Satko.

"Čuli smo koju su pjesmu puštali dok su to radili, bila je poznata, pjesma Sinana Sakića ‘Pusti me da živim’. Vrištao je 35 minuta, a mi smo sjedili i slušali. Bila je to drugačija vrsta vrištanja od one koju uzrokuje ‘normalno premlaćivanje’ – vriska muškarca koji zna da oni neće prestati te kako je samo pitanje vremena kad će se rastaviti sa životom".

Satko sad živi u Holandiji. Brzo je naučio jezik. Upisao se na amsterdamski univerzitet i studirao pravo.

Priča kako je, tokom proslave 21. rođendana, umjesto da uživa i bude sretan, go do pasa, u tri ujutru trčao ulicom, vrišteći i plačući.

Na jednoj zabavi sreo je djevojku iz mladosti. Pitala ga je šta se desilo s njenim daidžom. "Sve što sam joj mogao reći bilo je – mrtav je. Onda sam otrčao u toalet, plakao i vrištao, a ona je lupala na vrata i pitala me šta se dešava. Trebalo mi je sat i po da konačno otvorim vrata".

"Šta mi se dešavalo u logoru da sada ne mogu osjetiti bol?"

Džemal Paratušić, bivši logoraš iz Omarske, sada živi u Borehamwoodu u Hertfordshireu.

Na nišanu čuvara u logoru, zatvorenici iz Omarske bili su previše preplašeni da bi pričali, osim jednog izgladnjelog čovjeka, koji je sjedio za stolom, pogledao u mene i rekao: "Ne želim pričati laži, ali ne mogu reći istinu". Njegovo ime bilo je Dževad Paratušić. Godinama nakon toga strahovao sam da ga je naš razgovor koštao života. A onda, 2004. godine, tokom konferencije o Bosni, na Univerzitetu Westminster u Londonu, u prostoriju je ušao Džemal. Zamalo sam pao sa stolice kad sam ga ugledao.

Bio je među 68 preživjelih iz Omarske koji su evakuisani nakon što smo otkrili taj logor, a utočište je dobio u Velikoj Britaniji.

Do kraja rata, preživjeli iz njegovog sela Kozarac raselili su se po cijelom svijetu. Njegov dom iz djetinjstva, gdje mu je ubijen otac i odakle mu je majka protjerana, ostaje u ruševinama.

"Želim obnoviti tu kuću, želim da je moja majka vidi i da jednog dana živim tu, daleko od sviju i svega, okružen samo prirodom".

Prošle godine pričao sam s Džemalom o preživljavanju logora i nošenju s tom traumom.

"Problemi su počeli kada sam se vratio u Omarsku zbog komemoracije. Sjećanja, bilo je nemoguće spavati. Spavao bih po sat svake noći pa onda opet ujutru… Često se pitam šta se dešavalo sa mnom u logoru pa ne osjećam bol? Šta je to učinilo mom tijelu i mojoj glavi?"

 

(Avaz)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.